Hrvatski pustolov u rudnicima Bosne i Hercegovine

„Naša najveća slava nije u tome da nikad ne padnemo, već da se svaki put kad padnemo podignemo.“ Ne znamo je li Dragutin Lerman čitao Konfucija, kojem se izreka pripisuje, ali nema ni trunke dvojbe o tome da ju je vrlo rano spoznao. Štošta o Lermanu odavno znamo: o odrastanju, školovanju, odlasku u Afriku, slavodobitnom povratku u rodnu Požegu, o Hedvigi, jedinoj ljubavi, o poslovnim (ne)uspjesima, o dolasku u bosansku varošicu Kreševo, o pokušajima da se vrati u život, sve do dana kad ga je smrt, valjda i sama nabijena ganućem, nježno zagrlila i odvela na bolji svijet.

Ali što stvarno znamo o Lermanu? Ništa, recimo, o tome – kreševski dnevnik je počeo voditi tek od 1916. – kako se, ne jednom oprljen plamičcima sreće i ne jednom sažgan olujom nesreće, duha i tijela izrezbarena ožiljcima i brazgotinama prošlog, osjećao kad je 1911. stigao u svoje novo utočište, Kreševo. Dok su mršava kljusad lijeno kasala prema razjapljenim čeljustima narogušenih bosanskih planina, upitnika nije bilo mnogo manje nego dok je, tri desetljeća prije, plovio prema Africi. Ono jest, barem dijelom, njegov narod, njegov jezik, ali je Bosna svejedno terra incognita, zaboravljeni okrajak Europe ogrnut surim orijentalnim plaštem što mu seže sve do mršavih gležanja.

Hrvatski istraživač i putopisac Dragutin Lerman  / Izvor Wikipedija Commons

Optimizam poljuljan
Velikim ratom

Netko će u njegovom dolasku vidjeti optimizam, te žile bakra, mangana, kositra, cinobera, arsena, barita, možda i sâmo zlato, ušuškano u besputnim klisurama, samo čekaju da im oštri kramp nepovratno uzme nevinost. Netko drugi vidjet će pak tek obeščašćena i obeskućena čovjeka kojega je pokrenuo tmasti očaj, ukrašen, kao na dječjem crtežu, velikim žutim suncem i ružičasto obojenim prozorčićem kroz koji svjetluca nada da će iz škrtih njedara stijenja prosukljati toliko rude da će moći otplatiti dugove i časno se, vedra čela, povratiti svojoj Hedvigi i svojoj Požegi. Narod ga je, turoban i tegoban, saznavši za njegove planove, hrpimice dočekao gotovo kao mesiju; evo ga, došao je onaj koji će oživiti učmalu muzejsku okaminu zvanu Kreševo, nerazmrsivo zapletenu u sve tanju paučinastu mrežu nekadašnje slave! Austro-Ugarska je eksploataciju stavila pod državni nadzor pa se brojni rudokopi, a posljedično i kovački majdani, za nekoliko godina pogasiše poput svitaca otpućenih u nebo za Ivanjske noći.

„U varošu Kreševu“, bilježi 1911. ljetopisac kreševskog franjevačkog samostana dr. fra Danijel Ban, „nejma pravo govoreć nikakva unosna prometa ni rada; sve što je za rad, mora da ga traži na ugljari u Zenici, po Sarajevu i inim mjestim, te reć bih, da Kreševu predstoji razselenje, ako ne bude kakva providjenja Božjeg.“ Na prvu sve djeluje gotovo idilično: iza Lermana stoji nepoznata nam francuska banka, doživotna mirovina iz Belgije redovito mu stiže, rudara s iskustvom, iako su mnogi odselili u nove rudarske centre, u Kreševu još ima; treba samo zagrebati zemlju, ne posustati, i rezultati će doći. Dok se, međutim, Lerman okrenuo oko sebe, još jedna dugo snatrena bajka posrnula je i pretvorila se u horor – bjelosvjetski krvomutnici odškrinut će vrata kaveza sopćuće aždaje iz čijeg će ždrijela preko noći buknuti požar Velikog rata. Kako je Austro-Ugarska u taboru suprotstavljenu Belgiji i Francuskoj, francuska se banka povlači, a prestaje stizati i mirovina. Država mu rudare uzima i prevodi u ratnike, a ratna ograničenja i blokade nerijetko ga ostavljaju bez rudarskog eksploziva i ostaloga nužna za nastavak istraživanja. Sve češće nestašice i najosnovnijih živežnih namirnica uskoro dovode i do gladi, a Lerman ju je, znamo, iskusio još u Africi. I dotad kukavna, uboška sljedovanja stalno se smanjuju, a narod, po naredbi vlasti, kopa korijenje koprive, što, uz zeričak često pljesniva mliva, postaje svakodnevni obrok na nekad obilnim trpezama. Lerman se, makar je i sâm u nevolji, svetački raskriljenih ruku lavlje bori za svoje rudare i njihove obitelji.

