Nisam ni znao da sam osvojio najviše Zlatnih arena

Pulski filmski festival najstarija je filmska manifestacija u ovom dijelu Europe, koja je ove godine proslavila okrugli 70. rođendan. Na samu festivalu bilo je prilično svečano, predstavljena je i monografija 70 godina filma pod zvijezdama u Puli urednica Sanele Pliško i Lane Skuljan Bilić, a na slavnu festivalsku povijest organizatori su se osvrnuli i s nekoliko popratnih programa. Za razgovor o dijelu prošlosti pulskog festivala, svakako one tijekom posljednja nešto više od tri desetljeća, najzahvalniji je sugovornik redatelj i scenarist Zrinko Ogresta. On je ne samo jedan od najzanimljivijih suvremenih domaćih filmaša te autor jednog od najintrigantnijih i najzaokruženijih opusa hrvatske kinematografije nego i redatelj čija su ostvarenja na festivalu osvojila najviše Velikih Zlatnih arena za najbolji film, čega donedavno ni sam nije bio svjestan. Sa Zrinkom Ogrestom sjeli smo na kavu i popričali o njegovim iskustvima i dojmovima s festivala.

Snimio Duško Marušić / PIXSELL

Gospodine Ogresta, trebali ste debitirati na 38. pulskom festivalu, tada još Festivalu jugoslavenskog igranog filma, u srpnju 1991. godine, i to s vašim prvim dugometražnim kinofilmom Krhotine – kronika jednog nestajanja. No počinjao je Domovinski rat, pa je tijekom trajanja novinarske projekcije filma festivalsko vijeće donijelo odluku da se zbog nametnutog rata festival otkazuje. Kakva su vaša sjećanja na to ljeto 1991. i otkazani festival?

Ja sam tada bio mlad redatelj, i prva vijest o tome da se festival zatvara nakon novinarske projekcije mog filma bila mi je šokantna. Prirodno, bio sam uzbuđen zbog najave večernje premijere filma u Areni. Zanimljivo da kao adolescent ili student nisam nikada bio u Areni na prethodnim filmskim festivalima, tako da je to trebao biti moj prvi doživljaj. Jasno da sam na neki način bio razočaran, no razočaranje je brzo prošlo, jer je za mene osobno takva odluka, čak i u tom trenutku, a i neposredno poslije, bila razumljiva pa i logična, imala je jasnu poruku. Tako da je festival te godine na taj način zatvoren, a zabilježena će biti možda upravo i ta činjenica da je pulski festival „jugoslavenskog“ tipa bio zaključen mojim debitantskim filmom, odnosno da je njime bio naznačen prelazak na hrvatski festival. Sam film pričekao je još koji mjesec, da bi, ako dobro pamtim, u veljači 1992. bio prikazan na prvim Danima hrvatskog filma u Zagrebu.

Tijekom Domovinskog rata festival je logično održavan u teškim okolnostima. Tako su 1993. u glavnom programu prikazana samo tri filma, pobijedila je Kontesa Dora Zvonimira Berkovića, a 1994. nagrade nisu dodijeljene jer je tijekom prethodnih dvanaest mjeseci snimljen samo jedan film, Cijena života Bogdana Žižića. Jeste li tih godina pohodili festival?

Ne samo da sam pohodio nego sam te godine kad je pobijedila Kontesa Dora bio i član žirija. Pamtim da su tada u žiriju sa mnom bili pokojna Ena Begović, kolega Branko Schmidt, pisac Ivan Aralica i umjetnička ravnateljica Festivala Alpe-Adria u Trstu Annamaria Percavassi. Makar je bilo ratno doba s malo filmova, festival mi je ipak ostao u lijepoj uspomeni. S obzirom na okolnosti bio je razmjerno dobro posjećen, premda je već tada nastala fama o tome je li festival u Puli, u novim okolnostima i s obzirom na malu produkciju, uopće potreban. Čak sam i sam neko vrijeme dvojio koliko je takav festival pragmatičan, jer snimali su se razmjerno komorni filmovi.

Pula je nekada, za Jugoslavije, bila poznata po velikim ratnim spektaklima, i takvi su filmovi mogli, uvjetno govoreći, konkurirati velebnom zdanju u kojem su prikazivani. Zna se da su u takvu prostoru najbolje prolazili ratni spektakli, pa su se mnogi bojali hoće li u novim okolnostima festival uopće preživjeti. Znalo se i da su u vrijeme Jugoslavije ti manji, komorniji autorski filmovi nerijetko doživljavali neuspjeh kod publike u Areni. Poznate su priče kako su čak i ponajbolji filmovi Vatroslava Mimice ili recimo Ante Babaje znali biti izviždani u Areni. No nekim čudom to se ipak promijenilo, barem je takav moj doživljaj. Otkad ja pohodim Pulu, a to je od ranih 90-ih do danas, hrvatski su filmovi neovisno o njihovoj kakvoći uvijek dobrodošli. Publika ih je uvijek rado dočekivala, i prema njima gajila prijateljski odnos, koji ima i danas. Tako da sam vrlo brzo korigirao svoj stav i postao jedan od velikih zagovornika da se festival nastavi. Osim toga, riječ je o jednom od rijetkih festivala s tako dugom tradicijom, i u europskim okvirima. Naravno da bi u kulturnom smislu bilo neprihvatljivo da manifestacija s takvom višedesetljetnom prošlošću i tradicijom bude ukinuta. Mislim da toliko godina koliko ima pulski festival imaju još svega dva ili tri festivala u Europi, poput Venecije koja je najdulja, zatim Moskve i Cannesa.

