Zrin i dalje živi

I ove godine prva nedjelja rujna dovela je brojne hodočasnike u Zrin. Tisuće su, iz svih dijelova Hrvatske, pohrlile u Zrin na Banovini, gnijezdo Zrinskih, 50 godina prešućivano, zataškavano, osramoćeno i raseljeno. Zašto? Zato što su zločin nad Zrinjanima počinili partizani! Pa je li moguće? Generacije su desetljećima indoktrinirane kako su partizani spasitelji, dobročinitelji, osloboditelji, pa kako reći nešto protiv? Spasili su Zrinjane od njih samih, oslobodili ih njihova doma i sela kroz pljačku, palež i ubijanje. Jer gotovo goloruki Hrvati iz Zrina bili su okruženi srpskim selima koja su se okrenula partizanima i bili su im trn u oku zbog svoga hrvatstva. Trebalo ih je uništiti, raseliti, proglasiti državnim neprijateljima i sve zaboraviti… I dok su neki vjerovali da je to moguće, preživjeli su pamtili. Može li se sakriti istina, može li se izbrisati sjećanje naroda?

Malobrojni preživjeli Zrinjani i njihovi potomci u procesiji 10. rujna u Zrinu

Zrin su od Zrinjana
oslobađali njihovi susjedi

Za vrijeme progonstva iz Hrvatske Kostajnice (1991–1995) upoznala sam Matu Babića i njegovu suprugu Mariju Babić, rođenu Đaić, oboje podrijetlom iz Zrina. Na temelju njihovih iskaza napisala sam priču, objavljenu u časopisu Zrin br. 5. u rujnu 1993. Danas, trideset godina poslije, i dalje progovara istinu. „Mato je te ratne 1943. imao sedam godina. Ne dovoljno za prosudbu, ali dovoljno za pamćenje… A iz pamćenja izranja Zrin, roditeljska kuća, djetinjstvo… Pitomo mjestašce stislo se u dolini kojom je šumjela Zrinčica, potok ili rječica, nisu bili sigurni, jer za potok bijaše prevelika, a za rijeku premalena. Usred mjesta uzdizalo se brdo na kojemu se kočila stara gradina Zrinskih koja je od 13. stoljeća pamtila mnoga pustošenja i najezde, pa i ovu koju Mato pamti i pamtit će dok živi.

Rujanski dan 1943. Kasno ljeto odmaralo se u vinogradima, u krošnjama oraha i na krovovima vodenica.  Zrinjani su krenuli u svoja polja, u svoje Luke, Badale, Pandince…i kako su već zvali svoje njive. Čobani su na Klanac, u šumu, potjerali stado od stotinjak ovaca. Mirno su zveckali praporci, zadovoljno blejale ovce, a iskusno oko starih čobana tražilo je uzrok vlastitom nemiru i zlim slutnjama. I otkrilo ga je. Sunce se bljeskalo na cijevima pušaka, a cijevi bijahu uperene u Zrin.“

Biskup krčki, Ivica Petanjak, rodom Zrinjanin

Pred podne je počelo… Mato se sjeća kako je majka uznemirena dotrčala  kući, zgrabila mlađu sestru i njega i povukla ih sa sobom do mosta na raskršću, gdje je bio vatreni mlin Brkićev. Dječačke oči vidjele su dim, gorjelo je sve: i zemlja i nebo nad Zrinom. Šćućuren pod mostom privijao se uz majčine roklje. Ne sjeća se, možda je i plakao jer je bio dijete, a možda i nije jer to su bili trenuci nagla odrastanja. Djetinjstvo je za Matu otišlo u nepovrat.

U suton je pao Zrin

Obruč se stezao. Povukli su se u zgradu općine. Još u Matinim ušima odzvanjaju jauci njegova strica Jandre koji je, teško ranjen, umirao. Njegov Zrin oslobađali su od njega, od njegovih Babića, Kristića, Zorbaza, Bunjevaca, Petanjaka, Đaića, Puškarića, Jukića, Krivošića, Marakovića, Matijevića…Zrin su oslobađali od Zrinjana njihovi susjedi iz Oraovice, Rogulja, Lotina… Junački su se branili, ali nisu mogli nadjačati. Mnogi su ostali na svojem kućnom pragu zauvijek.

Držeći se matere, očiju nijemih od strave, Mato je neizbrisivo pamtio… U suton je pao Zrin. Ljudi su bježali iz svojih kuća tražeći skrovište u kukuruzima. Majke su privijale na grudi uplakanu djecu, želeći stišati njihov jecaj. A osloboditelji krenuše u svoj pljačkaški pohod. Virio je Mato kroz kukuruze i gledao kako prolaze kola za kolima, a na njima muka vrijednog i bogatog hrvatskog seljaka. Sjeća se, kao danas da je bilo: bijelo otkano platno vuklo se s odmotane bale po putu za kolima… Vukli su sve što se odvući moglo – stoku, žito, namještaj i debele zrinjanske jastuke u bijelim šlinganim jastučnicama. Skriven u kukuruzima, dječak je pamtio. I sve zna, kao da nije prošlo pedeset godina, kao da je bilo jučer, kao da je maloprije bilo.

Prepleću se slike, mirisi, zvukovi

„Kada je sve dogorjelo i stišalo se, pošli smo prema kući. No kuće nije bilo, izgorjela je, ostala je samo štala, ali u njoj nije bilo stoke ni krasnog konja Liska. Pod srušenim štalskim vratima našli smo staru zelenu dolamu i to je bilo sve naše i jedino naše što mogosmo uzeti s rodnog ognjišta. Prošli smo pokraj srušene crkve. Leševi susjeda, rođaka i prijatelja ležali su po dvorištima, u jarcima uz cestu. U voćaru iza crkve ležao je Mato Petanjek bez ruke, potrbuške, pogođen, podalje Cvetković… sve mi je pred očima… i put do Oraovice, gdje su nas kao stoku otjerali usred sela, a Vlasi pljuvali po nama i psovali nam majku… Pustili su nas u Kozibrod. Ta dva dana u Kozibrodu sam upamtio jer dva dana nisam mogao nikamo iz kreveta jer je mama oprala moje tkane lanene hlače!“   

No jedan Zrin živi i dalje – idiličan, pitom, neoskvrnjen… živi kao predaja i „deseto ga koljeno zaboraviti neće!“ 

Prepleću se slike, mirisi, zvukovi. Naviru uspomene kao bujica snažne, ruše međe vremena i prostora. Neuništivo je sjećanje ljudi. U stalnoj borbi dobra i zla čini nam se da katkada zlo nadjača, no samo zato da bismo ga istinom nadvladali. A glas naroda i nakon osamdeset godina pamti i govori.  Baš kao i Ena Katarina Haler, koja se u svom romanu Nadohvat ipak pita: „Pitaju me što bih napravila da mi se sad vrati sva zemlja, da mogu uraditi bilo što, a ja nemam odgovor. Da mogla bi se srušiti ta šuma, urediti ceste, moglo bi se učiniti nešto i reći: to je za sjećanje, vratili smo svoje, ali znamo da nismo. Ima li dostojnijeg  spomenika, od pedeset godina stare šume?“