Glazba do posljednjeg daha

Mladi se glazbenici mogu truditi koliko god žele, ali uzalud vam trud svirači (i računalni programeri): početak jeseni pripao je Rolling Stonesima. O dobi nepristojno je i beskorisno govoriti, ali za potrebe ovoga teksta učinimo iznimku: Ronnie Wood, Mick Jagger i Keith Richards zajedno imaju 236 godina i na sceni su otprilike onoliko koliko postoji popularna kultura kakvu danas poznajemo. Važnije od svega, u džepu imaju i novi studijski album, Hackney Diamonds, prvi nakon osamnaest godina. „Bili smo pomalo lijeni“, priznat će vitalni Jagger u razgovoru s Jimmyjem Fallonom, američkom komičarskom zvijezdom i voditeljem Tonight Showa, koji je nedavno doletio iz New Yorka u londonski Hackney kako bi u živu razgovoru s članovima benda publici dočarao što se to sprema u radionici „najboljeg rock and roll benda na svijetu“. Premda je dočekan na valu općeg oduševljenja, novi singl Angry zvuči pomalo generički i površno, osobito u strofama. Dojam popravlja dopadljivi refren i Mickova impresivna vokalna izvedba, uz nadu da je ostatak albuma koji izlazi 20. listopada zanimljiviji od najavnog singla.

Hackney Diamonds, prvi album Rolling Stonesa nakon osamnaest godina

Rock do iznemoglosti

Nekadašnja skupina blues-zanesenjaka koja je karijeru počela u osvit 1960-ih svirajući pred šačicom ljudi u zadimljenim klubovima, odavno je prerasla u međunarodno uspješnu korporaciju. No danas je to – kao i broj njihovih ili bilo čijih godina – posve irelevantno, premda „stari“ bendovi neprekidno doživljavaju udarce slijeva i zdesna uz otrcane optužbe da su „predugo“ na sceni. No energija koju razmjenjuju s publikom dalje mete sve pred sobom, gurajući u drugi plan i činjenicu da su u temelje rock and rolla doista ugrađeni tinejdžerski bunt i afirmacija ideala mladosti. Stara priča kaže da rock and roll postaje „nefunkcionalan“ i nepotreban u trenutku kad ga sustignu godine. Godine 2003. priču o izdaji mladenačkih ideala koji se na beskrajnim, visokoprofitabilnim svjetskim turnejama pretvaraju u robu za masovnu potrošnju s razaračkom je strašću razradio kulturni komentator John Strausbaugh knjizi Rock ‘Til You Drop: The Decline from Rebellion to Nostalgia („Rokaj do iznemoglosti: pad od pobune do nostalgije“). Na autorovu udaru osobito su se našli sastavi poput The Who i The Rolling Stonesa koji su karijeru nekoć gradili na premisi iz programatskog stiha pjesme My Generation („nadam se da ću umrijeti prije negoli ostarim“), a potom su se i sami transformirali u okoštali establišment – doduše, u ponešto modificiranoj formi.

Ono što danas (kad je očito da se pop-kultura odavno oslobodila prethistorijskih ideoloških tereta) zvuči zastarjelo jesu teze iz Strausbaughove knjige, a ne Stonesi ili The Who. Svedemo li stvari na njihove osnove, vrijednost i atraktivnost nečijeg opusa zaista se ne bi trebale mjeriti životnom dobi ili duljinom staža provedena na sceni nego kakvoćom autorskog rukopisa, bez obzira na to je li riječ o glumcu, književniku ili glazbeniku bilo kojeg žanra, pa i „rokerskog“. S iznimkom pokojeg ogorčenog kulturnog komentatora, rock-glazbenike u visokoj dobi danas više nitko ne proglašava „trgovcima nostalgijom“ ili samoparodijom. Strausbaughova premisa o rocku kao glazbi mladih izgubila se negdje u kakofoniji stilova i žanrovskih fragmenata s moderne scene i više je nitko ne smatra bitnom – ni u svijetu ni kod nas.

Prebacimo li se na domaću scenu, Jasenko Houra je, primjerice, publiku osvajao tako što je vlastite globalne uzore znao uklopiti u liriku lokalnog konteksta. U početku su to bili upravo Stonesi; ne smijemo zaboraviti da se Ilićev isjeckani jezik na ovitku debija nije našao slučajno, kao ni Jajinu izjavu da bez Stonesa ne bi bilo ni Kazališta. U idućoj fazi, nakon Crno bijelog svijeta, probili su okvire undergrounda i postali nacionalni fenomen zahvaljujući kombinaciji Springsteenove drame i Bonove pravovjerne uznositosti.

Prošireni obzori

Mnoštvo gostiju okupljenih prošle srijede u Matici hrvatskoj na proslavi tridesete obljetnice pokretanja obnovljenoga Vijenca, moglo se uvjeriti i u još jednu, ništa manje fascinantnu činjenicu: programatska uzvišenost Hourinih skladbi poput Korak po korak, Mojoj Majci i Lupi petama jednako zapaljivo i emotivno funkcionira i u intimnom ambijentu male i gotovo improvizirane scene. Kazalište je Vijenčevu proslavu začinilo elegantnim nastupom koncipiranim od pet probranih pjesama (osim triju spomenutih čuli smo i Marinu i Stare navike), od kojih je svaka zvučala poput neformalne petominutne himne.

Zapravo, ako ste svojim opusom istkali soundtrack nekoliko generacija slušatelja, što ste drugo nego, poslužimo li se otrcanim izrazom, nacionalna rock-institucija? Kazalište ovdje, a Stonesi, The Who, Neil Young, McCartney, Springsteen ili Van Morrison u nekim drugim, mnogo širim i univerzalnim podnebljima, posve je svejedno – rock and roll je odavno izgubio svoj tinejdžerski imperativ i proširio obzore. Jednostavno, postao je „samo glazba“ poput svake druge, bolja ili lošija.

Ideološki opterećeni autori poput Strausbaugha teško se mire s činjenicom da je glazba za mnoge protagoniste jednostavno trajan poziv, cjeloživotna posvećenost. Nedavno je na HRT-u prikazan izvrstan dokumentarni film Nekoć bijasmo braća (izvorno, Once We Were Brothers), posvećen opusu nedavno preminula kanadskog gitarista i skladatelja Robbieja Robertsona. Zasnovan na njegovim memoarima Testimony, film govori upravo o tome, o neugasivom kreativnom impulsu i o uzajamnoj kemiji unutar sastava The Band, koji je u svojoj root-rock-misiji uvijek istovremeno zvučao konzervativno i radikalno. Nakon Posljednjeg valcera, slavnog oproštajnog koncerta The Banda (majstorski zabilježena okom kamere Martina Scorsesea), Robbie je skladao filmsku glazbu i snimao solo albume, ali ništa se ne može usporediti s bratskim životom u jednom od najutjecajnijih sastava u povijesti popularne glazbe.