Tri ženske iseljeničke sudbine

Osamostaljenjem Hrvatske u kulturni i medijski prostor ušli su književnici koji su dotad djelovali u dijaspori. Neki su bili više, neki manje uspješni, neki su pronalazili ugledne nakladnike u zemljama gdje su živjeli, a neki objavljivali tek u listovima lokalne nacionalne zajednice. U Hrvatskoj su bili (gotovo svi) primljeni na velika vrata i tako se sjećam da sam već na ispitu iz novije hrvatske književnosti morao znati sve o Viktoru Vidi. Dosta je naslova tih autora bilo tada objavljeno, a i sam sam objavio tri autorice koje su svoje priče iz egzila pisale iz različitih pozicija. Ovo je priča o njima.

Marijanci Theresije Moho

Upravo u listu koji sad držite u ruci izašla je svojedobno vjestica da je u izdanju ugledne njemačke nakladničke kuće Piper Verlag izašla knjiga Marijanci – eine Kindheit in Kroatien autorice Theresije Moho. Možda mi ta informacija i ne bi privukla pozornost da upravo u tom slavonskom selu nije rođena i moja baka. Knjigu sam nabavio u prvom posjetu Njemačkoj, pročitao i prepričavao baki i njezinoj sestri, koje su se Mohovice sjećale iz škole i sela i neke su stvari iz njezine knjige potvrdile, za neke tvrdile da se nisu dogodile, a nekih se nisu mogle sjetiti. Theresia Moho pričala je u toj knjizi o sudbini njemačke nacionalne manjine koja se doselila u Slavoniju iz Apatina i njihovu (ne)prilagođavanju suživotu s Hrvatima. Oko priče o brutalnom ubojstvu majke Theresije Moho koje su po završetku Drugoga svjetskog rata počinile partizanske snage (jer se lakše bilo domoći imovine umrle osobe) baka i njezina sestra nisu bile složne: jedna je tvrdila da se ne sjeća, a druga da se to nije dogodilo. Iako su i same bile traumatizirane posljedicama koje su trpjele kao pripadnice iste, njemačke manjine, vjerujem da su sjećanja na taj događaj htjele potisnuti.

Kad mi se ukazala prilika, posjetio sam groblje u Marijancima i pronašao grob Theresijine majke i na njemu je pisalo da je doista, u mladim godinama, preminula 1945. godine. Ponovno sam to mjesto posjetio ove godine, toga grobnog mjesta više nema ili ga nisam pronašao. Knjigu sam dao na čitanje i velikoj osječkoj glumici Giti Šerman Kopljar, koja je i sama bila slične sudbine i koja je rekla da bi bilo dobro da se knjiga prevede. Kako tada još nisam imao uredničku biblioteku, knjigu sam preporučio gospođi Nives Tomašević koja ju je uredila 1998. godine (s pogovorom Julijane Matanović), ali mi i dala slobodu da, zbog veće uvjerljivosti, na naslovnicu stavim slike iz obiteljskog albuma, pa knjigu tako krasi fotografija moje bake, a na poleđini su i ostali članovi obitelji, posebno bakina braća, koju je njemačka vojska unovačila s petnaest i sedamnaest godina pred sam kraj rata iz kojeg se na kraju nisu nikada vratili.

U međuvremenu ušli smo u trag autorici i pozvali je na promociju knjige u Osijeku. Theresia Moho bila je sitna žena, ali puna energije i priča iz svoga života. Kako je knjiga Marijanci, djetinjstvo u Hrvatskoj završavala 1946. godine, kad obitelj odvode u logor za Nijemce u Valpovo, Theresia Moho najavila je tada da ima novu knjigu u kojoj opisuje život u logoru, bijeg iz njega pa sve do sredine pedesetih godina prošloga stoljeća, kada biva prisiljena otići u Njemačku. Njemački izdavač tražio je da ublaži svoje priče, da ih malo uljepša jer da su odveć brutalne, što ona nije željela, pa je knjiga Zato što noć nema oči tako izašla prvo (2001) na hrvatskom (u prijevodu Branke Grubić, kao i prva) pa onda na njemačkom. Za pogovor sam zamolio Helenu Sablić Tomić, koja je taj tekst uvjerljivo smjestila u kontekst hrvatske književnosti toga tipa, a sama je autorica dala obiteljske fotografije pa je druga knjiga u svemu bila autentična.

