Dangubama ususret

Mateiu Ion Caragiale  (1885–1938) rumunjski je pjesnik i pisac čije je djelovanje započelo neposredno prije Prvog, a nastavljeno između dvaju svjetskih ratova. Njegov rad, mješavina simbolizma, dekadentnog pokreta i ranog modernizma važan je dio korpusa rumunjske nacionalne književnosti.

Dangube iz starih dvora njegovo je književno djelo najpoznatije izvan Rumunjske. Izvorno objavljeno 1929, nakon što je autor na njemu radio više od dva desetljeća, njegov je magnum opus. Roman kritičku naklonost, i čitateljsku pozornost, zaslužuje ne toliko sadržajem koliko stilom, spojem prustovske kontemplativnosti i rumunjske književnosti 19. stoljeća, čime je utjecao na cijelu generaciju rumunjskih intelektualaca i umjetnika. Prijevod Gorana Čolakhodžića prvo je autorovo predstavljanje hrvatskoj publici. Roman će uskoro biti objavljen u nakladi Durieuxa.

Prethodnih su me godina teško iskušavale okolnosti; o moju su malu lađu udarali veliki valovi. Od njih sam se slabo branio, pa sam se, zgađen svime preko svake mjere, trudio u tom iskvarenom životu pronaći zaborav

…au tapis-francs nous étions réunis.^[1]

L. Protat

Iako sam se koliko prethodnoga dana sebi zakleo da ću se rano vratiti kući, baš sam se tada vratio kasnije: sutradan oko podneva.

U postelji me već pomalo zatjecala noć. Izgubio sam bio pojam o vremenu. Bio bih nastavio spavati, obeznanjen, da nije bilo bučna dolaska pisma čiji sam primitak obavezno morao potpisati. Kad me trgnu od sna, bunovan sam, zlovoljan, neraspoložen. Ne potpisah. Promrmljah samo da me se pusti na miru.

Zadrijemao sam opet, ali samo zakratko. Bijedno se pismo opet stvorilo, praćeno oštrim svjetlom svjetiljke. Ništarija od poštara našla je za shodno da me potpiše vlastitom rukom. Nisam mu bio zahvalan na tome.

Mrzim pisma. Ne znam jesam li, otkako znam za sebe, primio i jedno – osim od mojeg dobrog prijatelja Uhryja – koje bi mi donijelo neku sretnu vijest. Grozim se pisama. U to sam ih doba spaljivao bez čitanja.

Ta je sudbina čekala i to upravo pridošlo. Prepoznavši rukopis, pogodih i sadržaj. Napamet sam već znao bljutavu papazjaniju savjeta i ukora koju su mi od kuće redovito slali početkom mjeseca: savjete da se muški prihvatim rada, ukore što nikako da pokleknem i odmah tako učinim. A na kraju neizbježna želja da me čuva sveti Bog.

Amen! U stanju u kojem sam bio, međutim, bilo bi mi nemoguće poći bilo kakvim novim putem. Čak se ni u krevetu nisam uspijevao pomaknuti. Rasklimanih zglobova, kao slomljenih kukova, osjećao sam se kao hladetina. U zamućenoj pameti javi mi se strah da me to možda oborio giht.

Nije, no naposljetku me sve sustiglo. Mjesec sam dana, tiho i bez predaha, posvećeno i temeljito, proveo u piću, bekrijašenju, igri. Prethodnih su me godina teško iskušavale okolnosti; o moju su malu lađu udarali veliki valovi. Od njih sam se slabo branio, pa sam se, zgađen svime preko svake mjere, trudio u tom iskvarenom životu pronaći zaborav.

Samo, isprva sam se u to odveć snažno zaletio, pa sam ubrzo uvidio da moram položiti oružje. Napuštala me snaga. Te sam večeri bio toliko izmožden da mi se činilo da ne bih bio u stanju ustati čak ni da se kuća zapalila. No odjednom se nađoh nasred sobe, na nogama, gledajući unezvijereno na sat. Sjetio sam se da sam pozvan na večeru k Pantaziju.