Put u Hercegovinu

U planinskom kraju, mjesecima zametenu snjegovima, blatonosnih putova i crvotočnih mostova, neumorno stranja sutjeskama i klancima, zavlači se u stare rudarske rovove, kljuca zaparložena hladišta i troskovišta, a uvečer u svom sobičku, u kući obitelji Ban, pred lelujavom svjetlošću voštanice, piše Hedvigi, zbraja rudarske nadnice, pakira uzorke ruda za slanje u Belgiju i Njemačku ili sa zebnjom smišlja molbenice bankama koje ga sve sporije i slabije prate. Usred rata, unatoč svemu, pušta da u njemu sazrije još jedna odluka: sjaj rudača želi potražiti i u Hercegovini. Prvi iskorak donosi razočaranje: ležišta mangana kod Konjica, za koja je doznao od starih rudara, već je zauzela austrougarske vojske. Oklopljen tvrdom ljušturom nesalomljivosti i sveudilj ustrajan, ne odustaje, pa će se u rujnu 1917. prvi put zaputiti u Mostar, odakle će, zajedno s dr. ing. Ivom Turinom, zaposlenikom Zemaljske vlade, obići stare rudokope ili od nekog preporučena nalazišta raznih ruda: boksita na Domanovića brigu kod Čapljine i Jelenoj gomili kod Čitluka, kao i u okolici Širokog Brijega i Stoca, neimenovane rude u Hutovu i Studencima (kod Ljubuškog) te asfalta u okolici Čapljine. U Hercegovinu će hodočastiti još dvaput, opet s dr. Turinom, u veljači te u travnju 1918, zadnji put manje od dva mjeseca prije smrti. Hodočašće je doslovno, budući da se, zbog ratnih zbivanja, konjska zaprega počesto ne može dobiti ni za kakav novac, pa Lerman i Turina, na zadnjem putovanju i mineralog dr. Fran Tućan, dnevno znaju prepješačiti i po nekoliko desetaka kilometara.

Ostavština siromasima kreševskim

Rezultate nam otkrivaju dokumenti sačuvani u Arhivu BiH: Lerman će u Hercegovini, od Konjica na sjeveru, preko Čitluka i Širokog Brijega na krajnjem zapadu do Ljubinja na krajnjem istoku, samostalno ili u zajedništvu s financijašem istraživanja, bečkim poduzetnikom Sigmundom Rosenbergerom, od Rudarskog satništva u Sarajevu pribaviti brojna zaštitna polja (koncesije). Obavijesti o tome na Lermanovu će kreševsku adresu u Širokoj ulici stizati i nakon njegove smrti, a na jednoj je, odaslanoj 17. kolovoza 1918, naknadno olovkom dodano: „Pošto je Lerman umro, nije mu se moglo dostaviti rješenje.“ Lermanova istraživanja na hercegovačkom području mogu se smatrati pionirskim, jer se prvi ozbiljniji istražni projekti poduzimaju tek 1921, a eksploatacijski 1926. godine.

I u Hercegovini Lerman bilježi brojne zanimljive detalje, od uvjeta putovanja, cijena roba i usluga, preko izgleda prenoćišta, pomoći domaćih ljudi u nalaženju lokaliteta s rudnim ležištima, pa do opisa prirode, društvenog života u ratno doba (koncerti, balovi, kino), kao i mjesta koja su danas poznata turistička odredišta (rimski logor Mogorjelo, vodopad Kravica).

Boraveći u Kreševu u kolopletu ratnog vrtloga Lerman je zavolio tamošnji narod, u mnogo čemu se srodivši s njim. U oporuci, naslovljenoj Moja zadnja volja, znatan iznos ostavlja „siromasima kreševskim“. Na pokop mu je došao sav narod, bez obzira na naciju i vjeru, a iznad njegova groba još stoji lipa koju su mu, na njegovu želju iskazanu u oporuci, zasadili supruga Hedviga i fra Augustin Kristić. Na tavanu kuće obitelji Ban i sad, prašnjave i blago zahrđale, leže njegova ozet-kupka, drvena škrinja, radni stol i još poneka sitnica. Sam Bog zna gdje je završilo dvadesetak boca šampanjca kojim je s prijateljima želio nazdraviti kad napokon pronađe onu izdašnu žilu što će mu povratiti ugled i čast.

Životopis Dragutina Lermana

Dragutin Lerman (Požega, 24. VIII. 1863–Kreševo, 12. VI. 1918) dobro je poznat svima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao i mnogima u zapadnoj Europi, koji se bave afrikanistikom, etnologijom, antropologijom, zemljopisom, fenomenologijom te rudarstvom i geologijom. Školuje se u rodnoj Požegi te u Budimpešti, a potom se nastanjuje u Karlovcu, gdje radi u trgovačkoj struci. Miran život osamnaestogodišnjaka potpuno će se preokrenuti nakon što belgijski kralj Leopold II, u sklopu aktivnosti Međunarodnog afričkog društva, odluči financirati istraživačku ekspediciju u Africi, u Gornjem Kongu, koju će predvoditi poznati britanski istraživač Henry Morton Stanley. Iako maloljetan, Lerman će se, između nekoliko stotina kandidata, naći u skupini od četrnaest odabranih.

Između 1882. i 1896. četiri puta boravi u Kongu, a u afričkim džunglama provest će oko 3000 dana. Bio je zapovjednik nekoliko stanica, da bi ga 1896. Leopold II. imenovao generalnim povjerenikom istočnoga područja Konga, osobno ga primivši i odlikovavši ga ordenom Zlatne zvijezde za zasluge (1892). Poslije je odlikovan i ordenom Vitez kraljevskog lavovskog reda (1894). U gornjem toku rijeke Kwilu otkrio je 1893. slapove koje je nazvao Zrinski Chutes. 

Nakon definitivnog povratka iz Konga, u 33. godini života, poprilično narušena zdravlja, skrasio se u Požegi. Uskoro se ženi Hedvigom, čiji je otac, dr. Mijo Reiner, kćerinim mirazom, a i novčanim dotacijama, glavni financijaš njegovih požeških poslovnih projekata. Ispočetka mu sve ide od ruke, da bi potom sve krenulo nizbrdo. Godine 1911. dolazi u bosanski gradić Kreševo, gdje će provesti posljednje godine života.