Tko je prije 30 godina skupio bilje za Vijenac?

Rane devedesete vrijeme je mnogih početaka: državnih tijela, kulturnih i obrazovnih ustanova, dolaze novi ljudi. Obnovljena Matica privlači u svoju palaču, ogranke i odsjeke mnoge intelektualce, one iz Hrvatske, ali i povratnike iz emigracije. Među njima su Jelena Hekman, urednica, Vlado Gotovac, pjesnik i disident, Boris Maruna, pjesnik i emigrant, Slobodan Prosperov Novak, sveučilišni profesor, i Branimir Donat, pisac i urednik, ali i politički zatvorenik u Jugoslaviji.

Saša Vagner, prva i jedina lektorica Vijenca / Snimio Mirko Cvjetko

Branimir Donat, rođen kao Tvrtko Zane, bio je čovjek prakse, poznavatelj ljudi, s objema nogama na zemlji, vrstan kuhar i domaćin na mnogim književnim druženjima u svom stanu, zanosan plesač, a iznad svega odličan poznavatelj prilika u hrvatskoj književnosti, i to u samoj Hrvatskoj, odnosno donedavna Jugoslaviji, i onih među hrvatskom intelektualnom emigracijom. Donatu nitko nije bio nevažan, nitko tko je mogao pridonijeti zajedničkoj kulturi, i to na praktičan, konkretan, opipljiv i nadasve trajan način – naslutio je da bi Matičine novine (ne list, ne časopis) za kulturu mogle biti baš takvo trajno mjesto i mjesto za sva hrvatska vrijedna pera. Slobodan P. Novak  je pak svojom velikom energijom i iskrom pokrenuo stvar – ostalo je povijest.

Kao glavni urednici i izdavači nizali su se sveučilišni profesori, mnogi od njih moji: S. P. N., svojedobno najmlađi na onodobnoj jugoslavistici, Nives Opačić, naša vrijedna i pouzdana autorica koja jezik, pravopis i gramatiku, čini temom zanimljivom toliko da se zbog nje pune dvorane za promocije, kupuje Vijenac, slušaju radijske i gledaju televizijske emisije, Stjepan Damjanović, najdraži profesor generacija studenata na istom odsjeku FF-a… Oni koji su prvo bili urednici (pa i glavna urednica), a poslije postali sveučilišni nastavnici još su mnogo brojniji.

Moj kratki govor ne teži obuhvatnosti, svaka je lista imena nepotpuna i namjerno subjektivna, a svaki se dojam oslanja na (ne)pouzdano pamćenje – što me vraća Donatu, uredniku u NZMH-u, a poslije u Matici, koji je nas, zaposlene u Nakladnom zavodu, informirao o osnivanju novina za kulturu kojima će Matica hrvatska (i sama netom obnovljena) biti izdavač. Meni i kolegici korektorici rekao je: Svakako prihvatite posao u tim novinama, one će potrajati, s Nakladnim ne znamo što će biti.

Na početku, ili prije početka, bezimenom budućem proizvodu trebalo je dati ime – po kuloarima kratko se vrtjelo Novo doba, a zatim se ustalila ideja vraćanja starom imenu Matičina književnog lista iz 19. stoljeća. Nakon svih ovih godina i u tome vidim zlatnu i spretnu Donatovu ruku: Urednicima je govorio, nemojte se odreći dobra autora zbog njegova drukčijeg uvjerenja, svjetonazora, stranke, pripadnosti drugom krugu (u to doba nije bilo dva društva književnika, tj. pisaca) – hrvatska je kultura i književnost odveć mala da bi si mogla dopustiti odbacivanje. Ili, drugim riječima, neka novine za kulturu budu vijenac različitog bilja i cvijeća.

Donat se pokazao prorokom što se tiče trajnosti ovih novina, a njegova savjeta o uključivosti držao se Vijenac svih proteklih godina s promjenjivom srećom, nikad to načelo ne napustivši u potpunosti. Kad se lektorica umirovi, što će biti uskoro, više neće biti nikoga u Vijencu od prvoga broja. Ipak, sigurna sam da će dobri Donatov duh ostati s redakcijom.