Kakva sreća što su me probudili! Velika sreća! Pogledah sad zahvalno ono roditeljsko pismo; da nije bilo njega, bio bih propustio sastanak s najmilijim prijateljem.

Odjenuh se i izađoh. Bilo je to u ono vrijeme pred zimu, vrijeme suza. Iako nije padala kiša, sve je bilo mokro; oluci su plakali, s grana ogoljelog drveća kapalo je, po deblima i po prozorskim rešetkama cijedile su se debele graške kao od hladnog znoja. Vrijeme je to koje najglasnije poziva na piće; rijetki prolaznici koji su se povlačili po magli bili su više-manje svi nacvrcani. Silazeći s trijema neke birtije, neki dugonja ljosnu i više se ne podiže.

Okrenuh zgađeno glavu. Budući da je gostionica odabrana za tu večer bila u Ulici Covaci, pozvah kočiju, što se ispostavilo pametnim jer kad sam stigao ostali su gosti bili već na drugoj rakiji, a domaćin na trećoj. Izrazih čuđenje što su se svi stvorili tako rano. Pantazi mi, međutim, objasni da je on stigao ravno od kuće, a Pașadia i Pirgu ravno iz „kluba“ jer vrijeme je bilo previše ružno da bi se ondje zadržavali na aperitivima.

Pantazi naruči još jednu rundu rakije. No sreća i veselje koje smo jedni drugima poželjeli nazdravljajući u potpunosti su izostali. Bojao sam se da opet ne zaspim. U toj dvorani gdje je upravo uzimala maha sirova trgovačka zabava – bila je subota – naš je stol nalikovao na karmine.

Kiselu čorbu s vrhnjem i zelenom paprikom posrkali smo u tišini. Nitko od gostiju za stolom nije digao pogled s tanjura. Naročito je Pirgu izgledao kao da ga muči neka crna žalost. Ja bih bio zapodjenuo razgovor da svirači nisu započeli valcer koji je bio Pantazijeva slabost – spor, čeznutljiv i tužan, gotovo pogreban valcer. U njegovu mekanom zibanju pulsirala je, nostalgično i beskonačno turobno, neka toliko srcedrapajuća strast da je užitak u slušanju te glazbe bio pomiješan s patnjom. Čim su na konjiću napete strune zasvirale tu gorku ispovijed, cijela je dvorana zanijemjela duboko očarana melodijom. Sve uvijeniji, dublji, sporiji, svjedočeći o nježnostima i razočaranjima, lutanjima i bolima, žaljenjima i ispaštanjima, taj se pjev, otežao od sjetne čežnje, udaljavao, gasio, uzdišući do samog svršetka, izgubljen, kao zakasnio i uzaludan zaziv.

Pantazi obrisa suzne oči.

„Ah!“ reče Pirgu Pașadiji, namjestivši raznježen izraz lica i zasladivši glas. „Ah! Uz taj bih te valcer volio otpratiti do posljednjeg počivališta, što prije; ne vjerujem da ćeš me još dugo držati u iščekivanju toga glavnog slavlja moje mladosti. Kako li će to lijepo biti, kako lijepo! Pa ćemo čiča Pantazi i ja, pijani, tugujućem općinstvu izmamiti vrele suze dok se budemo dirljivim riječima opraštali od prijatelja kojeg nikad nećemo zaboraviti.“

Pașadia ne reče ništa.

„Da“, nastavi Pirgu još i više smekšavajući glas i pogled, „bit će to divota! Ja ću ti nositi kolajne na jastuku. A poslije sedam godina, za veliki parastos, kad te iskopaju, kladim se da će te naći jednako ovako uparađena, jednako ukočena, jednako upicanjena, bez ijedne sjedine, ukiseljena u živom srebru i špiritu kao babura u octu i soli.“

No Pașadia ga nije slušao, odlutao je bio u mislima. Tog puta Pirgu se izvukao, a to mi je bilo krivo jer ga nisam mogao očima vidjeti.

