Vjerom i djelom mirotvorci

Međunarodni dan mira održava se svake godine na prvi dan jeseni. Ovo je UN-ov praznik, a ta je međunarodna organizacija u svom planu održivog razvoja do 2030. prvi put spomenula i vjerske zajednice, osobito njihov doprinos miru. Svjetske religije običavaju danas javno osuditi pozive na mržnju, nasilje, diskriminaciju i neprijateljstvo, sve radnje koje mogu dovesti do nasilnih sukoba i zločina. Vjerske zajednice imaju i određenu odgovornost pri osuđivanju ovakvih poziva, osobito ako se oni izdaju u ime religije ili određenog vjerovanja. No mir nije samo odsutnost nasilja nego i niz sastavnica koje vode mirnom društvu.

U Matici hrvatskoj s temom Religije i mir na Međunarodni dan mira održano je panel-predavanje u suorganizaciji Odjela za politologiju MH i Centra za međureligijski dijalog. Hrvatska je zemlja koja je prošla težak rat i gradila neovisnost s vrlo jasnim razumijevanjem mira. Uvidjevši zlouporabu religije za ekspanzionističke težnje, u Hrvatskoj je vrlo rano stasao smisao za prava i samostalnost djelovanja vjerskih zajednica, koje će nastupati u javnosti u skladu sa svojim vjerskim učenjima. Zato je Hrvatska u prednosti kada govorimo o novim oblicima ugroze mira, što se moglo vidjeti i u nastupima govornika.

U povodu Međunarodnog dana mira održano je panel-predavanje

Uzimajući u obzir da se religija može sagledavati kao skup vjerskih učenja, kao određeni rituali i običaji, te kao vjerske institucije, dva panela donijela su predavanja o ulozi religije u mirotvorstvu. Na prvom panelu predstavljene su kršćanske i budističke ideje o miru. Žarko Andričević, učitelj Chana iz Budističke zajednice u RH, iznio je budističko viđenje ljudskog neznanja, iz čega izviru sebičnost, pohlepa i mržnja, a kao lijek budizam nudi moral, meditaciju i mudrost. Anto Gavrić, profesor na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu, ističe kako je mir djelo pravde i kao takav pojavljuje se u Starom i Novom zavjetu te obvezuje kršćane na osuđivanje nasilja i praćenje enciklika papa koji su spominjali napredak, socijalni nauk Crkve, solidarnost te kulturu susreta naspram kulture isključivanja kao okosnice vjerničkog pristupa miru. Na drugom panelu iznijeta su iskustva vjerskog mirotvorstva. Stanko Perica, voditelj Isusovačke službe za izbjeglice, vidi vjernike kao patuljke na leđima divova, intelektualnih i duhovnih vođa idejama kojih se valja voditi. Takvi su divovi papa Franjo, Sigmund Baumann, Hannah Arendt, Jon Sobrino, koji su svi izrekli važne poruke za očuvanje mira i to ne samo kao odsutnosti sukoba. Nejra Kadić Meškić iz Centra za kulturu dijaloga upozorava s islamskoga gledišta na važnost unutarreligijskog dijaloga kao jednako važna onom međureligijskom, jer je rad s mladima i obrazovanje važan korak u postavljanju zajedničkog života spram suživota, posebno u slučajevima političke manipulacije religijom i potrebe vjerskih vođa da popravljaju svijet. Najzad, Ana Raffai iz inicijative Vjernici za mir govorila je o potrebi trajnih mirovnih službi u svakoj župi, spajajući znanje teologa i mirovnih aktivista pod idejom „Gradeći mir, slavimo Boga“.

Moderator Vedran Obućina vidi sivu zonu između tri pojma slobode govora (npr. Švedska slavi slobodu govora kroz palež svetih knjiga), govora mržnje i poticanja na nasilje (u nekim državama izražavanje vjere blasfemičan je čin) ili diskriminacije često je teško dokučiti u situacijama stvarnog života. Razlikovanje te tri kategorije govora još je složenije u religijskoj sferi. Neki vjerski akteri upadaju u poticanje mržnje prema drugim vjernicima ili ateistima tijekom onoga što smatraju propovijedanjem vlastite vjere. Postoje čak i primjeri gdje neka vrsta „teološkog populizma“ navodi vjerske aktere da otvoreno pobune zajednice jedne protiv drugih i da potiču nasilje u ime Boga. Istovremeno, vjerske zajednice nalaze se pred sve snažnijim napadima radikalnog sekularizma, woke-ideologije i sličnih pokreta. Istovremeno, religijske zajednice imaju neobično snažnu mogućnost promicanja mira i izravna djelovanja prema miru.