Gomilanje bizarnosti

Kad je prije 21 godinu objavio roman prvijenac Smrt djevojčice sa žigicama, Zoran Ferić je to djelo opisao kao „mediteranski Twin Peaks“ te dometnuo da je napisao „najcrnji roman hrvatske književnosti“. Uistinu, teško je poreći da je debelim premazom crnila i mizantropije obilježena proza koja se odigrava na Rabu tijekom ratne 1992. i kojom defiliraju svodnici, pedofili i nekrofili. Proza u kojoj je dramska potka ubojstvo rumunjske transseksualne prostitutke, pri čemu tu potku uokviruju nedavna smrt šestogodišnje djevojčice kao i prateći kontekst obiteljske i šire društvene tragedije te u kojoj galeriju slikovitih likova upotpunjavaju tužnim notama obilježeni otočki redikuli i oriđinali.

Tu su i neke davno skrivene tajne koje će postupno izići na vidjelo, baš kao što će postati bjelodani i neki istinski dijabolični motivi, potom dvojac za žanr u velikoj mjeri arhetipskih istražitelja, kojima će se pridružiti nešto mlađa žena kao jedini u potpunosti čist i pozitivan lik, koja će se baš zbog toga prometnuti u emotivno pa i racionalno sidro priče, te dakako obilje crnog humora, po kojem je Ferić već tada bio poznat. Sav taj mrak, groteska i tragičnost u njegovoj izvedbi funkcioniraju prilično dobro. Feriću neosporno leži gradiranje ozračja nelagode koje je podcrtano ne samo obilnom dozom ironije, karnevalizacije i makabričnosti nego i spomenutim osebujnim likovima koji se ponekad doimaju prijeteći, te koketiranjem s eksplicitnom seksualnošću, koja je u njegovoj izvedbi također izraženo stilizirana i rubno groteskna. Moglo bi se ići i dalje te ustvrditi da u svjetlu svega navedenog roman Smrt djevojčice sa žigicama generalno nije realističan, makar počiva na velikom broju realistično predočenih epizoda i detalja, odnosno na konkretnim i realnim likovima i njihovim uže dramskim situacijama koje su svaka za sebe stvarnosne, ali koje zbog brojnosti zajedno funkcioniraju tako da cjelinu odvode u smjeru nerealističnosti i(li) nadrealističnosti.

U mediteranskom Twin Peaksu, adaptaciji Ferićeva romana, otok će potresti ubojstvo rumunjske prostitutke / Izvor HAVC

Na prvi pogled reklo bi se da je redateljsko ime u današnjem hrvatskom filmu koje bi se najbolje snašlo u adaptiranju Ferićeva romana ono pokojnog Lukasa Nole. On je bio majstor u kreiranju pomaknutih likova i situacija u kojima su se ti likovi zatjecali, autor jedinstvene vizualne estetike i efektnih stilizacija koji je u svoje filmove znao ubacivati i nadrealne sekvence u stilu Davida Lyncha, scene koje su nerijetko bile obilježene psihopatologijom i nasiljem. No kao što znamo, Nolin nažalost posljednji projekt je krimi-drama Escort, a adaptacije Ferićeve proze prihvatio se Goran Kulenović, scenarist i redatelj koji se tijekom dosadašnje karijere afirmirao radom na izrazito žanrovski usmjerenim djelima, ponajviše filmskim i TV-komedijama Pjevajte nešto ljubavno, Bitange i princeze, Provodi i sprovodi, Crno bijeli svijet i Mrkomir Prvi, ali i žešćem krimiću kakav je segment Ravno do dna iz dvodijelnog omnibusa 24 sata. Kulenoviću su neosporno bliski crni humor, groteska i apsurd, kao i profiliranje slikovitih i pomaknutih likova u podjednako slikovitoj mikrosredini. Blizak mu je i krimić, ali manje britanski whoduneit, a više američki s okrutnim zločincima i grubim detektivima koji najprije pucaju, a tek potom postavljaju pitanja.

Teško je reći što je u prilagodbi Ferićeva romana pošlo ukrivo, ali dojmovi koji u konačnici ostaju jesu oni o nedovoljno osmišljenu i razrađenu projektu u kojem gotovo svaki segment za sebe funkcionira kao dostatno zanimljiv, intrigantan i provokativan, ali koji u cjelini djeluje nezgrapno i nesklapno. U storiji koju kao integralni dio romana otvara ranije napisana priča Anđeo u ofsajdu, prema kojoj je bila naslovljena i druga Ferićeva zbirka kratkih priča, kao svojevrsni piščev alter ego funkcionira narator Fero. On je patolog koji se nakon dugo godina izbivanja vraća na Rab, na pogreb šestogodišnje kćeri nekadašnjega prijatelja Globusa. Djevojčica je umrla od leukemije, otac i majka shrvani su od boli, a dok mještani suosjećaju s njihovom tragedijom, otok će potresti ubojstvo rumunjske prostitutke Marillene, transseksualne osobe koja je klijentima prenosila sifilis („djevojčica sa žigicama“) i za koju će se pokazati da su gotovo svi mještani bili njezine mušterije. Od viđenijih to je bio ugledni otočki književnik, s kojim je u vezi Ferina nekadašnja ljubav, koja će njemu i lokalnom inspektoru Mungosu u određenoj mjeri pomoći u traganju za ubojicom.

Sve ono što u Ferićevu romanu funkcionira skladno, iako se i tu može govoriti o pretjerivanju, u filmu je zbrkano, dramaturški nabacano bez vidljivijeg smisla, s epizodama koje funkcioniraju bolje od konačne cjeline. Dok Goran Navojec rutinski odrađuje ulogu prijekog i bučnog istražitelja, Ozren Grabarić u ulozi Fere većinom je distanciran, a ponekad i posve odsutan, pa u glumačkom smislu najbolje dojmove ostavljaju Jelena Lopatić kao smirena i zrela mlada žena i Slavko Sobin kao otac kojem je tragedija razorila život. Nadajmo se da ćemo Jelenu Lopatić ubuduće češće gledati na filmu.