I dok je u prvoj knjizi Theresia Moho pisala o razlikama pa i povremenoj netrpeljivosti Nijemaca i Hrvata čak i prije rata, u drugoj knjizi ispisuje drugu priču. Već je Gita Šerman primijetila da je Theresia Moho ozbiljan pisac iako je bila umirovljena medicinska sestra, što su poslije u pogovorima kompetentno potvrdile i Julijana Matanović i Helena Sablić Tomić. Bespuća interneta ne bilježe smrt Theresije Moho pa se nadam da i danas u dvedeset petoj ponekad uzme u ruke ta dva hrvatska izdanja svojih knjiga na kojima gleda moju omamu i svoga oca.

Kako se knjigama radovala Dunha

Dunja Ožanić smatrala se i hrvatskom i argentinskom književnicom. Sama se i nenajavljena pojavila u mom uredu sa željom da joj se knjiga objavi na hrvatskom. Vrlo obrazovana, odlučna, elokventna i sigurna u sebe, ostavila mi je svoje zapise nazvane Guenechen. Iako skeptičan, dao sam ih na čitanje prevoditeljici Ariani Švigir, koja se oduševila tim nevelikim rukopisom pa sam ga odlučio objaviti. Autorica je, naime, pola knjige ispisala iz perspektive djeteta koje se seli iz prognaničkog centra u prognanički centar diljem Europe, pa onda dugo putuje brodom u Argentinu, državu koja dugo njezinu obitelj smatra gringosima, a u svemu je prati imaginarni anđeo uz čiju pomoć ona lakše preživljava egzil. U drugom dijelu knjige autorica na svako poglavlje iz prvoga dijela odgovara iz svoje glave, glave zrele žene, djevojčici iz prvog dijela, donosi odgovore kako ih je Argentina prigrlila i omogućila dostojanstven i sretan život. Dunja Ožanić nije ispisivala svoju osobnu sudbinu, već gotovo lirsku priču bilo kojega prognanika na svijetu, ispisala je pitanja i odgovore ljudi koji i dan-danas lutaju svijetom i traže utočište.

Priča o Dunji Ožanić je kratka, a Dunju sam sljedeći put vidio na promociji knjige u Zagrebu 2006. na kojoj su govorili autorica pogovora Julijana Matanović i Miro Gavran. Dunja je u Zagreb dolazila rijetko i ostajala kratko i nismo znali da je njezina promocija ujedno njezin posljednji boravak u Hrvatskoj pa mi nikada nije stigla ispričati svoju životnu priču. Zapamtio sam samo da je rekla kako njezino hrvatsko ime u Argentini izgovaraju kao Dunha i da je inzistirala da na knjizi bude potpisana onako kako joj ime stoji u argentinskoj putovnici, da joj prezime bude bez palatala. Prije odlaska dogovorili smo se da ćemo otići na ručak kad idući put dođe, no to se nikada nije dogodilo jer je Dunja preminula već iduće 2007. godine u pedeset i drugoj godini života. Njezina bibliografija bilježi uz Guenechen tek zbirku pjesama Samoća i prozno djelo Ponovno rođenje, a vjerujem da je ta energična žena još toga ostavila iza sebe i da će jednoga dana neki povjesničar književnosti, bilo naš, bilo argentinski, sistematizirati njezin opus. Danas sam posebno sretan i ponosan da sam Dunji objavio autobiografske zapise, koliko zbog toga što sam vjerovao u kvalitetu, inovativnost i univerzalnost njezina teksta, toliko i zato jer sam joj omogućio možda posljednje trenutke velike životne sreće jer malo se autora znalo toliko radovati novoizašloj knjizi kao Dunja Ožanić.

