Riječ-dvije o Maxu Reinhardtu

Europska kulturna scena ove se godine s posebnom pozornošću prisjetila glumca, redatelja i intendanta Maxa Reinhardta, rođena prije 150, a umrla prije 80 godina. Dvostruka obljetnica bila je povod za niz događaja, od kojih je najvažniji bio dvodnevni simpozij održan u svibnju u dvorcu Leopoldskron kraj Salzburga. U fokusu izlagača našao se jedan od posljednjih Reinhardtovih redateljskih projekata u Austriji: Goetheov Faust kakav se na salzburškoj sceni mogao vidjeti od 1933. do 1937. Ipak, Reinhardt je najviše medijske pozornosti dobio u rujnu, budući da je 9. rujna 1873. i došao na svijet.

Simpozij za sjećanje na Maxa Reinhardta

Kao prvo od osmero djece nimalo imućnih roditelja, Reinhardt je osnove glume vjerojatno stekao u roditeljskom domu, zabavljajući mlađu braću i sestre. Nakon što se pojavljivao u minornim ulogama u nekoliko bečkih kazališta, zanat je ispekao isprva u Salzburgu, a onda u Berlinu na prijelazu stoljeća, šireći repertoar od ozbiljnih ka kabaretskim ulogama. Reinhardt nije bio samo nadaren glumac, koji se s lakoćom mogao transformirati iz jednog u drugi karakterom potpuno suprotan lik, nego je s vremenom razvio menadžerske sposobnosti. Pažljivo je pratio kako publika diše i reagira na pojedinog glumca ili kazališni komad, pazeći da pritom ne upadne u zamku prevelika povlađivanja gledateljstvu. Jedan od njegovih talenata svakako je bilo pronalaženje ravnoteže između onoga što publika želi i što treba.

Za razliku od mladenačkog poznanstva s novinarom i publicistom Karlom Krausom, koje se nije razvilo u bilo kakvu konkretniju suradnju ili prijateljstvo, slučajan susret s književnikom Hugom von Hofmannsthalom početkom 20. stoljeća bio je mnogo plodonosniji. Reinhardt je bio protivnik prikazivanja svakodnevice na kazališnim daskama. Smatrao je da je kazalište mjesto za poruke plemenitije od trivijalnih tema, a posebno se protivio kazališnim aluzijama na aktualnosti s političke scene. Stoga ne iznenađuje da je slavu stekao režijama Hofmannsthalova kazališnog komada Jedermann – u hrvatskim prijevodima Svatko, Svatković ili Čovjek. Jedermann je priča o smrti bogataša koji se u kobnom trenutku pokušava spasiti blagom, no uzalud. Glavni lik, koji bi mogao biti svatko od nas, potkraj života suočen je s personificiranim Novcem, Vjerom i Djelima, od kojih je, naravno, najrječitiji i na sceni dominantan Novac. Reinhardt je prvi uprizorio Jedermanna, i to u Berlinu 1911. No besmrtnost kazališnom komadu osigurao je njegovim uvrštavanjem na program prvog izdanja Salzburških svečanih igara, festivala u čijem je osnutku 1920. i sudjelovao. Spomenimo da se samo tri godine poslije Jedermann pod naslovom Čovjek davao i pred zagrebačkom katedralom. Suradnja s Hofmannsthalom nadišla je kazališne daske. Reinhardt je bio angažiran i kao operni redatelj: u povijest opere ušao je kada je 1911. u Dresdenu prvi put na scenu postavio operu Kavalir s ružom njemačkoga skladatelja Richarda Straussa, za koju je libreto napisao Hofmannsthal.

Kraj Prvoga svjetskog rata usmjerio je Reinhardta ponovno ka rodnoj Austriji. Igrom slučaja postao je vlasnik spomenutoga dvorca Leopoldskron, upamćena jer je „glumio“ vilu Trapp u ekraniziranom mjuziklu Moje pjesme, moji snovi iz šezdesetih godina. Reinhardt je itekako osjetio financijsku krizu s kraja dvadesetih godina, kao i smjenu vlasti u Njemačkoj 1933. Iako je zbog svojih zasluga mogao postati „počasni arijevac“, židovskog podrijetla nije se odrekao, a događaji s druge strane granice koje je pratio iz Salzburga bili su dovoljno snažno upozorenje da na vrijeme napusti Europu. Posljednjih desetak godina proveo je u SAD-u, pronalazeći sreću u radu i s drugom suprugom. Njegovi sinovi Wolfgang i Gottfried nastavili su očevim stopama, usmjeravajući fokus na područje filma. Iako su kao scenaristi i producenti ostvarili holivudske karijere, nisu doživjeli očevu slavu.

Jednako odličan kao glumac, redatelj, poduzetnik i menadžer, Max Reinhardt nije samo pratio veliku preobrazbu načina na koji se kazališni komadi donose pred publiku, nego je aktivno sudjelovao u njoj. U vrijeme kada se filmska industrija tek rađala, pred europske je gledatelje donosio prave kazališne blockbustere s dotad neviđenim efektima, koji su na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bez riječi ostavljali i nekoliko tisuća ljudi. Konačno, svojom dominantnom pojavom Reinhardt je u velikoj mjeri oblikovao ulogu koja i danas pripada redateljima, na opernoj, kazališnoj i filmskoj sceni. Od njegova vremena do danas redateljeva je riječ zadnja. Max Reinhardt stoga je zaslužio da se njegova životna priča postavi na kazališne daske ili ovjekovječi na filmskoj vrpci.