Potkraj Domovinskog rata, u srpnju 1995, na 42. festivalu, koji se tada zvao Hrvatski filmski festival, pobijedio je pa i naglašeno dominirao vaš film Isprani. Osvojio je Zlatnu arenu za najbolji film, vi ste nagrađeni za režiju, Filip Šovagović i Mustafa Nadarević za glavnu i sporednu mušku, a Katarina Bistrović Darvaš za glavnu žensku ulogu. Nagradu je osvojio i Josip Podvorac za montažu. Kakvim pamtite taj festival i kakvo je ozračje vladalo na njemu?

Festival je te godine nastojao biti silno spektakularan. Pamtim ga i po tome što su organizatori pozvali i neke od tada najviđenijih američkih glumaca koji su tumačili vodeće uloge recimo u Schindlerovoj listi i još nekim filmovima. Sudjelovali su i neki poznati američki redatelji, tako da je sve to bilo na poseban način nabrijano. Meni je to u nekom smislu i smetalo. Sjećam se da su autorske ekipe filmova na same premijere pred ulaz u Arenu dovođene golemom Lincolnovom limuzinom, što sam odbio jer mi je jednostavno bilo neprimjereno za naše prilike, osobito ondašnje ratne. No sam festival bio je veoma zanimljiv i izrazito dobro posjećen, a ja ga uz to što sam bio nagrađen Zlatnom arenom za najbolji film pamtim i po jednom osobitom događaju. U jednom trenutku svi su sudionici festivala, pa i inozemni gosti, bili pozvani na domjenak koji je predsjednik Tuđman priredio na Brijunima. Naš odlazak onamo bio je prilično decentan, svi smo kratko razgovarali s predsjednikom i sjećam se rečenice koju je on tada izrekao, gledajući nas sve zajedno. S obzirom da su to bile vrlo žestoke ratne godine, rekao je: „Mi smo svi sad zapravo na neki način u službi Domovinskog rata, pa i vi ovdje, baš u ovom trenutku.“

Dok je on to izgovarao, nisam posve razumio smisao tih rečenica, da bi se niti mjesec dana nakon toga dogodila Oluja, u kojoj je oslobođen najveći dio Hrvatske. Imao sam dojam da je i ta Pula na osobit način u tom trenutku poslužila kao svojevrsna dimna zavjesa. Kao, u Hrvatskoj je sve u redu, eto, živi se „normalnim životom“, postoji festival i sve ostalo, a istovremeno se pripremala ta velika oslobodilačka operacija. Taj detalj pamtim i po tome što sam nakon razgovora s nama na Brijunima u nekim tamošnjim prostorima predsjednika Tuđmana vidio i u društvu pojedinih naših generala. Tako da i taj festival ima svoje mjesto u ratnom vremenu i u vremenu uspostave neovisne Hrvatske.

I vaš sljedeći film Crvena prašina iz 1999. odlično je prošao na festivalu. Vi ste nagrađeni Zlatnom arenom za režiju, Ante Vican za sporednu mušku ulogu, a film je osvojio Nagradu publike. Kako ste festival doživljavali tih godina, potkraj 90-ih, i u kontekstu toga što je iste godine pokrenut i Motovun Film Festival, kao konkurencija Puli?

To je bilo vrijeme u kojem se stvorio čak i nekakav, po mom mišljenju, nepotreban antagonizam između ta dva istarska grada i festivala. Jedan je kao bio mainstream ili srednjostrujaški festival, u Puli, a Motovun je trebao biti nešto drugo. Tada u Hrvatskoj nije postojao relevantan međunarodni filmski festival, i u tom smislu Motovun je bio dobrodošao. Čak i taj uvjetni antagonizam zapravo je koristio filmskom svijetu, jer se stalno govorilo o filmu i sve je bilo vrlo živo.

S obzirom na odličan rezultat svog filma tu Pulu sam opet doživio pozitivno, tim više što mi je film otprilike mjesec dana poslije imao svjetsku premijeru u službenom programu festivala u Veneciji. Bio sam jako dobro raspoložen, a i Nagrada publike koju je film osvojio bila mi je posebna, jer moji filmovi uvjetno kazano nisu baš upućeni najširoj publici, a ovaj je prihvatila upravo ta široka publika.

