Hannah i njezine hrvatske sestre

„Nije mi žao niti se sramim, ne mislim da sam povrijedila prava roditelja, djece ili privatnost“, rekla je osječka profesorica mađarskog i latinskog Maja Urban, rekorderka u ironman-triatlonu i književnica, koju su ovaj mjesec složno napali svi hrvatski mediji, što je zbilja rijetko. Ona je na književni natječaj Lapis Histriae 2023 poslala priču pod naslovom O čemu šutim kad govorim o drkanju, opisavši samozadovoljavanje štićenika Centra za autizam gdje je svojedobno radila. Priča nije pobijedila, ali je osvojila visoko peto mjesto i trebala je biti objavljena u zborniku, no otkrilo se da je koristila stvarna imena i prezimena djece, zbog čega su je roditelji prijavili DORH-u.

Iz filma Hannah i njezine sestre / Izvor IMDB

Je li opravdana histerija oko Histriae? Naš internet je pun priča o autističnoj djeci. Dubrovnik.net u rubrici Lifestyle donosi tekst pod naslovom Priča majke: moje dijete iz spektra autizma. Portal Zadovoljna.dnevnik.hr ima naslov Život s dvoje autistične djece te navodi i njihova imena: Aleksandar i Filip. Danas.hr dijagnosticiranje autizma opisuje u rubrici Zanimljivosti. Stranica Ljepota&Zdravlje pod egidom Tajne psihe mami čitatelje naslovom Moja priča: autizam me naučio da za ljubav nisu potrebne riječi. Telegram uz nadnaslov Velike priče najavljuje sljedeće: Sin mi ima 20 godina, a na razini je predškolskog djeteta. Story ima temu Djeca s autizmom – emotivne priče roditelja malih anđela. Na kanalu YouTube možete pogledati Život s autizmom: priča Benite i Nea, a skoknete li do portala Supermame.hr, čeka vas ovaj naslov: Jasmina i Nina majke su djece s autizmom, a ovo je njihova priča.

Gdje je pogriješila Maja Urban, kad očito postoji veliki interes za istinitim pričama o autizmu, i kad upravo roditelji otkrivaju identitet i sebe i djece? Zar samo u tome što u njezinoj priči klinci nisu anđeli nego seksualna bića? Mislim da je autorica žrtva onoga što se zvalo, a možda se još tako zove, žensko pismo – ideje iz 70-ih Luce Irigaray da se u literaturi treba afirmirati specifično žensko iskustvo, po mogućnosti tjelesno. Čini mi se da je kod nas sve počelo memoarima Irene Vrkljan Svila, škare 1984, pogrešno još nazivanima romanom, koji su dobili panegirike kritike, što su autoricu navele na tri jednako dosadna nastavka. Za peh otada žene u Hrvatskoj najradije pišu o sebi, od Krhotina Željke Čorak do Hotela Zagorje Ivane Bodrožić, a ima i vrlo poznatih spisateljica koje u karijeri nisu nikad napisale ni slova koje nije bilo o njima. Taj je sindrom opisao Woody Allen u filmu Hannah i njezine sestre iz 1986, za koji je dobio Oscar za scenarij, gdje sestra naslovne junakinje, Holly, piše scenarij sastavljen isključivo od obiteljskih tračeva, dok Hannu hvata panika da će se tu naći i njezina izvanbračna afera. U Hrvatskoj se i ne misli da bi žene mogle pisati bilo što drugo osim o sebi, a to se vidjelo pretprošle godine, kad je Vedrana Rudan objavila da se razvodi od muža jer da je našla mlađeg. Svi su mediji to prenosili automatski, kao neupitnu istinu, i ne pomislivši da je ona književnica pa da bi mogla biti riječ o fikciji. Ispovjednost se očekuje i nagrađuje. Žiri sad već notorna natječaja Lapis Histriae nagradio je ove godine Alenu Begić i njezinu priču Neočekivana smrt jer nam pripovjedačica „kroz svoju logoreičnu spekulativnu naraciju izlaže cijeli svoj svjetonazor, neprikosnoveno i bespogovorno“.

Osim što je Maja Urban podlegla ženskoj strasti za publiciranjem svojeg života, za njezinu su nesreću krivi i muški kolege. Potkraj 90-ih pojavila se najveća pokora hrvatske književnosti, zvana stvarnosna proza, a njezin je credo objavljen 2000. u knjizi Pozdravite svi Nove puritance. Taj inače nevažan pokret za britansku književnost, u našoj je provinciji ostavio trajan i koban trag sa svojih Deset zapovijesti, od kojih ovdje navodim početak Četvrte, Pete i Šeste – Vjerujemo u tekstualnu jednostavnost… U ime jasnoće pridajemo važnost vremenskoj pravocrtnosti… Vjerujemo u gramatičku jednostavnost… – dok se u Osmoj izričito zahtijevaju vjerni prikazi sadašnjosti. To je sva literatura zadnjih četvrt stoljeća, i nema nikoga s našeg Parnasa, od Ferića, Perišića i Radakovića, do Popovića, Glamuzine i Karakaša koji nije prisegnuo na taj manifest. Čak je i poezija morala biti stvarnosna, kao da je Tadijanović bio jedini pjesnik u povijesti. Sjećam se da je u to doba i ZKM podlegao tom mentalitetu pa su izričito na jednom natječaju tražili dramske tekstove policajaca ili socijalnih radnika – u nadi da su ta zanimanja bliža stvarnosti, što ružnijoj, to bolje.

Ili asistentice autistične djece? Katastrofa je bila neizbježna, samo se čekala osoba koja će spojiti mušku glad za mračnom stranom i žensku obvezu da pišu o sebi. Da Hannah i njezine sestre odavno žive u Hrvatskoj, znam iz prve ruke (to jest druge). Jedna mlada književnica ispričala je starijoj kolegici neki svoj traumatičan događaj iz djetinjstva i neugodno se iznenadila kad ga je, od riječi do riječi, pročitala u njezinoj novoj knjizi. Ja bih vam na ovom mjestu savjetovao da kad razgovarate sa ženama provjerite imaju li upaljen diktafon, ali otkad sam pročitao da je voditelj Aleksandar Stanković napisao knjigu o svojoj borbi s depresijom i da je reper Edo Maajka javnosti povjerio da pati od napada panike, mogu samo reći da ni s muškarcima razgovor više nije siguran.