Istinski verdijanski glas

Nacionalna prvakinja Mirella Toić obilježila je svojim djelovanjem veliko razdoblje Opere HNK-a Ivana pl. Zajca, ali i svekolike hrvatske operne reprodukcije, pružajući publici trenutke vrhunskog belkanta. Norma i niz Verdijevih, Puccinijevih, ali i Zajčevih uloga, pa i ona samo jedna njezina izvedba Gioconde, u trajnom su sjećanju. Ljepota njezina glasa osvajala je slušatelja.

Mirella Toić kao Leonora u Trubaduru

Bio je to pravi, autentični belkantistički glas: mladodramski sopran (lirico spinto) s koloraturnom pokretljivošću, nježan i milozvučan, a opet prodoran i snažan, ovisno o tome kako određeni glazbeni trenutak zahtijeva. Bila je jedan od rijetkih istinskih hrvatskih verdijanskih glasova, vrste glasa za koji je Verdi skladao gotovo cijeli opus. U njezinu repertoaru bio je to raspon od Traviate, Giselde u Lombardijicima i Amelije u Simonu Boccanegri, preko Leonore u Trubaduru, Aide, Desdemone u Otellu i Elizabete u Don Carlu, do Leonore u Moći sudbine i Amelije u Krabuljnom plesu. U godini stote obljetnice Verdijeve smrti, 2001, interpretacijama Elizabete u Don Carlu i Amelije u Krabuljnom plesu dosegnula je najviši domet verdijanskog pjevanja u nas.

Glazba joj je, na opernoj pozornici, ali i na koncertnom podiju, bila u središtu bića. Predanost glazbi pomogla joj je da prebrodi tegobe krhkoga zdravlja, najteže trenutke i napore, kao na samu početku kada je bila zaposlena i radila kao tehničar u projektnom uredu brodogradilišta, paralelno studirala pjevanje na ljubljanskoj Akademiji i kod kuće se brinula o obitelji s malom djecom. Poslije nekoliko godina magistrirala je pjevanje u Beogradu. Debitirala je 1977. u mariborskoj Operi kao Giorgetta u Puccinijevu Plaštu. Nakon dvije godine vratila se u rodni grad i postala primadona – u najafirmativnijem smislu te riječi – HNK-a Zajca. Sredinom 1980-ih provela je dvije sezone u Njemačkoj, u angažmanu združenih kazališta u Krefeldu i Mönchengladbachu.

Njezino pjevanje nije poznavalo tehničkih poteškoća, s bogatom paletom dinamičkog nijansiranja, od zvučnog fortea do suptilnih, treperavih piana. Velika urođena muzikalnost i potpuno predavanje glazbi (netko će reći proživljavanje), činili su da i glumačka strana ostvarenih likova, bez velikih gesta, bude živa i uvjerljiva. Tosca, Santuzza, Eva u Zrinjskom i Zajčeva Amelia, pa i Rosalinda u Šišmišu, uz niz drugih i već spomenutih uloga, uvijek su bile oplemenjene primjerenim glumačkim izrazom.

Mirella Toić dobila je sve najveće glazbene i društvene nagrade te, od 2003, titulu nacionalne operne prvakinje. Iako je u riječkom kazalištu bilo nesklonih joj razdoblja, najljepše kreacije i nastupe podarila je Rijeci, čineći tako svoj grad europskom glazbenom prijestolnicom.