Ratovi nikada nisu isti

Mene je Marijan Grakalić (Požega, 1957) osvojio tijekom nekoliko dana intenzivna druženja u listopadu 2012. Bio sam izlagač na Zagrebačkim književnim razgovorima u Društvu hrvatskih književnika, a on je dolazio, uvijek s nekim novim idejama. Svaku večer odlazili bismo u kafić Cinkuš, u Mletačkoj ulici, između restorana Didov san i Banskih dvora. Tamo je uvijek bila i fotografkinja Marija Braut. Nekakav vrhunac tih druženja bilo je otvaranje izložbe Dore Katanić – neobičan i poetičan događaj, koji je Grakalić organizirao i u kojem je uspio spojiti različite medije: film Kreše Golika Tko pjeva zlo ne misli – nastao po djelu Vjekoslava Majera Iz dnevnika malog Perice – s glazbom iz filma, koju su izvodili Cinkuši, s velikim slikama Dore Katanić – na kojima su motivi iz filma! On je otvorio izložbu ispred caffe-bara, kako bi potom Cinkuši oživili najbolji hrvatski film svih vremena. Slatkast okus kolačića madeleine!

Izd. Pučko otvoreno učilište
Sv. Ivan Zelina, 2023.

Grakalićevi romani (i priče) neuredni su, s blistavim trenucima koji se gube u bujici njegovih misli. Njegove Pjesme vojnika čitaju se lako, no potom ostaje čudan osjećaj da nije sve na svom mjestu. Na neobičan način povezao je osobno s univerzalnim, pa često nije dokraja jasno o kojem je tu ratu uopće riječ. Ili je to posve svejedno – jer su svi ratovi isti? Vrlo je opasno na taj način relativizirati rat koji je obilježio neku generaciju. Naš rat nikad nije isti kao svi oni prethodni, niti će biti isti – kao svi oni budući. Ratnom ciklusu uvjetno pripada i knjiga Posljednji Štignjedeci. Kratki roman zbiva se tijekom Prvoga svjetskog rata i poslije njega i donosi antičku tragediju – ispričanu na način realističkih romana 19. stoljeća. Knjiga je mnogo urednija od autorovih ranijih djela, ali discipliniravši sebe, oduzeo si je svježinu, nepredvidivost, razigranost i sve zvuči malo suho i prigušeno. U početku roman donosi i odbljesak književnosti Oktobra, pa i ranog Krleže – bez njegove pompoznosti! – no to je tek ratni vihor. Uskomešanost koja se rasplinjuje na bregovima Prigorja: „Brežuljkom se polagano širi miris pečenja. Mačke već stoje u redu kraj štaglja. Rat, Rusija, zarobljenički logor, dobrovoljački odred, privremena vlada Kerenskog, revolucija, Lenjin, oktobar, Trocki, konjica Crvene armije, stotine bogalja po cestama, bespoštedne bitke i masovne smrti u nepreglednim zelenim prostranstvima goleme zemlje i dalje su samnom. To vrijeme posvuda je već prošlo, osim u nama koji smo ga neposredno doživjeli.“

Potom Grakalić ispisuje nesretnu ljubavnu priču začetu u trenucima kaosa uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Iako je mogao nastaviti s kovitlacem događaja zemlje i krvi, odlučio se za krajnje discipliniranu naraciju. Gotovo da oblikuje nostalgičnu sliku koja se doima poput osušena cvijeća u okrhnutoj vazi na provincijskom bidermajer stoliću... koji su načeli crvi. Ipak, središnji motiv – preuzimanje očeve ljubavnice – ima u sebi nešto od Henryja Millera. Ili grčkih tragedija... „Poslije ručka sjeli smo u salon, zatražila je cigaretu. Pušili smo i gledali se kao da sjedimo u nekoj svečanoj dvorani izgrađenoj iznad naših prošlosti. Promatrajući je tako privlačnu, ovdje u obiteljskom salonu, bilo mi je savršeno jasno zašto ju je pokojni otac ljubio. U trenu sam preneraženo uhvatio samog sebe kako spoznajem kako bih i ja to mogao, čak i bez osjećaja bilo kakve zadrške ili srama. Najprije sam pokušao odbaciti takve misli, naravno, iz moralnih obzira. No, naš odnos, ako bi se ostvario, ustvari ne bi bio rodoskvrnuće, jer nismo iste krvi. To što ima dijete s mojim pokojnim ocem možda je društveno sablažnjivo, ali ne znači da me ne može ljubiti. Ili ja nju. Ljubav je često pitanje krajnosti koje se tjelesno i duhovno dodiruju i isprepliću.“

Nekoliko puta pročitao sam ovaj kratki roman. Prvi put u srpnju u idiličnoj Staroj Kapeli, pokraj Požege – u kojoj je Grakalić rođen. Potom sam ga pročitao u kolovozu u vili baruna Albergottija u Arezzu – jer je glavna junakinja Sara Talijanka iz Mantove. Ipak, roman je čvrsto povezan s Blaževdolom, uz brege, vinograde i klijeti. Provincija ostaje provincija čak i kad se stjecajem okolnosti nađe u središtu krvavih povijesnih zbivanja.

„Kao luđak uletio sam među vojnike pucajući iz puške, a kad se ispraznila pucao sam iz pištolja. Na one što su bili dalje, bacao sam bombe, a zatim sam izvukao sablju i obezglavio nekog oficira dok je stajao pokušavajući izvući pištolj iz futrole oko pasa. Ne znam koliko sam ljudi ubio, ni kako. Bijes i očaj dali su mi nadljudsku snagu.“

Bitka kod Lužana bila je izgubljena i prije no što je počela. Kraljevina SHS rođena je u krvi i u krvi je nestala. Zapisana je na groblju tek nemogućnost sreće u nasilnim vremenima.

Posljednjih godina Marijan Grakalić živi u svojoj kući usred vinograda u Blaževdolu, nedaleko Zagreba. S velikim zdrastvenim problemima. Izgubio je nogu zbog bolesti i njegov svijet naglo se smanjio. Odlazak na kat postao mu je nemoguć. Preuredio je podrum u spavaću sobu. Ostaju mu invalidska kolica, hodalica i štap. I poneki prijatelj. Iščekuje rehabilitaciju u toplicama i protezu.

Možda će jednog dana prerasti u lokalnu legendu, no vjerojatnije je da će tek dobiti fotografiju u Cinkušu, kao i Marija Braut. I tako – dok Cinkuš ne postane sjećanje.