Zakon o hrvatskom jeziku – pomirljiv plod vremena

Treba nam i dobrodošao je Zakon o hrvatskom jeziku. Podržavam donošenje Zakona upravo ovakva kakav je predložen. Ne razumijem čemu tolika galama zbog, kako neki pišu i govore, nepotrebna zakona. U Hrvatskoj je na snazi nekoliko desetaka tisuća zakona i propisa, ali se više nego oko ijednoga drugoga podiže buka baš oko Zakona o hrvatskom jeziku, koji čak nema ni odredaba o sankcijama. Čemu toliko bučnog politikantskog spletkarenja i etiketiranja oko zakona koji se istovremeno ocjenjuje nepotrebnim?! Nasuprot prevladavajućoj tihoj i pristojno odmjerenoj podršci, žučljivo je protivljenje nekolicine zlovoljnih člankopisaca koji bi, čini se, prije i lakše pristali i na zakon o dodatnom porezu negoli i na samu pomisao na Zakon o hrvatskom jeziku.

Jezik ne trpi nasilja

Svojim proroštvima jezičnih i kulturnih pogroma, etnojezičnih čišćenja, kažnjavanja i progona, oni nisu dali nikakav civiliziran argument protiv Zakona o hrvatskom jeziku, nego su posredno zapravo ukazali na glavne argumente za donošenje zakona. Jer, ako je tako kako oni i na neviđeno najavljuju, ako je istina da se u Hrvatskoj nekakva jezična hunta priprema ustrojiti tajnu gramatičku policiju i pravopisne eskadrone, onda nam baš stoga treba europski odmjeren Zakon o hrvatskom jeziku. Svaki jezik, pa i hrvatski, kao i svaka druga prirodna ili kulturna posebnost i dragocjenost, treba zaštitu od nasilja i svih vrsta ludorija. Ne treba podcjenjivati činjenicu da je ludosti, nažalost, često više nego razuma. Ni priroda, koliko god sama po sebi bila moćna, kao ni brojne prirodne vrste ne mogu se održati ni razvijati bez razumna i zaštitničkog djelovanja ljudi. Ni brojne kulturne vrijednosti ne mogu se održati ni razvijati samo tzv. prirodnom samoregulacijom, pa se ni naš hrvatski jezik sam po sebi ne može obraniti ni od kakve vrste prisile pa dolazila ona s ove ili one strane, iz naših domaćih izvora ili globalnih naplavina.

Jezik ne trpi nasilja bilo da se u nj što silom nameće bilo da se što silom iz njega čisti. Nametanje kojih god izama u jezik zapravo je zagađivanje jezika, kao što je i nasilno čišćenje jezika zapravo njegovo sakaćenje. Nisu oduvijek mnoge riječi koje su danas svakodnevno i uobičajeno prisutne u našem jeziku. Za mnoge ne znamo kada i kako su dospjele u naš jezik, no za mnoge znamo odakle su dospjele u naš jezik.

Šulekove novotvorenice
žive i danas

Za neke pak danas općenito prihvaćene u našemu jeziku znamo i kada i tko ih je predložio. Niz hrvatskih riječi, koje su danas u našem jeziku općeprihvaćene, a prvi se put navode 1874. u Rječniku Bogoslava Šuleka (rođ. 1816. kao Bohuslav Šulek u Slovačkoj) dobar su primjer kako se neke novotvorene riječi udomaćuju i opstaju u jeziku kao njegovo živo tvorivo. Niz drugih, iz istoga izvora, koje nisu uspjele zaživjeti u jeziku, ostale su dio nežive leksičke povijesti. Zahvaljujući Šuleku u hrvatskom su danas npr. riječi: zračenje kao naša riječ za internacionalizam radijacija, sredstvo u značenju medij (pa je u hrvatskom uobičajeno i normalno reći sredstva javnoga priopćavanja jednako kao i javni mediji), pa obujam, što je naša uobičajena i samorazumljiva riječ istoznačna s riječju volumen. Isto vrijedi i za Šulekove tvorbe ozračje (atmosfera), tlakomjer (barometar), toplomjer (termometar), dalekozor (teleskop), sustav (sistem), tvrtka (firma), zemljovid (geografska karta), glazba (muzika), kovine (metali).