I dan-danas fascinantno je vidjeti ispunjenu Arenu, iako se zna dogoditi da neki filmovi poslije u kinima ne uspiju ostvariti toliku gledanost kolika je bila u Areni / Snimio  Srećko Niketić / PIXSELL

Vaš film Tu iz 2003. osvojio je Veliku Zlatnu arenu za najbolji film te Zlatne arene za glavnu mušku ulogu Zlatka Crnkovića i montažu opet Josipa Podvorca. Kojim ste se idejama vodili kad ste pripremali tu urbanu mozaičku egzistencijalnu dramu?

Od početka svog stvaralaštva nekako sam nastojao osluškivati vrijeme u kojem živim, i na neki način interpretirati ga kroz vlastitu doživljajnost i vlastiti svjetonazor, tako da je i taj film plod svega toga. Premda autori ne vole previše isticati koji su im od njihovih filmova najdraži, mogao bih reći da mi je upravo taj film, uz možda još jedan, nekako najbliži. Ako se tako uopće može govoriti. Pamtim da je imao izvrstan odjek na Puli, da je već na festivalu za mene bila osobita povlastica što je predsjednik žirija bio Jiří Menzel, pa sam nagradu primio iz njegovih ruku. Istovremeno je film već na festivalu pozvan u službeni program festivala u Karlovim Varima, na kojem je doživio uspjeh i osvojio Kristalni globus.

Godine 2008. na festivalu je dominirala poslijeratna drama Ničiji sin Arsena Antona Ostojića. No vaš film Iza stakla osvojio je Zlatne arene za glavnu žensku ulogu Jadranke Đokić i kameru Davorina Gecla, kao i Nagradu žirija mladih filmofila za najbolji film Nacionalnog natjecateljskog programa. Kako ste tih godina doživljavali smjer kojim je išao festival?

To je bilo vrijeme u kojem se već malo-pomalo pojavljivao veći broj filmova na Puli, i vidjelo se određeno produkcijsko buđenje hrvatske kinematografije. Festival je to kao i svake godine nastojao pratiti na taj način da je pokušavao biti što „vidljiviji“. To su bile godine u kojima je rivalitet s motovunskim festivalom također bio naglašen, no mislim da je upravo te godine Motovun prema mom mišljenju napravio dobar iskorak. Od tada je svake godine počeo po jedan film s programa pulskog festivala pozivati u svoj program, i te godine izabrali su upravo moj film, što je bilo i ostalo moje jedino sudjelovanje na motovunskom festivalu.

Filmom S one strane uvjerljivo ste trijumfirali na festivalu 2016. Film je nagrađen Velikom Zlatnom arenom, vi ste osvojili Zlatnu arenu za režiju, Zlatne arene osvojili su i glumci Ksenija Marinković i Lazar Ristovski, Mate Matišić i vi nagrađeni ste za scenarij, Tomislav Pavlic za montažu, a nagrađeno je i oblikovanje zvuka. Mate Matišić dosad je kao scenarist osvojio dvije Zlatne arene, drugu za satiričnu komediju Koja je ovo država Vinka Brešana, pa kako biste opisali suradnju s njim i njegov rad kao scenarista?

Suradnja s Matom Matišićem za mene je bila najintenzivnija suradnja s nekim scenaristom, iako sam i prije razmjerno često surađivao sa scenaristima. Ostvario sam izvrsne suradnje i s Goranom Tribusonom na filmu Crvena prašina, s Josipom Mlakićem na filmu Tu, s Ladom Kaštelan na nekoliko filmova. No suradnja s Matišićem na S one strane bila je osobita zbog toga što smo se Mate i ja tijekom rada nekoliko mjeseci nalazili takoreći svaki dan, promišljali scene i situacije, intenzivno se družili po četiri-pet sati. To pamtim kao jedan od svojih najljepših profesionalnih, ali i ljudskih doživljaja, iz kojih je nastao mislim dobar scenarij, a poslije i film koji je ostvario izniman i domaći i međunarodni uspjeh. Danas, s odmakom od evo već sedam godina, ako mogu imati nekakvu objektivnu refleksiju prema vlastitom filmu, čini mi se da je on možda najsnažnije obilježio neke od temeljnih problema naše bliže prošlosti. A kad govorimo o nagradama, evo recimo nedavno sam doznao nešto čega ni sam nisam bio svjestan. Na HTV-u sam gledao kviz Potjera, u kojem je bilo postavljeno pitanje koji je hrvatski filmski autor osvojio najviše Zlatnih arena na pulskom festivalu. Nisam znao da sam to ja. Dosad sam snimio osam filmova, a Velika Zlatna arena osvojena za S one strane bila je treća da bih zatim sa svojim idućim filmom Plavi cvijet 2021. osvojio i četvrtu. To je za mene vrijedan podatak, a izgleda da je zgodan za one koji se bave kvizovima.

