Oduvijek me zanimala klasična struktura, iako se smatram romantičarem

Sir Christopher Hampton, slavni dramatičar, scenarist, redatelj i producent, voli Brač. Englez, rođen 1946. u Portugalu, dvostruki oskarovac (Opasne veze i Otac), nakon što je 2018. otvorio Brački filmski festival, ove je godine ponovno stigao u Supetar da bi održao radionicu o pisanju scenarija. Radionica (masterclass) pretvorila se u ugodan i nadasve zanimljiv i inspirativan razgovor s velikanom svjetskog filma, ali i kazališta, kojem ove jeseni u Londonu igraju čak četiri projekta.

Snimio Marechal Aurore / PIXSELL

Kada ste se i kako počeli baviti umjetnošću?

Počeo sam pisati vrlo rano, još u dobi od osam godina. Bio sam na neki način crna ovca u obitelji, jer osim mene nitko nije pisao ili se bavio umjetnošću, ali su me svi podupirali. Kada sam kazao ocu da želim pisati, rekao mi je, počni pisati odmah. I tako sam počeo, pisao sam drame i kad sam završio srednju školu, već sam imao podosta gotovih djela. Želio sam studirati engleski jezik i književnost, ali profesor francuskog savjetovao mi je da studiram francuski i njemački jer ću tako biti bogatiji za još dva jezika. To je najbolji savjet koji sam ikada dobio. Cijeli sam život radio s njemačkim i francuskim producentima i redateljima te prevodio francuske dramatičare.

Odmah nakon završetka studija počeo sam raditi u Royal Court Theatreu, koji je u to doba izvodio nove drame i bio vrlo utjecajan. Radio sam tamo desetak godina i zamorio se, pa sam počeo učiti kako pisati scenarije. Zapravo nikada nisam nigdje drugdje radio osim u teatru i na filmu.

Iz vaše bogate biografije da se naslutiti da mnogo pišete, zanima me kada i kako pišete?

Nisam jutarnji tip – dižem se dosta rano, ali onda pregledavam što sam jučer napisao, pišem mailove, ručam i počinjem zapravo raditi negdje oko 14 sati. Radim u komadu pet-šest sati. Mislim da je važno pisati svakoga dana, uspostaviti rutinu. To je kao vježbanje mišića, gubite ih ako ne vježbate svaki dan. S godinama pišem sve više – u mladosti sam pisao jedno djelo, pa se odmarao. Sad toga više nema, pišem istodobno nekoliko različitih djela, bez odmora. Volim istraživati i provedem više vremena istražujući nego pišući scenarij. Ne volim početi pisati bez dobra istraživanja. Kad počnem pisati, pišem brzo.

Pišete drame, scenarije, prevodite, adaptirate… Što vam je lakše, draže?

Najprije sam pisao originalne drame, potom sam prevodio i nakon toga počeo pisati originalne scenarije. U posljednje vrijeme češće radim adaptacije i čini mi se da je lakše adaptirati romane od drama, odnosno scenskih tekstova. Kazališni su komadi artificijelniji, tu ima više pravila, stoga kad adaptirate dramu za film, morate dosta raditi da biste je učinili filmskijom. Drama koju ste adaptirali za film uvijek će mirisati na dramu, bit će dramatična. Kad smo Florian Zeller i ja radili film Otac (Father), željeli smo da to izgleda kao film, a ne kao kazališni film, stoga smo dosta razgovarali upravo o tome kako dramu napraviti filmskom.

Kako podnosite mijenjanja svojih djela, posebice kada se o radi o filmskim scenarijima?

Kada sam počeo raditi u Royal Court Theatreu, bilo je apsolutno pravilo da je pisac, odnosno njegovo djelo, svetinja i ako si želio raditi nečiju dramu, onda si je radio i to je bilo to.

Poznata je anegdota o Johnu Osborneu, koji je bio jedan od osnivača Royal Court Theatrea, kada su željeli predstavu nastalu po njegovoj drami prebaciti u SAD. Američki producent poslao mu je telegram: „Dragi Johne, moram ti reći da tvoja drama sadrži mnogo dosadnih dijelova, možeš li ih skratiti?“ Sljedeći dan dobio je brzojav od Osbornea u kojem je stajalo: „Dragi Davide, ne znam jesi li primijetio, ali sve velike drame pune su dosadnih dijelova.“ I to je bilo to. Nažalost, na filmu nije tako. Danas dobivate brojne opaske na svoj scenarij od ljudi koji su za to plaćeni i to nije lako. Primorani ste konstantno braniti svoje djelo.

Uspješan ste pisac, ali i redatelj. Je li vam lakše pisati ili režirati filmove po vlastitim djelima?