Kako sam još kao mlad ostao sâm u Bukureštu, ovisan samo o sebi, čuvao sam se da ne upadnem u loše društvo, pa tako Gore Pirgu nikad ne bi bio dijelom mojeg uskog kruga pomno probranih znanaca da nije bio nerazdvojni drug Pașadijin, kojeg sam pak beskrajno poštovao.

Pașadia je bio pravi lučonoša. Igra slučajnosti obdarila ga je jednom od najsavršenijih osobina koje može imati ljudski mozak. Blisko sam upoznao dobar dio onih koje se općenito smatra slavnim ličnostima ove zemlje; kod vrlo malo njih vidio sam, međutim, u istoj osobi tako divno uravnotežene i prebrojne uzvišene odlike kao kod tog poniženog čovjeka koji se od svoje volje, zbog života, sâm prepustio zaboravu. A ne znam ni ikog drugog tko je protiv sebe okrenuo tolike ljute neprijatelje.

Bio sam načuo da je to dijelom dugovao svojem izgledu. Kako je lijepu glavu ipak imao! U njoj je drijemalo nešto uznemirujuće, tolika zauzdana strast, tolika vatrena gordost i opako neprijateljstvo razotkrivali su se u crtama njegova uvela lica, u kutu usana skupljenih kao da je sit svega, u upadljivim nosnicama, u mutnom pogledu ispod otežalih kapaka. A iz svega što je izgovarao otegnutim i prigušenim glasom izdvajalo se, s gorčinom, neko duboko gađenje.

Njegov život – a rijetko se događalo da razotkrije nešto od svoje priče – od rana je bio sama ljuta borba. Premda dijete uglednih i imućnih roditelja, po rođenju je ostao siroče, othranile su ga strane ruke, a zatim je poslan u inozemstvo na školovanje. Vrativši se u domovinu otkrio je da su ga njegovi opljačkali, da ga svi odbacuju, kinje, proganjaju i izdaju. Što se sve i tko urotio protiv njega!? Na kakvu su strašnu nepravdu nailazili njegov trud, danonoćni teški rad njegove žrtvovane mladosti, kako su se svi zavjerili da ga mučke pokopaju! Iz teških kušnji svake vrste kroz koje je prolazilo tolike kobne godine i koje bi i diva oborile, to je čelično stvorenje izašlo višestruko prekaljeno. Pașadia nije bio rezigniran čovjek, samouvjerenost i hladnokrvnost nisu ga napustile ni u najcrnjim trenucima; vječno usmjeren cilju, on je nadvladao sve nemile okolnosti, sve je vješto preokrenuo sebi u korist. Nitko nije umio tako čekati i biti strpljiv, on je, nepomičan, uvrebao sreću na raskršću, zgrabio je i na silu iz nje izvukao ono što bi mu po prirodi i pripadalo od samog početka, bez sve te muke i brige. Čim se vratio nadmašio je sam sebe, privukao je svačiju pozornost, zapanjio ih, i kao kakav okrutan živoder – ali sve u rukavicama – proveo svoju volju. Put prema veličini otvarao mu se širok i ravan; no sad, baš kad bi mogao poželjeti sve, on više nije htio ništa i povukao se. Pretpostavljao sam da je u temelju te čudne odluke donekle i strah od samog sebe, budući da je Pașadia pod ledenom ljuskom skrivao bolećivu, zakučastu, mračnu nutrinu koja bi se i unatoč svem savladavanju često ukazivala u ciničnim ispadima. Sa svim onim otrovom koji mu se nagomilao u okamenjenom srcu, moć bi ga lako učinila opasnim. A nije imao baš nikakva povjerenja u vrlinu, čast, dobrotu, nikakve samilosti ni popuštanja pred ljudskim slabostima koje su njemu, kako je davao do znanja, bile posve strane.

