Nova „kristalna“ Aida

Jesu li tenor Giovanni Zenatello i dirigent Tullio Serafin mogli pretpostaviti da će ljetni operni festival, što su ga u kolovozu 1913. pokrenuli u veronskoj Areni izvedbama Verdijeve Aide, postati jednim od ne samo najprivlačnijih svjetskih glazbenih događaja i talijanskim kulturnim brendom nego i ekonomskim zamašnjakom pokrajine Veneto? Obol festivalu u povijesti su dali i naši dirigenti Lovro pl. Matačić i Vjekoslav Šutej, pjevači Biserka Cvejić, Ljiljana Molnar-Talajić, Boris Martinović, Giorgio Surian, Lana Kos i Marko Mimica te baletne umjetnice Vjera Marković i Sonja Kastl.

Aida u srebrnim kostimima i laserskim snopovima

Uhodane repertoarne koncepcije

Festival, održan od 16. lipnja do 9. rujna, doživio je stoto izdanje ove godine jer se nije održavao tijekom godina svjetskih ratova i pandemije koronavirusa. Za jubilej su pripremljene čak dvije premijere, Aide i Rigoletta, uz repertoarne izvedbe Seviljskog brijača, Tosce, Nabucca, Carmen, Madame Butterfly i Traviate, baletni gala Roberta Bollea i prijateljâ, gala koncerte tenorâ Juana Diega Flóreza, Plácida Dominga i Jonasa Kaufmanna te koncert ansambla milanske Scale, ukupno pedesetak izvedbi. Festival je odao počast Mariji Callas i Francu Zeffirelliju, uz stotu obljetnicu njihova rođenja.

Intendantica i umjetnička ravnateljica, poznata talijanska sopranistica Cecilija Gasdia, drži se utabanih repertoarnih staza vrlo ograničena broja od desetak najpopularnijih, spomenutih (uz još pokoji), opernih naslova koji se najčešće prikazuju u raskošnim scenskim postavama Franca Zeffirellija i Huga de Ane, uza skoro svake godine prisutne Plácida Dominga i Roberta Bollea. Nekog novog naslova nema na vidiku sljedeće dvije godine: program je već objavljen, s novom produkcijom Nabucca 2025. To je zakonitost mastodontskog pogona u znaku velikih brojeva: deset do petnaest tisuća posjetitelja svake večeri u areni i dvije stotine izvođača na pozornici dimenzija 47 puta 28 metara. Pomno planiranje važno je i zbog sve nepovoljnijih vremenskih prilika. U četvrt stoljeća praćenja festivala ne sjećam se da bi nevrijeme tri dana zaredom prekidalo predstave kao, primjerice, one od 19. do 21. srpnja. Rizik je uključen u posjet festivalu, a organizator, zaklada Arena di Verona, nastoji svaku izvedbu, poslije pljuska ili oluje, privesti kraju, a za one prekinute nudi publici razne pogodnosti.

Nova produkcija Aide

Logično je bilo da će se za stoti festival postaviti nova produkcija Aide. Na premijeri 16. lipnja, što ju je izravno prenosio RAI, pjevali su Anna Netrebko i Yusif Eyvazov, dirigirao je Marco Armiliato. Režija, scenografija, kostimografija i koreografija povjerene su Stefanu Podi, koji je načinio vizualni spektakl, ali bez dramaturškog pokrića. Poslije „lunarne“ Aide Piera Luigija Pizzija, „zlatne“ Franca Zeffirellija, „povijesne“ Giancarla de Bosija i „moderne“ grupe La Fura dels Baus, ova je označena „kristalnom“. Stotine izvođača na pozornici (veliki zbor i statisti, tj. mimi i figuranti) u srebrnkastim kostimima, s laserskim snopovima, isijavali su scensko blještavilo. Neprestano kretanje i pokreti, čak i u komornim trenucima te opere, nisu prestajali. U masi svijeta teško je bilo uočiti protagoniste u kostimima iste koloristike i stila koji su duete pjevali svaki na svom kraju pozornice, bez međusobna kontakta, otuđeno. Najlakše je bilo pronaći Amneris zahvaljujući snažnom glasu metalne kvalitete i frazi mezzosopranistice Olesye Petrove. Sopranistica Monica Conesa (Aida na izvedbi 21. srpnja) i tenor Yonghoon Lee (Radames) mogu se ubrojiti među potencijalne stalne goste festivala.

Mnogo je bolja režija Rigoletta Antonija Albanesea (scenografija Juan Guillermo Nova, kostimi Valeria Donata Bettella), kojom se evocira znamenito razdoblje talijanske neorealističke kinematografije 1950-ih, u koji je kontekst uspješno smještena radnja te opere. Četiri izvedbe podijelila su trojica vodećih tenora današnjice: Yusif Eyvazov (na premijeri), Juan Diego Flórez i Piotr Beczała. Odličan je bio bariton Luca Salsi u naslovnoj ulozi koji je 20. srpnja, s vrlo dobrom  sopranisticom Giuliom Mazzolom u ulozi Gilde, na bis ponovio njihov duet Si, vendetta na kraju drugog čina. Uloga Sparafucilea predstavila je impozantan basovski glas Gianluce Buratta, a epizodno remek-djelo bila je uloga Giovanne u tumačenju Agostine Smimmero, glumački sugestivne altistice zrelijih godina, punijeg stasa i tamnoga glasa, idealnih za lik prijetvorne družbenice.

U najavi novih izdanja

Juan Diego Flórez ove godine nije imao uloga na Rossinijevu festivalu u Pesaru, gdje je umjetnički ravnatelj. To mu ostavlja prostor da dalje osvaja lirske uloge u operama drugih skladatelja. U Veroni se predstavio kao atraktivan Vojvoda od Mantove, ali je održao i gala koncert arija i većih opernih prizora. Između ostaloga, čuli smo ga kao Tonija u Kćeri pukovnije Gaetana Donizettija s famoznih devet visokih „c“ te u arijama Romea iz Gounodovih Romea i Julije i Rodolfa iz Verdijeve Luise Miller, u kojima je topla, ugodna večer s mjesečinom konačno bila u skladu s odabranim arijama. Flórez (1973) pjeva već zamalo trideset godina i još je, zahvaljujući mladenačkom glasu, pjevačkim mogućnostima i izgledu, na početku ulaska u lirski tenorski fah izvan Rossinija. Doista, jedinstveno.

Sljedeći, 101. veronski festival održat će se od 8. lipnja do 7. rujna 2024. Posvećen je 100. godišnjici smrti Giacoma Puccinija.