Otkriće novoga svijeta

Štovatelji umjetničkog stila određenoga slikara imaju priliku i zadovoljstvo da u muzejima i galerijama prate razvoj i promjene koje majstor pokazuje na svojim platnima te da pomno prate kako slikar napreduje svakim novim umjetničkim djelom. Slične transformacije teže su dostupne čitateljima književnih djela, posebice ako je riječ o opusu koji čine kratka proza, bajke, pripovijetke, novele. A ako tomu dodamo da se djela čitaju u prijevodu, tada zadatak postaje još teži, jer pred prevoditeljem je velik izazov – dočarati ne jedno djelo nego čitavu bit umjetnika, treba odabrati pravi tekst koji će u ime čitava opusa progovarati o autorovu unutarnjem svijetu.

Upravo je taj zadatak preuzeo i odlično ostvario mladi ukrajinist Josip Badanjak dok je radio na djelima Mihajla Kocjubinskog (Myhajla Kocjubyns’kog) Fata morgana (Matica hrvatska, 2023) i Sjene zaboravljenih predaka (Disput, 2023). Pravi pomni čitatelj ostaje zapanjen autentičnošću djela, a pravi književni kritičar i estet neće moći pronaći sličan tekst u hrvatskoj ili svjetskoj književnosti, jer nijedna stilska formacija, nijedno djelo, pa ni ono najbolje koje predstavlja domet određene književnosti, ne da se potpuno ukalupiti ni usporediti jer je jedinstveno.

Osobno značenje tame

Mihajlo Kocjubinski autor je takvih djela, sada dostupnih i u hrvatskom prijevodu. U ovom kratkom pregledu pokušat ćemo pratiti evoluciju umjetnikova stila, od crno-bijelog realizma pa sve do kolorističkog impresionizma, od prosvjetiteljskih tendencija do štovanja Sunca. Naime, Kocjubinski je u mladosti bio pristalica i aktivni sudionik ukrajinskog narodnjaštva te je pojedina djela stvarao u duhu realizma; tako nastaju novele i pripovijetke socijalne tematike, kojoj će se, doduše na sasvim drukčiji način, vraćati do kraja života.

Cijeloga života Kocjubinski je mrzio mrak jer, uz univerzalne dimenzije, tama je za njega imala i osobno značenje. Nakon spleta nesretnih okolnosti i bolesti majka mu gubi vid, a otac posao. Mladi budući umjetnik s osamnaest godina, kao najstariji sin, jedini uzdržava cijelu obitelji, dajući privatne lekcije i podučavajući djecu. Tu dolazimo do novog aspekta mraka jer, radeći kao seoski učitelj, Kocjubinski je bio duboko zgrožen i uznemiren neobrazovanošću domaćih seljaka među kojima je živio. Duhovna sljepoća naroda, fizička sljepoća majke, pojačana dječjim uspomenama o strahu od mraka, impulsi su od kojih je započelo autorovo stvaralaštvo, štovanje, pijetet i stvaranje svjetlosti u njegovim tekstovima. Već u prvim pričama i bajkama (Ho, Andrij Solovijko, Ujak i ujna, Za opće dobro) opažamo pojavu koja će postati posjetnica njegovih stilskih traganja u daljem stvaralaštvu; pišući, on istovremeno i slika jer posjeduje iznimno plastičnu i razgranatu maštu slikara i kipara. Autor uspijeva u tome ne da dokazuje, nego da prikazuje prirodu, da apstraktne kategorije učini opipljivim slikama i doživljajima. Kist Kocjubinskog pretvara se u pero koje dočarava u tekstu svih pet osjetila, stvarajući riječima slike i likove prožete profinjenom psihološkom analizom.

Sljedeće razdoblje piščeva života uvjetno se može nazvati krizom u stvaralaštvu i „bijegom“, što se odnosi na djela u kojima lajtmotiv postaje umor. Umjetnik čezne za pravim prirodnim svjetlom, za svijetom, boraveći u svom mračnom domu uz svjetlo petrolejke; osjeća teret društvene obveze i zadanih književnih okvira, nastoji izaći iz tamnoga doma ljudske nesreće.

