O rodu svome pišem

„Otkuda ste?“ To je među najčešćim pitanjima koje redovito slijedi nakon odavanja svog prezimena. Odgovoru slijedi stvaranje važne slike o sugovorniku, često sa zavičajnim osobinama. Ako je riječ o užem zemljopisnom području, podjednako izdašno pitanje glasi: „Čiji si? / Čija si?“, a i taj odgovor može imati pregršt zaključaka, ovisno o povijesti odnosa između pojedinaca. No kako znamo o prošlosti svoje obitelji i njezine povezanosti s nekim krajem? Putem rodoslovlja.

Genealogija je pronalaženje životnih obiteljskih podataka iz zapisa različitih vrsta i njihovo sređivanje u smislene obrasce odnosa. Obiteljska je povijest integracija tih podataka s društvenim, ekonomskim i političkim kontekstima kako bi se razvila priča. Odrediti gdje započeti raditi genealogiju može biti zahtjevno – postoji toliko mnogo zapisa koje treba pretraživati, toliko mnogo baza podataka koje treba pogledati i toliko predaka koje treba pratiti da se čovjeku može početi vrtjeti u glavi. Stručnost prolaska kroz tu zavrzlamu podataka upravo je odlika genealogije, koja se, srećom, u Hrvatskoj naziva lijepom hrvatskom riječju rodoslovlje.

O toj disciplini razgovaramo s predsjednikom izvršnog odbora Hrvatskoga rodoslovnog društva Pavao Ritter Vitezović Vladimirom Matekom. On nam govori o raznim ciljevima nekog istraživača rodoslova, tj. obiteljskog stabla: „To se najčešće radilo da bi se dokazala eventualna nasljednička prava ili pak veza s nekom uglednom obitelji ili osobom. No ako rodoslovac želi otići i korak dalje, tj. proučiti, a za potomstvo možda i napisati povijest obitelji, onda se i on mora uteći metodologiji profesionalnih povjesničara te osim matičnih knjiga i anagrafa proučiti niz dokumenata iz kojih će doznati u kojim su okolnostima neki od njegovih predaka živjeli i umirali.“

Izazovi istraživačima

Nažalost, izvori nisu stvoreni za istraživače rodoslovlja; napravljeni su za korištenje i kao odgovor na potrebe organizacije izvornice. To znači da možda nećemo uvijek uključiti informacije koje bismo smatrali korisnima (kao što su odnosi između pojedinaca u kućanstvu na popisnom obrascu, pa se majka ne može sjetiti je li Kata bila sestra ili rodica ujaka Frane, iako su svi živjeli u istom kućanstvu, ali su svi uživali u Katinim uštipcima). Razumijevanje onoga što su mislili pod određenim korištenim izrazima, tko je točno trebao biti uključen u obiteljsku grupu ili koje je geografsko područje trebalo biti pokriveno, sve može biti od pomoći. Osobna povijest stoga uključuje i istraživanje vojnih arhiva, popisa stanovništva, poreznih zapisa. U Hrvatskoj je sve to pomalo zamršeno jer su mnoge matice ostale u gradovima koji su vladali hrvatskim prostorom, kao što su Beč, Budimpešta i Beograd, pa valja biti vješt u arhivistici kako bi se pronašao određen podatak. Osim toga, valja dobro poznavati lokalnu, regionalnu pa i nacionalnu i svjetsku povijest kako bi se životni put naših predaka mogao pomno pratiti. Autor ovih redaka upisao je u svoje rodoslovno stablo više od petsto osoba, no to nabrajanje imena i godina ništa ne znači ako se ne stave u kontekst povijesnih događaja. Njegovi su preci bili vojni dočasnici u ličkom dijelu Vojne krajine, ali pravo iznenađenje bilo je otkriće kako su mu dalji preci doselili kao harambaše iz središnje Turske!

U istraživanjima iznenađenja ima mnogo, a često se mogu pronaći i pikanterije o nepriznatoj djeci, zaboravljenim rođacima, nepoznatom ocu, precima koji su bili u zatvoru / Izvor  Pixabay

Matek nam govori o mnogim oblicima poteškoća: „Prva je posljedica povijesnih zbivanja na našem ozemlju. Ratna pustošenja, nebriga ili sirotinjski uvjeti u mnogim su župama uništili matične knjige i druge crkvene dokumente (stanja duša, lokalne kronike). Promjene vlastodržaca dovodile su do preseljenja nekih arhiva, a ukidanjem jednih i osnivanjem drugih biskupija ponekad je teško ustanoviti gdje su – ako su uopće sačuvane – pohranjene tzv. parice (kopije matičnih knjiga koje svaki župnik mora na kraju godine dostaviti u biskupijski arhiv). Nakon Drugoga svjetskog rata država je župama oduzela matične knjige kako bi se na temelju tih crkvenih uspostavile civilne matice. Tek u posljednjih nekoliko godina tijela državne uprave i arhivi počeli su ih vraćati Crkvi, najčešće biskupijskim arhivima, osobito u računalnom obliku. No to je proces koji teče prilično sporo, nema dovoljno ni ljudskih ni tehnoloških kapaciteta za golem posao digitalizacije rodoslovcima bitnih dokumenata kao što su primjerice matične knjige. Postoje snimci na mikrofilmovima, ali njih je mnogo teže i dugotrajnije pretraživati nego na ekranu računala uz pomoć svih mogućnosti za analizu i povezivanje unesenih informacija.“

