Jedna stara tragična oklada

Često se čuje drugdje, pa i u Dubrovniku, kako muškarac koji ima dug i debeo nos, kaže: Kolik nos, tolik i ponos. Pritom, dakako, ne misli se na nos nego na onaj drugi organ koji je smješten na drugom, namijenjenu mu mjestu, zbog svoje hirovite naravi izvor i pohvale/ponosa, ali i poruge/sramote. Nepresušna je tema poezije, proze i drame svih vremena budući da ima ulogu koju nikakav robot neće, valjda, nikada moći obaviti, niti ga išta može dostojno zamijeniti, premda, postoje različiti nadomjesci od kojih jednom uvijek dovitljivi Francuzi dadoše naziv godmiché, iako taj naziv, unatoč svom prvom dijelu – god – nema s Bogom ništa osim činjenice da ga je Svetvorac u njegovu izvornom obliku dodijelio Adamu izloživši ga tako nizu zgoda i nezgoda koje traju do dana današnjega, i trajat će sve dok, kako se kaže, bude svijeta i vijeka.

Antonio Pollaiolo, Borba golih muškaraca, oko 1470.

Od milja i nekog uvijek hinjena osjećaja, pristojnosti i metaforičnosti, jer to zaista jest metaforičan, metamorfozičan organ, dobio je on u svim jezicima ljudskim, onim živim i onim odavno mrtvim, niz različitih imena i naziva, koji podupiru i njegove loše i njegove dobre, najdičnije strane, pri čemu one loše češće nadahnjuju i dobre i lošije pisce, a one dobre i dičnije oduševljavaju sve kćeri naše pramajke Eve, premda se mnoge i danas, čini se, znaju snaći i bez njega.

Prije desetak godina prevodio sam poeziju velikoga velškog pjesnika Dafydda ap Gwilyma, koji je stvarao sredinom 14. stoljeća i naišao na pjesmu posvećenu tom slavnom muškom organu. U njoj mu govori: „Dobro bi bilo / da staviš brnjicu na rilo / i začepiš ga jer kazna, čeka. / Pjesniku nisi baš tema neka / nego si samo opak klin...“ Složio sam se sa svim Dafyddovim tvrdnjama. Služi taj „gusan u perju mekom“ za mnoge stvari pa i za – klađenje.

Tako se dogodilo u travnju daleke 1731. godine u Župi dubrovačkoj. Trojan Matkov okladio se s Cvjetkom Martinovim, koji je s drugim seljanima okopavao vinograd, da će k....m iščupati nedavno posađeni čokot loze, odnosno „da će vezat je oko njega i tako je iskubsti“. Cvjetko je tvrdio da mu to neće uspjeti, premda se u selu znalo da je Trojan kurat, i radoznalo su iščekivali ishod. Našli su čokot, ali taj se Cvjetku nije svidio pa su potražili drugi. Trojan je povezao svoj „ponos“ s čokotom i počeo vući.

Kad je Cvjetko vidio da se Trojan krišom, misleći da se to ne vidi, ispomaže i rukom, planuo je, uzeo kamen i udario ga u glavu. On mu je uzvratio na isti način. Cvjetko je tada „obalio na tle Trojana“, koji je „ostao donji ispod Cvjetka“, uhvatio ga za perčin i nožem ga ubo u lijevo bedro. Kad su ih rastavili, Trojan je pobjegao niz dolac. Digao se i Cvjetko i odmah nakon toga srušio se mrtav jer ga je Trojan probo svojim nožem. Tako je tragično završila ta neobična oklada u kojoj je, kako je zapisano, Trojan tvrdio da će onom svojom stvari iščupati čokot. Dana 29. travnja 1731. pozvan je da se brani. Ne zna se kako je stvar završila.

Klađenje na sve i svašta i danas, kao i u davna vremena, dio je igre, a igra je i ljudska potreba i ljudska strast i često može završiti tragično budući da je, kako piše Johan Huizinga, čovjek homo ludens, stvor koji se (i) igra u igri u kojoj „mi smo drugi“ i „činimo“ to „drukčije“, kao i onda kada, na primjer, pijemo vino, plemeniti dar loze koju je, kako je također napisano, marljivo posadio Noa i zbog vina nastradao izgubivši onaj dio tijela koji mu je nakon Općeg potopa i dalje bio vrlo potreban. Naime, nakon svih muka s arkom, i održavanjem reda u njoj, Noa se napio, legao u šator i ležeći otkrio svoje spolovilo. Tada je Kanaan, kažu neki, sin Noina sina Hama, ušao u šator, vezao uže oko Noina uda, napravio petlju, stegnuo je i uškopio ga.

Ubogi Dubrovčanin Frano Cigo nije bio Noa, ali i njemu se dogodilo to isto jedne okrutne noći 13. prosinca 1732. Napio se Frano i legao u neku bijednu straćaru pokraj kapelice navrh Pila, gdje se sklanjao s nekoliko drugih beskućnika. Kako na sebi nije imao gaća, „vidjelo mu se sve što ima“ Svi su se tome smijali. Najviše neki Tabačina. Njegov sudrug, neki Antun, uzeo je konopac, vezao ga Cigu za onu stvar i vukao iz sve snage dok su ga Tabačina i ostali držali za noge da se ne koprca. Siroti Frano Cigo zbog toga je umro, a Antun i Tabačina završili su u jednoj, od onih tamnica u Kneževu dvoru, iznad kojih je knez Dubrovačke Republike imao svoj kabinet i ložnicu i bio zapravo zatočenik cio mjesec dana na koliko je bio izabran na tu uglednu, ali ne i presudnu dužnost.

Bilo kako bilo, imao je pravo Dafydd ap Gwilym kad je napisao: „na oku, a i rukom, o Bože, / treba te, k...e, držat što strože“. Ako se treba kladiti, bolje je kladiti se na konje, pse ili pijetlove, ili pak na to da će svi prijedlozi oporbe u bilo kojem parlamentu svijeta biti odbijeni. Bili ili ne bili, uvijek će netko biti na dobitku, premda je od davnine napisano da je svaki čovjek uvijek na gubitku.