Promašeni manifest

Predstava 12. noć ili kako hoćete, izvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih, nastala je u koprodukciji s Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje je i imala prvu ljetnu premijeru. Unatoč nadi, predstava nije pokazala bolje zagrebačko lice od onoga dubrovačkog.

Pozivanje na Shakespeareov predložak, premda je jasno naznačeno da je predstava nastajala po motivima (tekst potpisuju redatelj Grzegorz Jarzyna i dramaturg Roman Pawłowski) i da nije adaptacija Shakespearea stvara neke aluzije i očekivanja kod publike, unatoč najavi da je tema predstave suvremena, problematika rodnih uloga u resortu za bogataše Ilirija.

U zadanim okolnostima cijeli je ansambl bio izvrstan  / Snimio Marko Ercegović

No nije to ključni problem neuspjeha i dubrovačke i zagrebačke izvedbe. I da predstava nosi sasvim drukčiji naslov, i da lica imaju imena koja nemaju nikakve veze sa Shakespeareom, opet bi se radilo o potpunom dramaturškom i redateljskom promašaju. Zna se dogoditi svakomu, istina, no ipak, s obzirom na vrlo uspješne biografije autorskog tima teško mi je povjerovati da su mogli upasti u ovako simplificiranu varijantu scenskog govora o rodnim ulogama. Ideja uzimanja upravo Na tri kralja ili kako hoćete kao okosnice za govor o varljivosti ljubavnog čeznuća i rodnih uloga preko kojih se ono manifestira u osnovi je dobra, no realizacija je, unatoč vidljivim pokušajima prvenstveno dramaturških popravaka u odnosima među licima u odnosu na dubrovačku premijeru, kao i dodatnim redateljevim radom s glumcima u scenama razrađenijih neverbalnih međuodnosa, izostala zbog gubljenja u konceptu, krajnjeg pojednostavnjivanja i ogoljivanja lica, te svođenja na potpunu banalnost. Veću nego što sam mislila da je moguće.

Osnovni je problem iz kojega proizlaze sve dramaturške i redateljske nedosljednosti u premisi da je dovoljno baviti se licima na sceni samo kroz prizmu maski njihovih rodnih uloga. Naravno da mnogi problemi nastaju od zarobljenosti u bilo čemu, da nijedna nametnutost nije dobra, da se mnogi problemi razriješe ako im se pronađe korijen, no plošni prikaz scenskih osoba kroz funkcije rodnih identiteta u seksualnim i partnerskim odnosima, bez cjelovitosti i višestruke motiviranosti njihovih osoba, zaista nije dovoljan da se isključivo njime bavi cijela predstava.

To vrijedi za ovu predstavu, možda bi netko na neki drukčiji način znao napraviti kvalitetan scenski rad samo o toj temi. No u tom slučaju svaka i najblaža aluzija na Shakespearea samo stvara dodatni problem. Moglo bi se i to inkorporirati, uvijek ima načina, ali ne ovako. Lica preuzeta od Shakespearea kod Jarzyne potpuno su lišena slojevitosti motivacije osim u navedenom segmentu, pa čitava radnja ostavlja dojam svođenja ljudskih bića, makar oni bili i bogataši u doba suvremenog kapitalizma, na rodne uloge. Jedino što baca svjetlo na ovoliku dozu simplifikacije i banalizacije i donekle je objašnjava jest kontekst poljskoga podrijetla autora, gdje prevladavaju radikalno konzervativne političke opcije, pa se time želi deklarirati protiv takvih stavova. No ako je tako, opet se radi o promašaju, jer ni Dubrovnik ni Zagreb nisu Poljska. Nije ni Ilirija. I u Poljskoj bi ova predstava bila neuspjeh, ali bi manje boljelo jer bi se, samo donekle, mogla iščitati u kontekstu manifesta.

Nije uopće upitno da ljubav treba promovirati nevezano od roda kroz scenske umjetnosti, i da je zaista istina što na koncu predstave kaže dvospolna osoba Violix (Shakespeareovi blizanci Viola i Sebastian u jednoj osobi), u interpretaciji Mije Melcher, prije nego što odlazi u krevet sa svojom izabranicom Orsinom (Anđela Ramljak), da kad dvoje ljudi vodi ljubav zapravo ih je šest u krevetu: njihova tijela – to je dvoje, kako doživljavaju sebe - četvero, a kako doživljavaju partnera/icu – šestero. To je univerzalno točno za sve oblike partnerskih i seksualnih odnosa. Kao i to da je ljubav iznad roda i spola, i da je važnija od zadanih uloga, u kojem god obliku da dolazi. No tu ljubav nismo osjetili, samo smo vidjeli njezinu manifestaciju i konzumaciju. Ono što jest upitno, i iz čega izviru svi problemi predstave, jest premisa da nepostojanje rodnih uloga otvara sva vrata, rješava sve probleme i čini da se svi zaljubljuju u magično biće koje tu ideju utjelovljuje – u Violix, blizanca i blizankinju u jednoj osobi, djevojku i mladića istovremeno. Ta se premisa osjeti sa svakim pojavljivanjem Violix na sceni, baš onako kako se ljubav drugih parova ne osjeti, i tu su autori bili uspješni u umjetničkom dočaravanju atmosfere svoje ideje.

Mia Melcher, Katarina Bistrović Darvaš, Doris Šarić Kukuljica, Mateo Videk, Dado Ćosić, Anđela Ramljak, Petra Svrtan, Toma Medvešek te Ivana Starčević kao DJ-ica na pultu dali su u zadanom kontekstu sve od sebe i više od toga. Mia Melcher izdvaja se kao Violix, njezina je uloga narasla od dubrovačke, ali i mnoge druge – Anđela Ramljak kao Orsina, Dado Ćosić kao Olivia, Mateo Videk kao Maria, Doris Šarić Kukuljica kao Toby. Može se reći da je čitav ansambl bio izvrstan u zadanim okolnostima.

Pitanje koje se postavlja nakon ovakve predstave jest: kada reći da je dosta? Često u hrvatskoj kulturi svjedočimo ulaganju sredstava u nekvalitetne projekte, pa se ponekad treba prisjetiti da granice, čak i u produciranju i financiranju umjetnosti, ipak postoje.