Glasno o svim licima spolnosti

Uvijek s nestrpljenjem i velikom radošću dolazim na predstave Kolektiva Igralke znajući da ću kroz njihove rečenice i njihov dokumentaristički način izvedbe pronaći neka nova saznanja, neke nove osjećaje i širinu slike svakodnevice, precizno iscrtanu do najsitnijih detalja. I upravo je takva bila i premijera njihove najnovije dokumentarne predstave Cure, nastale kao koprodukcija HNK-a Ivana pl. Zajca, Kolektiva Igralke i Zavoda Vidne, a kao partneri su potpisani Slovensko mladinsko gledališče i Maska Ljubljana.

 Redateljica i dramaturginja predstave Cure je Tjaša Črnigoj, s kojom su Igralke već radile sjajnu dokumentarnu predstavu Bakice (2020) u vrijeme Rijeke – Europske prijestolnice kulture, a igrale su je na mnogim pozornicama s velikim uspjehom. Tjaša Černigoj je nastavila s njima surađivati i na projektu Spolni odgoj II: Borba, na koji se tematski nadovezuje i predstava Cure.

 Kolektiv Igralke čine četiri vrsne mlade glumice i prijateljice Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić koje svojim predstavama propituju kolektivnu svijest ljudi s kojima živimo, naše svakodnevne traume, sjećanja, neizgovorene rečenice koje su ostale zarobljene u našim dubinama jer živimo u čudnim vremenima gdje se govori jedno, a čini drugo. U našim je vremenima sve moguće, ništa nije izvedivo, a demokracija ima unakaženo lice.

Predstava istražuje sjećanja na prva seksualna iskustva
triju generacija žena / Snimio Dražen Šokčević

Inspiraciju za predstavu Cure glumice su dobile u trenutku listanja časopisa Prve riječke hrvatske gimnazije, Kult, gdje su pronašle tekst učenice Vite Tijan naslova Moje tijelo, moje vlasništvo. Taj tekst ih je usmjerio u istraživanje (kao i u predstavama Bakice i Crna vuna) prvih seksualnih iskustava triju generacija žena – baka koje imaju sada osamdeset godina, majki koje su šezdesetogodišnjakinje i tridesetogodišnjih djevojaka, tražeći uspomene i sjećanja kroz svoje obiteljske priče, kao i koliko su se vremena promijenila u njihovoj intimi.

 Četiri glumice, odjevene u narodne nošnje prostora iz kojih potječu njihove obitelji, uz narodni zapjev kao glazbenu podlogu, vrlo zanimljivo su publiku uvele u tematiku o kojoj predstava govori, „ o sramu, užitku i šutnji, ali i o pozivu na dijalog“. Predstava se odigravala u prostoru nekadašnjeg Exportdrva, a prva rečenica na praznom bijelom prostoru pozornice na kojem se dogodila začudno duboka i poetično snažna, a dokumentarno točna predstava bila je: „Riječ cure potekla je od riječi curiti, jer ženski spolni organ ‘curi’.“

 Zatim su krenule fotografije i audioprikaz telefonskog razgovora jedne od glumica sa svojom bakom i njezinim seksualnim iskustvima iz 1952. Malo selo, baka koja govori da je prvi put imala spolni odnos s djedom kad je imala samo šesnaest godina, na livadi, dok se vraćala s polja gdje je kopala krumpir. Njezino znanje o spolnosti, seksu i trudnoći bilo je poput praznoga bijelog papira, a njezina ljubav prema partneru kažnjavana je teškim batinama njezina oca. Glumica, koje razgovor s bakom slušamo, gledajući istovremeno fotografije bake i djeda, na pozornici ocrtava priču vrlo jednostavnim i efektnim rekvizitima, vrećom krumpira, travnatom prostirkom, remenom kojim lupa po podu koji je obojan krvlju (kečap koji se prolijeva po pozornici), jastucima, krvavim ženskim gaćicama.

 Priče i fotografije baka ispunjavaju prostor pozornice sa svakom novom glumicom koje u tom otkrivanju svojeg obiteljskog stabla uvode i svoje majke iz vremena šezdesetih i sedamdesetih godina u bivšoj Jugoslaviji, kada se prvi put u škole uvodi seksualni odgoj, a pobačaj legalizira. Ni tada njihove majke nisu sa svojim majkama razgovarale o svojim seksualnim iskustvima, ali glumice o svojim iskustvima ipak danas otvoreno traže mišljenja svojih majki, koje tu priču pokušavaju bezbolno zaobići govoreći vrlo općenito i malo. Odgovor se stoga najčešće pronalazi u bespućima interneta koji nije uvijek najpouzdaniji učitelj i savjetnik. U zaključnom dijelu predstave na pozornici se pojavljuju videomaterijali današnjih srednjoškolki s kojima su glumice razgovarale.

 Današnje generacije mladih djevojaka osvještenije su od generacija njihovih majka i baka, ali politička je klima vrlo polarizirana i zanemaruje žene, njihovu osobnost, intelekt i ravnopravnost u mnogim segmentima društvenog života. Spolnost i seks ne bi trebale biti tabu-teme, o njima bi trebalo glasno govoriti. Trebalo bi govoriti i o svim licima spolnosti koja je obojena ljubavlju, a ne sramom i tišinom, jer to je put ka promjenama.