Gotovo da se više ne spominje da je isti taj Šulek hrvatskom jeziku darovao neke toliko samorazumljive i prihvatljive riječi poput: ratarstvo (umjesto lat. agricultura). Jezikoslovlju je Šulek skovao nasušnu mu riječ narječje (umjesto internacionalizma dijalekt). Neke pak riječi stvorio je prevodeći s njemačkog. Npr. izlet danas nitko ne prepoznaje kao germanizam iako je ta naša riječ doslovan prijevod njemačkog Ausflug. Naša riječ gradilište Šulekov je prijevod njemačkog Bauplatz. I danas, osobito na hrvatskom sjeverozapadu, za mjesto građenja kaže se i plac i gradilište. Šulek je u naš jezik uveo riječ prozračnost (umjesto lat. internacionalizma translucentnost). Riječ svjetlopis (fotografija), iako mila velikom pjesniku Tinu Ujeviću, nije ili je tek ograničeno zaživjela kao i riječi lučba (kemija), a također i tvorivo (materijal) ili sitnozor (mikroskop) i slitina (legura).

Nikakav podsmijeh, kakav inače već desetljećima prati nastojanja stvaranja hrvatskih novotvorenih riječi, ne prati riječ spolnost, koju je također uveo Šulek umjesto dotadašnjega njemačkog Sexualität. U nas je i međunarodna inačica dobila hrvatski tvorbeni dodatak pa, pored opće prihvaćene riječi spolnost govorimo i seksualnost, ali ne i seksualitet. Mnoge pak druge predlagane riječi jednostavno nisu sjele u jezik i otpale su iz uporabnoga leksika. Tako npr. uzdušine (plinovi) kao i novotvoreni prijedlozi za imena metala: solik (klor), jedik (fluor) smrdik (brom), lužik (kalij), smeđik (mangan). Nasuprot tomu u hrvatskom su danas posve uobičajene riječi kisik, vodik i ugljik, a i njih u hrvatskom leksiku nalazimo tek od zadnjega kvartala 19. stoljeća.

Ničim se ne može ograditi
sloboda jezika

Jezik nije samo alat izražavanja i sporazumijevanja, nije samo povijesna geneza i sociokulturna činjenica, pa čak nije ni samo službeni komunikacijski standard. Jest i sve to, ali i mnogo više od toga i ničim se ne može ograditi sloboda jezika. Možda i najljepši psalam hrvatskom jeziku spjevan je u Bosni i Hercegovini, gdje je Safvet-beg Bašagić, rođen u Nevesinju, u pjesmi Čarobna kćeri, hrvatskom jeziku pjevao: „Jer hrvatskog jezika šum, / Može da goji, / Može da spoji / Istok i zapad, / pjesmu i um.“

Jezik je vlastitost i osobno nasljeđe, jezik je zajedničko vlasništvo zajednice, temelj na kojem jesmo to što jesmo. Jezik je pripadanje i identitet. U pjesmi O jeziku napisa Vladimir Nazor: „Ne znamo da l’ smo gradili mi njega, / Il’ on je nama svoju dušu dao.“ Pa odmah, kao da je svjedok današnjih suprotstavljanja pohvala i poruga nastavlja: „A sada, nov kad mulj i suša prijeti, / U ovom lomu i gaženju svega, / Još nikad Hrvat nije bolje znao, / Da mu je s njime živjet i umrijeti.“ Jezik je, dakle, osobna najdublja emocija.

Vrijeme izmiruje. Jezik je proces izmirenja. Riječi mirno žive među sobom. Predloženi Zakon o hrvatskom jeziku upravo je takav – pomirljiv plod vremena. Nisu nam potrebne svađe o jeziku nego razboriti razgovori i utemeljeni dogovori o jeziku. Mi se više ne trebamo svađati o svome jeziku, nego ga učenjem trebamo čuvati i obogaćivati. A obogaćivat ćemo ga više od svega ako sačuvamo sve njegovo bogatstvo i posebnosti. Dio našega hrvatskoga jezika pa i književne povijesti prožet je germanštinom. Bilo bi nezamislivo ludilo i sakaćenje književnoga teksta kada bi kakav puristički blesan pročistio npr. Krležine tekstove od germanizama. Ili da se dalmatinski govori i pjevanja kao i ona istarska čiste od talijanizama. Bija bi zbalja da nisan infiša u svoj ča-kaj-što ‘rvacki. I zato neka se slavonski bećarac i dalje piva na kapijama, neka đeram škripi u avliji, bećari nek’ divane šorom i sokakom. Nisu to samo turcizmi nego i naša stoljetna povijest. Zato, neka ih. Jer brisati ih značilo bi zaborav stoljetne tradicije koju treba čuvati jer je, danas, iako plod kadšto gorke prošlosti, dio našeg identiteta. I dalje ćemo lijegati na jastuk, pokrivati se jorganom, a jutarnju kavu sladiti s malo šećera. Na kraju, posve osobno kažem: moja majka, koja me prva riječima učila, brata svojega oca nazivala je amidža. I nije amidža bio ništa manje stric!

Rektorski zbor dao je podršku prijedlogu donošenja Zakona o hrvatskom jeziku na sjednici održanoj 25. rujna u okviru obilježavanja 3. obljetnice Sveučilišta u Slavonskome Brodu