Utapanje u kolektivitetu

Svom novom romanu Kerefeke! Kerefeke! Dragan Pavelić stavio je podnaslov „Pokušaj oživljavanja odgojnog romana za potrebe današnjih i sutrašnjih pokoljenja“. Autori Bildungsromana tematski su usredotočeni na odgoj i formiranje osobnosti svojih protagonista (otuda termini odgojni roman, roman o odrastanju). U kratkoj uvodnoj napomeni Pavelić ističe da je odgojni roman od pojave Voltaireova Candidea do danas pao u zaborav ili je gurnut u trećorazrednu literaturu, a pokazalo se i da „pedagoški duh XX. st. nije pouzdan za uspostavu pravilnog sistema odgoja“. I zato je na nama, smatra on, „da snage ujedinimo i kola novog prosvjetiteljstva upregnemo“. Štoviše, upozorava čitatelja da Kerefeke! Kerefeke! nisu njegov prvi pokušaj u tom žanru – jer su sljednik Abecedarija lakohlapljivih sjećanja (2020): „U oba rukopisa prepliće se javno i privatno, odgojno i poučno – kao jedinstveno iskustvo.“

Izd. Sandorf, Zagreb, 2022.

Roman Kerefeke! Kerefeke! sastoji se od 109 poglavlja i Epiloga – sve to na ukupno oko tristo stranica – te pedesetak stranica Bilježaka i Neuvrštenih bilježaka („Ako su neuvrštene, ne znači da trebaju biti i izostavljene!“). Tako npr. sveznajući pripovjedač (nećemo pogriješiti ako ga poistovjetimo s autorom romana), u jednoj od tih neuvrštenih a neizostavljenih bilježaka iskazuje čvrsto uvjerenje u snagu žanra koji je odabrao: „Vjerujem u prosvjetiteljsku moć bajke – ispričane u naručju majke, u krilu bake ili služavke. Vjerujem u prosvjetiteljsku moć romana u vremenu odrastanja. Roman nije razbibriga. Roman nije fatamorgana. (…). Štivo postaje odgojnim kada se poetskom nadahnuću pridruži prosvjetiteljsko pregnuće. Takav je roman svjetionik u tami, luč u tmini.“

Pavelićeve bilješke zapravo su sastavni, nerazdvojni dio korpusa romana iz kojih se, među ostalim, mogu iščitati njegova poetika, književni favoriti i književni ukus, razmišljanja o jeziku i stilu, pa bi „preskakanje“ tih bilježaka znatno osiromašilo čitateljevo razumijevanje i doživljaj romana. Najveći dio toga štiva pisan je sa zanosom i strašću, iznimno je zanimljiv, pa i uzbudljiv, dojmljiv i onda kad se s piščevim mišljenjima ili zaključcima ne slažemo sasvim, ili pak mislimo drukčije. Istodobno, ti kratki tekstovi, iskazi autorovih stavova o najrazličitijim pojavama naše svakodnevice, u kojima se očituje načitanost, erudicija, životno i stručno iskustvo, ostvareni su analitički minuciozno i precizno. „Svakodnevnome u pripovijedanju treba dati najviše mjesta“, ističe narator romana. „Svakodnevica najbolje oslikava život umiješanih lica. Svakodnevica je prostor istinskog života. Ostalo su izmotacije. Ostalo su kerefeke“ (kerefeke, mađ. „nešto što može izgledati suvišno, nepotrebno, pretjerano, nerazumljivo, nespretno“).

Roman Kerefeke! Kerefeke!, čija se radnja zbiva uglavnom u Sarajevu i Parizu u razdoblju od završetka Drugoga svjetskog rata do kraja 20. stoljeća i obuhvaća desetak likova, na prvi pogled djeluje kao da je sastavljen od teško spojivih fragmenata. Dio tih „fragmenata“ (poglavlja) formira priču romana, slažući vremenski diskontinuiran niz događaja i odnosa među likovima, govori o postupnom oblikovanju karaktera i životnog puta Andrije Andrijaševića, glavnog junaka romana. Drugi pak dio sastoji se od mnoštva psihoanalitičkih minieseja, kadšto u formi neke priče iz svakodnevice, komentara društvenih rituala, političkog, ideološkog i socijalnog miljea i pripadnost romanu ovjerava sa „zadrškom“. Taj fragmentirani dio teksta stvara zapravo širi društveni okvir, u koji je uklopljena priča o životu otpadnika Andrije (pripovjedač ga naziva otpadnikom zbog njegove spremnosti da se utopi u kolektivitetu na račun svoje individualnosti, da odustane od svega svoga: „Tuđih je misli sljedbenik, važećeg mišljenja je pobornik; odriče se svoga, u ime općega.“). Da bi prikazao život otpadnika, autor u romanu provlači ideju o tome da je forsiranje kolektiviteta, a zatiranje individualnosti bila temeljna pogreška političkog sistema: Andrija je studirao antropologiju u Parizu kod Mauricea Merleau-Pontyja, Claudea Lévi-Straussa i Fernanda Braudela i mogao je postati izvanredan stručni kadar, a nakon povratka u Sarajevo završio kao pisarčić kod sindikalista Džafera Džaferagića jer je vjerovao u partijska čuda, kao i mnogi drugi.

Dragan Pavelić je prije nego što je u ratnim okolnostima napustio Sarajevo i prešao u Zagreb (1993) bio liječnik za duševne i živčane bolesti, psihoanalitički psihoterapeut, grupni analitičar i sveučilišni profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Upoznao je, a i sam iskusio, i svijet izbjeglica, prognanika i ratnih beskućnika, bio zatvorski liječnik. Nakon stručnih i znanstvenih radova u Zagrebu je, na sreću, „propisao“ i na drukčiji način: stvorio je već vrijedan prozni opus u kojem tematizira izgubljeni zavičaj prepoznatljivim, jedinstvenim jezikom i stilom. Sada toj zanimljivoj niski romana i zbirki priča dodaje nova iskustva sa „životnih univerziteta“ druge polovice prošlog stoljeća.