Traganja i transformacije

Tako nastaje ciklus „dječjih“ priča ispisanih narodnim jezikom (Mali grešnik, Božićno drvce, Haritja). Navedene pripovijetke Kocjubinski piše za djecu i u njima su djeca glavni junaci. Maleni nezaštićeni dječaci i djevojčice koji moraju uzeti na svoja krhka pleća teško breme odraslosti i nemaju ga pravo skinuti zajedničko je obilježje dječjih priča, čime protagonisti još više osvajaju čitatelje. U novelama i pričama Lutkica, Na putu, Na kamenu, U grešni svijet i Skupom cijenom prisutni su različiti ljudi, okolnosti, razlozi, a kao posljedica uvijek nastaje isti duboki duševni umor s kojim se više ne može nositi. Nužno je napraviti odlučni korak. Donijeti odluku o novom pismu i istančanoj tehnici pripovijedanja. Kocjubinskom na njegovu putu prema impresionizmu pomažu transformacije i traganja neoromantizma. U djelima idućeg razdoblja dominantnom postaje ideja totalnoga bijega, koji ujedno postaje izlazak iz krize, rađanje veličanstvenog impresionističkog izričaja. U prvim impresionističkim iskoracima (Cvijet jabuke, Na kamenu, Lutkica, U grešni svijet i Na putu te drugima) autor osjeća životni i stvaralački ritam koji je glavni preduvjet njegovih vrhunskih djela početkom novog stoljeća. Autor podređuje tom ritmu cijeli svoj dalji život. Godine 1910. geografija izleta proširit će se s uobičajenih putovanja po Ukrajini – na Krim, u Podilju i Volinju – i na inozemna područja: u omiljenu mu Italiju, na živopisne lokalitete, u selo Kononivka u koje ga je pozvao njegov prijatelj i mecena Jevgen Čikalenko te u guculsko selo Krivorivnja, nakon čega će nastati njegova remek-djela, pripovijest simfonija Intermezzo (1908) i Sjene zaboravljenih predaka (1911).

Prekretnica u ukrajinskoj umjetnosti

Na vrhovima ukrajinskih Karpata, u selima gdje živi autohtono stanovništvo, ukrajinski Guculi, autor za sebe otkriva novi svijet i te žive dojmove poslije će pretočiti u Sjene zaboravljenih predaka. Umjetnik bira upravo Gucule zbog njihove neizblijedjele autentičnosti, zato što oni i dalje doživljavaju svijet neposredno, poput djeteta prihvaćaju ga otvorene duše, a zatim formiraju osebujni svjetonazor i pretaču ga u jednu od najbogatijih mitologija svijeta. Među njima Kocjubinski bira najautentičnije, one koje žive tu mitologiju, Ivanka i Maričku. Marička sve planine kiti poezijom, čuje riječi, a Ivanko melodije, njih dvoje zajedno tvore pjesmu. Oni su par od djetinjstva, par koji zauvijek ostaje zajedno, čak i nakon smrti. Ljubav Ivanka i Maričke – ljubav u raju gdje je čovjek neposredni dio prirode. U Karpatima takav se čovjek skrivao i ostao neokaljan, živio je tamo sve do novijeg vremena, a autor nastavlja vjerovati da je taj idealni svijet moguć i na zemlji.

Prema motivima Sjena zaboravljenih predaka genijalni redatelj Sergej Paradžanov stvara još jedno remek-djelo koje je obilježilo povijest poetskog filma u ukrajinskoj kinematografiji, a isto tako i početak disidentskog pokreta 60-ih godina 20. stoljeća. To je bila umjetnička i politička pobuna koja je vrhunac doživjela na premijeri filma, kada se cijela generacija ukrajinskih umjetnika nije bojala ustati protiv represija, svjedočeći na taj način svoje postojanje i protest protiv sovjetskog režima. Tako djelo stvoreno početkom 20. stoljeća postaje prekretnica u ukrajinskoj umjetnosti sredinom 20. stoljeća.

Bio je to početak snažnog umjetničkog pokreta šezdesetih godina, tzv. šezdesetnika, koji će obilježiti buduće kretanje umjetnosti prema neovisnosti. Djela Kocjubinskog i dalje nastavljaju svoj put u potrazi za rajem, put prema svjetlosti i Suncu te postaju otkriće novoga svijeta za brojne čitatelje, ovaj put, srećom, i na hrvatskom jeziku.