Od povijesti kraja do značenja prezimena

Spomenutih iznenađenja ima mnogo, a često se mogu pronaći i pikanterije o nepriznatoj djeci, zaboravljenim rođacima, nepoznatom ocu, precima koji su bili u zatvoru i slično. Tu se može doživjeti i duh vremena. U nekim dijelovima Slavonije i u Vojnoj krajini bilo je dosta izvanbračne djece, što bi vodilo strogom odgovoru službene crkve, ali se iz zapisa vidi kako su svećenici često krstili bez poteškoća tu djecu pa se i brinuli da zajednica ne govori previše ružno o majci. U popisima se često naiđe na jednaka imena i prezimena, čak unutar desetak godina u samo jednoj obitelji. No to je tragedija vremena. Mnogo djece umrlo je unutar tri godine života, u okrutnom svijetu ratova, bolesti i neimaštine.

Vrlo su traženi i podaci o porijeklu svog prezimena, a odgovori mogu sezati od Bliskog istoka do Skandinavije, unatoč uvriježenu mišljenju o obiteljskom prebivalištu u zavičaju „od stoljeća sedmog“. Upravo povijest daje smjernice u duljim razdobljima, kada je na području Hrvatske došlo do velikih seoba, ponajviše zbog prodora Osmanlija i koloniziranja prostora nakon njihova povlačenja. Prezimena se dijele na ona koja sadrže krvno srodstvo (Filipović, Ivanović), prema zanimanjima (Badurina, Kolar), prema nekoj upadljivoj osobini (Šepak, Gluhak), neka su etnici i etnonimi (Turk, Horvat), zoonimske i fitonimske motivacije. I ovdje valja biti oprezan jer se stvari pojednostavnjuju, poput stare dosjetke „svi asi su Vlasi, svi ići su Jugovići“.

Vitezović – otac hrvatskog rodoslovlja

Osim obiteljske genealogije, u Hrvatskoj se sve više razvija i znanstveno rodoslovlje koje se grana u dosta raznih disciplina kao što su antroponimija, onomastika, paleografija, arhivistika, informacijska tehnologija na području povijesne i srodnih znanosti. Sve ih okuplja Hrvatsko rodoslovno društvo Pavao Ritter Vitezović, osnovano 2005. sa svrhom poticanja i podupiranja rodoslovnih istraživanja (kako obiteljskih tako i znanstvenih), uz okupljanje i educiranje zainteresiranih istraživača i njihovu međusobnu razmjenu iskustava. Koliko je rodoslovlje važno, pokazuje i status dosadašnjih predsjednika ovog društva. Za prvoga predsjednika društva izabran je akademik Petar Strčić. Na drugoj skupštini za novog je predsjednika izabran Stjepan Ćosić, ravnatelj Hrvatskoga državnog arhiva. Treća predsjednica bila je ravnateljica Hrvatskog državnog arhiva Vlatka Lemić, a četvrti je predsjednik bivši rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras.

Društvo je postalo poznato i po svom izdavaštvu, o čemu govori Matek: „HRD je u početku postojanja pokrenuo jedan časopis, ali je nakon nekog vremena zbog previsokih troškova to pretvoreno u internetske stranice www.rodoslovlje.hr na kojem svaka zainteresirana osoba može pronaći masu korisnih informacija o tome kako pristupiti rodoslovnom istraživanju, o traganju za izvorima i njihovu korištenju, o iskustvima naših rodoslovaca, a mnogima će posao olakšati i to što su mnogi od njih makar sažetke istraživanja vlastitih ili nekih drugih obitelji tu i objavili, pa se tako i tražilicom na tim stranicama mogu naći informacije o nekoliko stotina prezimena. Tu se mogu naći i informacije o knjigama rodoslovnog sadržaja koje su objavili naši članovi, ili pak njihovi osvrti na takve knjige za koje smo ocijenili da zaslužuju i širu pozornost.“

Zašto baš Vitezović? Odgovara nam Matek: „Utemeljitelji nisu ime odabralo slučajno. Pavao je u svojim djelima dao golem doprinos našoj onomastici, pa ga mnogi smatraju i ocem te znanosti o imenima kod nas. No iza njega je ostalo i nekoliko radova koji nedvojbeno pripadaju u samo rodoslovlje, kao što su 1677. napisan Traktat o krbavskim knezovima koji bijahu iz roda Gušića i 1704. objavljeno Oslobođeno rodoslovlje sv. Ladislava, kralja Slavonije. Tomu bi se mogla pridodati i njegova Stematografija ili opis, objašnjenje i rekonstrukcija ilirskih grbova koja je začetak našeg grboslovlja, a ono je kao pomoćna povijesna znanost opet jedno od onih pomagala bez kojih bi bitno teži bio rad onog dijela rodoslovaca koji istražuju plemićke obitelji.“