Režije sam se prihvaćao uglavnom sam stoga što to nitko drugi nije htio. Na prvu režiju, film Carrington, nagovorila me je Emma Thompson i ispalo je prilično dobro, čak smo dobili nekoliko nagrada na Cannesu. Tad sam za trenutak pomislio da bih možda mogao promijeniti profesiju, zaključivši da je režiranje lakše od pisanja, ali to je bio samo prvi dojam, poslije sam se ipak predomislio. Kada sam rekao Stephenu Frearsu koliko sam uživao režirajući film, odgovorio mi je da je to stoga što nisam redatelj. I bio je u pravu. Ipak, imam projekt koji bih volio režirati, Aleksandriju, pa se možda ponovno prihvatim režije.

Radite na filmu već dosta dugo, koliko se filmska industrija promijenila od vremena kada ste počeli do danas?

Silno se promijenila, pratio sam s godinama kako na filmu postaju sve važniji prvo redatelji, potom producenti, a danas vladaju streaming-platforme. Sljedeće što će zavladati bit će vjerojatno umjetna inteligencija jer ćete moći jednostavno zatražiti scenarij primjerice o Freudu i Jungu i dobit ćete ga za dvadesetak sekundi. S druge strane mislim da je dramatičarima još teže. Danas nitko ne zna tko je napisao drame po kojima su nastale hit-predstave, primjerice ljudi znaju da su gledali Jeruzalem, ali ne i tko ga je napisao. Nekad su svi znali tko je Tom Stoppard.

Član ste američkog Društva scenarista i pisaca filmske industrije koje je u štrajku već mjesecima, što mislite o tome?

Štrajk pisaca? Mislim da je postao nužan onog trenutka kada su streaming-platforme odbile iznijeti podatke o tome koliko ljudi gleda određene filmove i serije i prema tome počele plaćati pisce. To i prijetnja umjetne inteligencije koja se nadvila nad umjetnicima bili su ozbiljni razlozi za ovaj štrajk koji maksimalno podržavam i nadam se da će uspjeti. Inače zbog štrajka u posljednje vrijeme više radim u kazalištu, budući da ne mogu raditi na filmu.

Osim klasičnih djela preveli ste dosta suvremenih drama Yasmine Reza i Floriana Zellera. Što vas je privuklo njihovim djelima?

Uvijek sam prevodio djela pokojnih dramatičara, s kojima naravno nisam imao nikakvih problema (smijeh). A onda sam snimajući neki film u Parizu vidio plakat za predstavu Art i pomislio kako je to zanimljiv naslov. Pokušao sam kupiti ulaznicu, ali sve je bilo rasprodano tjednima unaprijed. Na koncu sam uspio pogledati predstavu i zaključio kako je riječ o dubokom, a istodobno zabavnom tekstu. Vratio sam se u London i zamolio svog agenta da kupi prava za dramu. On se raspitao i javio mi da je nažalost prava za dramu već kupio Sean Connery. Prvo sam bio šokiran, a onda sam doznao da je prava zapravo kupila Conneryjeva supruga, Francuskinja Micheline Roquebrune, koja nam je ipak omogućila da prevedemo djelo. Izbor se pokazao više nego sretnim jer je Art postala najdugovječnija londonska predstava po nekom stranom tekstu, mislim da je igrala osam godina. Nakon toga sam preveo još nekoliko drama Yasmine Reza, sve dok ona nije počela pisati romane. A onda sam ponovno došao u Pariz, mislim negdje 2012. Tom prilikom gledao sam predstavu Istina mladoga dramatičara Floriana Zellera, kojeg su mi svi preporučivali. Drama mi se jako svidjela, preveo sam je, da bih sljedeće godine gledao još jednu njegovu dramu, Otac. Iznimno me se dojmila, pa sam se tad susreo s Florianom i naravno preveo Oca. Dosad sam preveo mislim sedam njegovih drama. A onda se on dosjetio da bi od drame Otac napravio film. Imali smo sićušan budžet, ali genijalne glumce, Florian se pokazao darovitim redateljem i sve skupa je na koncu ispalo sjajno.

Michael Billington nazvao vas je suvremenim klasičarom. Biste li se složili s njim?

Da, jasno mi je što je mislio pod tim. Oduvijek me zanimala klasična struktura, oblik djela, nešto što mnoge suvremene pisce zapravo ne zanima. Billington dijeli dramatičare na romantičare i klasičare, pa me tako stavio u klasičare, iako se ja smatram romantičarom. Ali tu je zapravo riječ o formi i strukturi koje nisu uvijek u modi, a ja sam im jako sklon.

Hoće li londonska publika ove jeseni moći gledati neke vaše projekte u tamošnjim kazalištima?

Imam nekoliko projekata koji će igrati u londonskim kazalištima.

Napisao sam u životu samo pet mjuzikala, a čak će tri igrati ove jeseni u Londonu. Dva nova i jedan stari – glazbena verzija slavnoga klasika Treći čovjek. Također postavljaju još jedan komad Yasmine Reza koji sam preveo, tako da imam čak četiri predstave za ovu jesen.