Njegovo povlačenje iz politike bilo je ipak manje začuđujuće od promjene koja je zadesila njegov način života. U dobi kad se kod drugih javlja kajanje, on se, dotad uvijek uzor umjerenosti, odjednom prepustio razuzdanosti. Je li to bilo otvoreno očitovanje života koji je i dotad vodio u tamu ili pak vraćanje starim navadama koje je iz žarke želje za uspjehom morao za duge godine odbaciti? Svakako nije bilo prirodno da se takvo mijenjanje dlake odvije preko noći. Kako to – ne znam, no malo sam puta u životu vidio tako lijepa plesača, tako zdušna bekriju, tako veličanstvena pijanca. No je li se moglo reći da je propao? Nipošto. Trezveno elegantan, držanja i govora punih dostojanstva, on je ostao zapadnjak i svjetski čovjek do srži. Ni za predsjednika kakve akademije ili kakva uzvišena skupa ne bi se našao bolji kandidat. Netko tko ga ne bi poznavao, gledajući ga u prolazu kako uvečer izlazi, uspravan kao stup i ozbiljan, s kočijom na korak iza njega, ni za što na svijetu ne bi htio povjerovati na kakva prljava i niska mjesta odlazi taj impozantni gospodin i da se u njih zavlači sve do zore. Meni je pogled na cijeli taj život bio nekako potresan, naslućivao sam da se u njemu odvija mračna duševna drama čija mi je tajna uporno ostajala neproničnom.

Ako sam se u pokušaju da donekle prenesem crte tog plemenitog lika zadržao toliko dugo, to je stoga što nisam htio propustiti priliku da ga sebi još jednom oživim pred očima, budući da mi je sjećanje na njega toliko dragocjeno. Ja sam u Pașadiji upoznao i nekog drugog čovjeka, različita od onog posjetitelja svih mogućih ložnica razuzdanoga noćnog Bukurešta. Njega sam susretao drugdje. Na nekoliko koraka od avenije Podul Mogoșoaiei, u tihoj pokrajnjoj uličici, u sjeni staroga vrta bez cvijeća uzdizala se stara kuća negostoljubiva i tmurna izgleda. Bio sam jedan od rijetkih sretnika koji su prešli prag tog bogatog doma čiji je i najzabačeniji kutak odisao strogom dušom njegova gospodara.

Zatjecao bih ga u radnoj sobi, tom svetištu mira i kontemplacije u koje iz vanjskog svijeta nije prodiralo ništa. U toj prostoriji, obloženoj spužvom od gljive gube i posve opkoljenoj ormarima zakovanima za zidove, s prozorima zastrtima zavjesama, razgovor s domaćinom mnogo me nezaboravnih sati držao uspravnim u stolcu visoka naslona. Sadržajan i zaokupljajući, suzdržan i majstorski, bez razvodnjavanja, skretanja i suvišaka, njegov je govor sugovornika zarobljavao moćnim mrežama, udivljavao ga, bacao u trans, očaravao. Pașadia je bio i majstor od pera, a u mladosti je i lijepo slikao. Bio je nevjerojatno načitan. Povijest je poznavao kao nitko drugi, a ona je izbrusila njegov urođeni dar da bez greške prosudi ljude: mnogima je koji su bili na vrhuncu predvidio skori i žalosni pad i ne mogu zaboraviti kako su mu se oči, dok je izgovarao zloguke riječi, zlokobno caklile. Pașadia Măgureanu! Naklonost što ju je on gajio prema meni smatrao sam pravim darom Providnosti i ponosim se što sam bio učenik i šegrt tog velikog razvratnika, tako stoičke ličnosti kojoj sam od svih mana koje mu je svijet spočitavao ja mogao priznati samo jednu jedinu, ali zato neoprostivu: prijateljevanje s Gorom.

