Šušnjevica, jedno putno iznenađenje

Ima još malih iznenađenja koja mi zna prirediti moj muž i putni tovaruš (tovaruš, ne tovariš!). To su izleti u nepoznato. Naravno, to „nepoznato“ odnosi se samo na neku nepoznanicu u Hrvatskoj, one inozemne takve će i ostati. Tako smo se jednoga blagog rujanskog dana vozili autocestom prema Karlovcu i prošli ga. Na račvanju cesta Split – Rijeka hvatali smo desni krak prema Rijeci, prošišali i pokraj Delnica, dakle ni od Gorskoga kotara ništa. Ako ne budemo skretali ni pred Rijekom, znači da nam ni ovdje neće biti kraj. Vrata Kvarnera otvarala su put dalje i uskoro smo se našli pred Tunelom Učka, dakle cilj će biti negdje u Istri, no nepoznanica je ostala i nakon izlaska iz tunela. Doista idem u nepoznato. A onda smo se našli na mirnoj cestici prema Boljunu, pa sve dalje šumovitim stražnjim padinama Učke. U Boljunu muž je pitao neke radnike, rijetke ljude koje smo sreli, za Šušnjevicu. Bili smo na dobrom putu, a ja sam tada prvi put čula to ime. Šušnjevica. No i dalje nisam znala što je ondje. Dok nismo stali u selu preko puta maloga poklonca i ponešto uzdignute školske zgrade. Kaže muž: stigli smo! A ja i dalje nemam pojma ni kamo sam došla ni zašto sam došla. Tješi me jedino podatak da za Šušnjevicu nije čula ni moja riječka prijateljica, koja je neko vrijeme čak i radila u Pazinu. Malo-pomalo priča se stala odmotavati.

U jednom krilu pučke škole, izgrađene za austrougarske vladavine 1904. godine (danas ima samo šest učenika, ako se i taj broj već nije smanjio), smjestio se od 2019. sasvim nesvakidašnji Ekomuzej Vlaški puti. Sastoji od Interpretacijskog centra, Mediateke i tematskih staza Putevi kontrabanda. A kroz taj izvanredno zanimljiv i ukusno predstavljen centar provela nas je isto tako izvanredno ljubazna njegova ravnateljica, Viviana Brkarić, koja je, uz Tamaru Nikolić Đerić i Valtera Stojšića, duša i muzeja i cijeloga projekta oživljavanja vlaškoga/istrorumunjskoga jezika (vlåška limba), kojim danas u nekoliko ovdašnjih sela govori sedamdestak stanovnika. Ni o tom visoko ugroženu jeziku nisam znala puno, osim da u Istri postoji i gdje je rasprostranjen, no sve je to bilo knjiško znanje (uglavnom s margina). Ovdje sam prvi put vidjela tekstove napisane tim jezikom (natpisi uz muzejske izloške), a mogla sam ga i čuti, jer su se agilni organizatori pobrinuli za kompletan doživljaj. Saznala sam i da je vlaški/žejanski jezik na Popisu zaštićene nematerijalne kulturne baštine RH te da je uvršten u UNESCO-ov atlas ugroženih jezika svijeta.

Krafe, istarski specijalitet / Izvor Wikimedia

Prolazite prilično skučenim prostorom toga jedinstvenog muzeja, no sve je podastrto vrlo pregledno: i kovačija, i kuhinja, i stočarstvo, i starinska platnena naprtnjača u kojoj se mukotrpno prenosila roba iz kontrabande (danas bismo rekli šverca), no taj „kontraband“ nije bio iz obijesti nego iz nasušne potrebe. Odvijao se 1930-ih godina, dok je za talijanske vlasti bila proglašena bescarinska zona u Kvarnerskoj provinciji. Zona franca obuhvaćala je Rijeku, Opatiju, Ičiće, Iku, Lovran, Mošćeničku Dragu i Matulje, gdje je roba široke potrošnje (kava, konci, šećer) bila jeftinija nego drugdje, pa su ljudi prelazili na drugu stranu Učke i donosili ovamo tu jeftiniju robu, što je postao jedan od načina preživljavanja ovdašnjega življa. Na leđima se nije moglo prenijeti bogzna koliko, mene je cijela ta akcija podsjetila na moje pokojne krčke susjede iz Dobrinja, koje su isto tako, na leđima, nosile sol iz Solina u Slavoniju i mijenjale je za brašno (za prehranit fameju). Naravno, ni žandari nisu baš spavali, hvatali su kontrabandiste, a najčešće bi im dopadala šaka najupornija, Marija Jadrejčić Piskalica, prabaka sadašnje ravnateljice Muzeja Viviane Brkatić. Žena je govorila kako joj u zatvoru nije nimalo loše jer se u njemu barem odmori. Ako tko želi svojim tabanima osjetiti kako je bilo negdašnjim krijumčarima, organizatori su zbog toga obilježili tri takve staze u Parku prirode Učka. Sve piše: i duljina staze, i najviša i najniža nadmorska visina (prva je staza od Šušnjevice do Podmaja, 5,97 km, druga od Podmaja do Mošćeničke Drage, 8,32 km, a treća od Zagrada do Mošćenica, 9,98 km: i sve to puta dva, jer se valjalo i vratiti kući). Za sve tri staze piše da su zahtjevne, u što nimalo ne sumnjam, premda to sama neću više provjeravati. No nije samo duljina staze bila odbojna. Okolne stijene pune su željeza, a ono privlači gromove, pa nije bila rijetkost da ljudi stradaju od groma. Zato je svatko tko bi sretno prošao tim putem stavio kamen na hrpu i tako su nastale gromače.

Motajući se po Muzeju, na red je došla i hrana. Na preglednim panoima redale su se slike najpopularnijih istarskih jestvina, ne samo kako izgledaju nego i kako se rade. Prednjačio je valjda i najpoznatiji kolač: krâfele (krafe). Imenom sliči krafnama, no nije im ni sličan. To je okrugli jastučić nacifranog ruba (tu su radili zubi od vilice) punjen mekim sirom (uz dodatak i malo zrelijega) i eto ti hrane za pir! Danas se ta nekoć pučka hrana ubraja u vrhunske specijalitete (i skupo naplaćuje turistima kao izvorni istarski proizvod).

A onda mi je od ljubazne ravnateljice Viviane Brkarić stigla zorno oblikovana Istarska kuharica, pa više nije bilo izgovora: morala sam i sama pripremiti krafe, pa su i spravljeni, ali u kuhinji moje prije Ivanke kod Siska. Ona je vješta s tijestom, ja nisam, pa mi je pomogla proniknuti u taj istarski specijalitet. Krafi su ispali izvrsno, premda ih ni moja prija nije dosad radila. Sigurna sam da će ih vrijedne Ivankine ruke spraviti još koji put. U vlaku prema Zagrebu društvo mi je pravila puna zdjela krafa za ukućane.