Prirodno je da svaki redatelj, kad se odlučuje na suradnju s književnicima, osluškuje i bira one pisce u čijim djelima prepoznaje dar i afinitet prema tzv. prikazivačkoj književnosti, za razliku od one kazivačke / Filmu kao umjetnosti i mediju želim da poživi još jako dugo, što s obzirom na brojne tehnološke, medijske pa i sociološke čimbenike neće biti nimalo lako

Spomenuli ste Gorana Tribusona i Josipa Mlakića kao scenariste svojih filmova. Na temelju vašeg iskustva, kakvi su etablirani i ugledni književnici kad se nađu u ulogama filmskih scenarista?

Prirodno je da svaki redatelj, kad se odlučuje na suradnju s književnicima, osluškuje i bira one pisce u čijim djelima prepoznaje dar i afinitet prema tzv. prikazivačkoj književnosti, za razliku od one kazivačke. Dakle, da oni već u svojoj literaturi imaju nešto što je blisko jeziku filma. To u svakom slučaju imaju i Josip Mlakić i Goran Tribuson, k tomu što Tribuson ima osobitost da je vrhunski poznavatelj filmske dramaturgije, koju je i predavao na Akademiji dramske umjetnosti. Tako da je suradnja s njim bila neobično zanimljiva. Obojica smo se usuglasili oko dramaturške „rešetke“ filma, jer smo priču imali, i nakon što je Goran napisao scenarij, a ja potom ušao s određenim opaskama u „drugoj ruci“, u završnu inačicu scenarija utkali smo još jednog književnika, tada mlada Tarika Kulenovića, koji je pisao dijaloge. Tada se, dakle, prvi put u 90-ima pa i poslije pojavio film za koji je posebna osoba pisala dijaloge.

Vaš zasad posljednji film Plavi cvijet također je bio pobjednik Pule, 2021. Nagrađen je Velikom Zlatnom arenom za najbolji film, a Zlatne arene osvojili ste vi za režiju i Vanja Ćirić za glavnu žensku ulogu. Film je prilagodba nagrađivane drame Drama o Mirjani i ovima oko nje Ivora Martinića, pa kako je došlo do njegove realizacije?

Tako da je u jednom trenutku Martinić meni ponudio scenarij koji je svojedobno napisao i za njega dobio potporu HAVC-a. Tekst je bio blizak meni i nekom mom filmskom, ali prije svega životnom svjetonazoru, i nisam dugo razmišljao bih li se toga prihvatio. Snimio sam film koji je, čini mi se, komunikativan, doživio je lijep odjek kod nas, bio je u glavnom programu festivala u Moskvi, tako da je imao živ festivalski život. Činjenica da je pobijedio na pulskom festivalu čijim je žirijem predsjedavao oskarovac Pawel Pawlikovski nije mi nimalo nebitna.

Kakvo je vaše mišljenje o Pulskom filmskom festivalu danas? O smjeru u kojem ide, o značenju koje ima ne samo za film nego i za hrvatsku kulturu općenito, pa i o njegovoj relevantnosti u nekom društvenom smislu, koliko se o tome uopće može govoriti?

Mislim da je riječ o jednoj od svakako vrlo, vrlo važnih filmskih priredbi. No postoji nešto što je itekako znakovito za festival, a što je, koliko znam, postojalo i u davno jugoslavensko vrijeme, dok sam ga pratio kao promatrač sa strane. To je kulturna manifestacija koja je uvijek izazivala određene polemike, od toga tko su članovi žirija preko pitanja jesu li nagrade ispravno podijeljene do rasporeda projekcija, odnosno je li određeni film trebao biti prikazan na prvoj večernjoj projekciji u Areni, ili je to zaslužio neki drugi. Svake godine bilo je prigovora, ali i sve te uvjetno rečeno dubioze govore o tome da je festival svima bio važan, i da je još važan. Svatko od nas može imati i ima stav o tome kako bi trebalo organizirati i urediti neke stvari, ali ostaje činjenica da je festival uvijek, pa tako i od 90-ih godina naovamo, imao svoju publiku.

I dan-danas fascinantno je vidjeti ispunjenu Arenu, iako se zna dogoditi da neki filmovi poslije u kinima ne uspiju ostvariti toliku gledanost kolika je bila u samoj Areni. Festival u svakom slučaju ima svrhu koju ispunjava, i želim mu da doživi najmanje još ovoliko godina. A to znači i da filmu kao umjetnosti i mediju također želim da poživi još jako dugo. Što s obzirom na brojne tehnološke, medijske pa i sociološke čimbenike neće biti nimalo lako.