Uvjerljiva potvrda Skenderova autorstva

U trenutku u kojem nastaje ovaj tekst za Ivanom Josipom Skenderom uspješna je premijera opere Lennon Ive Josipovića, koju je on vodio kao dirigent, nominacija za nagradu Porin u kategoriji najboljeg albuma klasične glazbe i vijest da će s kolegama Vinczeom i Oliverom preuzeti umjetničko kormilo Muzičkog biennala Zagreb. Tu je i uloga stalnog dirigenta Ansambla Cantus, docentura na Muzičkoj akademiji i tko zna što sve još.

Znatiželjan i multitalentiran, visoko obrazovan, Skender je u svojemu glazbeničkom djelovanju spojio uloge dirigenta, skladatelja i glazbenog pedagoga. Glazbenik opće prakse, koji je u najboljoj tradiciji izbjegao specijalizaciju u jednoj glazbeničkoj niši u korist temeljito izučena glazbenika koji se u svim njezinim sastavnicama, najjednostavnije rečeno, bavi glazbom.

Izd. Cantus, 2021.

Nekima to neće poći za rukom. Skenderu ide.

Zapanjuje podatak da njegov opus već broji više od stotinu djela. Autorski album, objavljen za Cantus, predstavlja njih sedam. Nije nemoguće saznati, ali nije se moguće oteti dojmu da je Skender s namjerom odabrao redom žive snimke. U većini drugih slučajeva to bi bio nedostatak, no doživljaj žive izvedbe, svim manama unatoč, u ovom je slučaju – prednost!

U nekom smislu, naime, kao da se taj neposredni, muzikantski karakter Skenderova glazbeništva, to bivanje u glazbi in situ, prelijeva i u njegovo skladateljstvo. U svakom slučaju, živa svirka jako dobro stoji Skenderovoj glazbi i za to postoji i objašnjenje i razlog.

Album, inače, vrlo dobro odražava Skenderov opus, barem njegov značajniji dio, i u smislu raspona vrsta, i u pogledu prezentiranja skladateljskog pisma. U njemu su sabrana djela iz desetak posljednjih godina. Autorica Marija Saraga, u bogato opremljenoj knjižici s mnogo dubinskih uvida u autorov kreativni proces, ističe da u tome izboru nije bilo neke izričite namjere, ali je taj izbor ipak, najkraće rečeno, reprezentativan. Čak i u pogledu količine, uostalom, riječ je o više od sedamdeset minuta autorske glazbe.

Na neki način album je i „naklon“ Skenderovim izvođačima: Domagoju Pavloviću i Ivani Kuljerić Bilić (Circles za klarinet i udaraljke), Milanu Pali (Poema za milanolo, hibridni instrument konstruiran ekskluzivno za toga slovačkog virtuoza), Zagrebačkim filharmoničarima i Dianu Tchobanovu (Phatasmagoria), Zagrebačkom kvartetu (Treći gudački kvartet), članovima Festivalskog ansambla 55. Glazbene tribine u Opatiji kojim je ravnao Skender (Rush), potom onima Udaraljkaškog ansambla biNg bang (White Line Fever) te, naposljetku, Cantus Ansamblu koji je vodio Berislav Šipuš (u /Anti/Pop Sketches). S razlogom kažemo naklon, jer izvedbe na albumu redom zaslužuju upravo to.

Skender u intervjuu spominje svoje profesore i popudbinu koju je ponio sa sobom. Godina dana s Markom Ruždjakom bila je „godina otvaranja“ (skladba Circles na stanoviti je način hommage tome skladatelju). Vrijeme provedeno sa Željkom Brkanovićem bilo je ono „potpunog dijaloga“. Princip profesora kompozicije na Zagrebačkoj akademiji, prema Skenderovim riječima, bio je naučiti zanat. „Daš mu zanat, naučiš ga instrumentaciji, orkestraciji, čuješ njegovu ideju i onda mu pomogneš da to ostvari.“ Skender je najbolja potvrda za takvu tvrdnju.

I doista, instrumentarij u Skenderovim skladbama doima se autohtonim, bogatim, punokrvnim; i kada je najapartnija i najsilovitija Skenderova glazba zvuči dobro. Forma je, pak, izrazito narativna i može se pratiti poput refleksija u poeziji ili neke priče (čak i bez poznavanja izvanglazbenog poticaja ili sadržaja koji je često prisutan u Skenderovu procesu). Fascinacija bojom je sveprisutna, ona se očituje na raznolike načine, a instrumente, iako ih zadržava na polju standardnih tehnika, Skender otvara na široke prostore zvuka, timbra i izražajnosti. Zanimljiva značajka jest i melodičnost, koja se, zajedno s bojom, prelijeva iz instrumenta u instrument (čak i onda kada je riječ o instrumentima, poput udaraljki, koje držimo nemelodijskim glazbalima).

Skenderove su skladbe često autoreferencijalne (s nekim, često samo njemu poznatim nadahnućem i fantazmom), autoironične (posebice tamo gdje se koristi citatnost ususret Bachu ili, pak, Queenu), s druge strane izrazito ovozemaljske, materijalne. I općenito govoreći, iznimno je zanimljiva ta igra na žici između refleksivnosti, poetičnosti i, s druge strane, fizičnosti, čvrste tvarnosti Skenderove glazbe – iz sna u svakodnevicu i natrag.

Autorski CD Ivana Josipa Skendera potvrđuje da je Skender svoj. I da sve ide prema tome da tako i ostane.