Bogate nasljednice

Ne sjećam se koliko sam godina mogao imati kad sam gledajući Kviskoteku u legendarnoj igri detekcije čuo ime Adriane Altaras, njemačke glumice rođene u Zagrebu, ali se sjećam da mi je ponovno zazvonilo u uhu tridesetak godina poslije, kad sam na frankfurtskom sajmu kod jednog njemačkog izdavača ugledao knjigu Titove naočale koju je napisala upravo ona. Agentica, rodom iz Bosne, nahvalila mi je knjigu i darovala primjerak, i nije mi dugo trebalo da se odlučim na prijevod. To je bila Adrianina autobiografija, hrabra i otvorena, govorila je o lošem braku svojih roditelja, o mami i teti zatočenima u logoru na Rabu, o tetinoj „karitativnoj“ udaji za tetka, talijanskog vojnika koji im je spasio život u logoru, o idiličnom toskanskom djetinjstvu kad su je roditelji prepustili teti na odgoj i traumi kad su je iz te idile istrgnuli i dali u internat na školovanje. Posebno je zanimljiv dio knjige u kojem Adriana piše o imovini koju je njezinim precima Židovima oduzela vlast NDH, a poslijeratna komunistička nije im je vratila. Nasljednici nisu dočekali povrat, a nasljedni je red nastavak borbe dao upravo Adriani u ruke. Prema knjizi Titove naočale snimljen je i odličan dokumentarac prikazan na jednom od zagrebačkih filmskih festivala. Tu posebno pamtim scenu kako sadašnji vlasnici Vile Fuhrmann (poznata kao Okrugla) na Prekržju ne dopuštaju Adriani da uđe u dvorište, a ona se, onako niska rasta, penje na kante za smeće da bi vidjela „svoju“ kuću. 

Adriana je brbljava, inteligentna, vesela, iskrena. Ispričala mi je mnogo toga o borbi za povratak nasljedstva, kako je stigla do Hollywooda i snimala s Williamom Hurtom i Julie Delpy film o mađarskoj grofici Báthory, koja se kupala u krvi djevica. Kako je u međuvremenu postala i cijenjena dramska i kazališna redateljica, pričala je i kako je tražila da joj se iz Hrvatske u Linz pošalje jedna salama Gavrilović jer je zamislila da u opereti Šišmiš lažna mađarska grofica u ariji Klange der Heimat bude odjevena kao lik koji svi dobro znamo – sa salame. Prijateljuje i sa Stevenom Spielbergom jer za njegovu USC Shoah Foundation intervjuira preživjele iz nacističkih logora. Adriana je kao glumica nagrađena Srebrnim medvjedom na berlinskom filmskom festivalu i najvažnijom njemačkom filmskom nagradom Deutscher Filmpreis za glavnu žensku ulogu. Zabavno je bilo kad smo shvatili da je moja najbolja prijateljica u jednom filmu glumila mamu njezinu sinu Aaronu, koji je u međuvremenu sam postao filmski glumac. Poslije sam Adriani objavio još dvije knjige: Dojča je bila zanimljiv i hrabar eksperiment u kojem je ušla u mozgove ljudi oko sebe (supruga, djece, prijatelja) i pokušala napisati što ona misli da oni misle o stvarima koje im se događaju, a posebno što misle o njoj. Ako prvo pročitate Titove naočale, mnogo će vam toga biti jasnije, ali knjiga se može čitati i samostalno.

Njezina pretposljednja knjiga Židovska šaptačica sjajno je djelo, na ležeran i jednostavan način napisana priča o pripadniku Sonderkommanda koji je uspio preživjeti Auschwitz i samim tim nakon rata postao sumnjiv svima. Nakon što je u sto prvoj godini preminula njezina teta Jele, koja ju je odgojila i svojom smrću prepustila borbu za nasljedstvo, Adriana je i o njoj napisala sjajnu knjigu nazvanu Bolje biti sam nego u lošem društvu i za koju se nadam da ću nekad u budućnosti na nju staviti svoj urednički potpis.

P. S. Ovu prigodu koristim i da pozovem sve hrvatske kazališne ravnatelje da Adriani ponude režiju, jer, eto, svuda režira, osim u Hrvatskoj.