GLORIA MATRIS

Slavenska književna i umjetnička akademija objelodanila je u Varni (Bugarska) antologiju pod svevremenskim naslovom Mama. Osebujna gloria matris. Trideset bugarskih i trideset hrvatskih pjesnika osmislilo je stihovima poetski jedinstvenu aureolu, neponovljivu glosu majci. Prije objavljene antologije jesu Hljeb naš nasušni (Varna, 2019) i Ljubav – sol života (Varna, 2021). Stihovi o kruhu i ljubavi koegzistiraju u specifičnom prostoru nijansirane intimnosti i u oduhovljenim prostorima simbolične sintagme gloria mundi. U tom supostojanju niče središte poetskog obzorja i prodiše osjećaj u kojem rastemo, valorizirajući naše egzistiranje u obzorima neograničene, svepostojeće ljudske samoće: „Svetice, kažem, / naše su majke svetice – ostavljamo ih u dlanovima samoće... / Žive samo za jednu riječ blagu –, / tuga im je pretvara / u pjesmu.“ (Dimitar Milov, Nevidljive aureole).

Izd. Slavenska književna i umjetnička akademija, Varna, 2022.

Trideset bugarskih pjesnika i trideset hrvatskih okupljeno je u toj riznici duha s imaginativnim varijacijama sublimirana suglasja izabranih pjesnika koji su oduhovljeni ekvilibrij poetske riječi: nadahnuto disanje, ali i kreativna tjeskoba:  „A vjetar vijori / hladne mreže / i zime mi postaju sve duže i duže. / Svijet je sada / puno usamljeniji. / Jer ti nisi bila samo topla riječ, / svaka tvoja riječ bila je život.” (Nikolaj Šopov, U sjećanje na mamu).

Intenzivirano poetsko meditiranje oslobođeno spona prohujalih vremena, koncentrirano u prostorima u kojima je život usuglašen s unutarnjom pjesmom što ne prestaje disati: to je imaginativna gloria matris. Supostojanje poetskih prostora približava daljine, istodobno blisko i središtu obzorja u kojem pjesnici rastu. To svjetlosno kretanje nije opsjena ni apsurd istodobnosti, već težnja za izmirenjem u gustoći samoće i imaginarnoj tišini. Onda se zbiva predah koji nazivamo pjesmom, u tankoćutnosti poetskog nemira zbiva se poetska katarza duha: „Ja još mogu suzama plakati / pred spomenikom, pred kletvom, pred ženom / jer moja se misao odbija od smrti, / slično dječjoj lopti što se odbija od zida.“ (Ivailo Balabanov, Ključ).

Dobrodošlu antologiju Mama sastavile su hrvatska pjesnikinja i prevoditeljica pjesama s bugarskog na hrvatski jezik Enerika Bijač i Elka Njagolova, predsjednica Slavenske književne i umjetničke akademije, duša tog iznimno vrijedna i kreativnog pothvata. U bajkovitom uvodnom tekstu Molitva za Majku svijeta, urednica i prevoditeljica Elka Njagolova naglašava: „Netko je negdje napisao: ‘Tko kaže da anđeli ne postoje? Na zemlji se oni nazivaju majkama.’“

I za kraj stihovi iz pjesme hrvatskog pjesnika Mirka Ćurića, koji su i istinska apoteoza majci i antologijska gloria matris: „Ona zauvijek voli sve što je rodila / I voli bol samoće što razdire srce / I voli svaki dan koji živi: dok zna da postojim.“ (Majka).