Ilustracija Mateiua Iona Caragialea za Dangube iz starih dvora / Izvor Wikimedia

Gore Pirgu bio je hulja bez premca. Njegove neslane šale dostojne jedino kakva bezobrazna pajaca dovele su ga na glas kao bistra momka, a tome se pridodalo – zašto, to se ne zna – mnijenje da je i dobar momak, premda je dobar bio jedino za zločestoće. Tog lakrdijaša resila je duša živodera ili grobara. Odmalena iskvaren do srži, taj kartaš, kockar, ljubitelj služavki, uvijek u čoporu sa svakojakim svodnicima i varalicama na kartama bio je mezimac kavane Cazes i pravi kerubinčić javnih kuća. Gadilo mi se podrobnije istraživati kuda se sve motalo to uvelo i žalosno biće koje su bolesno privlačile prljavština i trulež. Pirguu je u krvi bila čežnja za onom starovremenskom ciganskom raskalašenošću kakva je kod nas nekoć vladala, za ljubovanjima po mahalama, zabavama po manastirima, neprikriveno požudnim pjesmama, gadostima i prostotama. Uz kartaške igre, koje su mu nadomještale manjak poštene struke, i razne boljke prljava porijekla koje su ga iscrple prije roka, bilo je to jedino o čemu je znao govoriti, a takve su stvari činile i sav temelj duhovitosti kojom je očaravao one koji su cijenili njegovu glupost. I unatoč svemu tome, Pașadia nije, čini se, mogao pronaći nikog drugog da mu bude drug – Pașadia koji ga je, usput budi rečeno, otvoreno prezirao, nemilosrdno ga vrijeđajući i ponižavajući kad god bi se za to ukazala prilika.

„Pripazi, molim te“, reče mi on, „nemoj da ti se susjed za stolom zakolje; eno guta nož.“

Doista, Gore je posebno revno ordinirao nožem po kuhanoj kečigi, umakao svaki komadić u majonezu i zajedno s nožem pospremao ga duboko u usta. Napravih se da ne vidim i ne čujem. Pantazi se sagnu da nešto potraži ispod stola.

Je li to bilo otvoreno očitovanje života koji je i dotad vodio u tamu ili pak vraćanje starim navadama koje je iz žarke želje za uspjehom morao za duge godine odbaciti? Svakako nije bilo prirodno da se takvo mijenjanje dlake odvije preko noći / Meni je pogled na cijeli taj život bio nekako potresan, naslućivao sam da se u njemu odvija mračna duševna drama čija mi je tajna uporno ostajala neproničnom

„Osnovna načela dobra odgoja“, nastavi Pașadia, „nalažu: niti povrće i ribu nožem, niti sir vilicom, a ni u kojem slučaju nož prinositi ustima. E, ali to je za fine ljude, za boljarske sinove, a ne za prostake, ráju. Bisere pred svinje!“

Za Pirgua, koji je smatrao da je nenadmašan kad je riječ o poznavanju navada visokog društva, nije moglo biti ljućeg izazova. On se, međutim, brzo pribra i nadmeno odvrati Pașadiji da će ga uništiti.

„Mani me se s tim svojim hirovima“, dreknu on, „inače ću drugu pjesmu zapjevati. Starost ti je popila pamet…“

Ne bi li smirio stvar, Pantazi naredi da se otvori šampanjac, koji je prema običaju uspostavljenom na našim večerama poslužen u velikim čašama. Pirgu dopusti da mu natoče tek prst pića, a na to zatim nali zamalo litru mineralne vode i priredi si tako bljedunjav špricer. Od sve četvorice bio je jedini koji nije držao do pića, moglo bi se čak reći da se više pretvarao da pije, nalijevajući se špricerima iz sifona, plavoga sifona. Ipak mu se rijetko događalo da ne bude pijan već ujutro, pa kad bi se podnapio, zbijao bi kojekakve šale nakon kojih ga je – da je imao makar malo obraza – trebalo biti sram izaći ljudima na oči.

Nazdravljajući uglas Pantaziju, našem voljenom domaćinu, slasno srknusmo osvježavajuće piće. Pirgu samo smoči usne i namršti se.

„Šampanjac bez žena!“ progunđa on. „To ne vrijedi ni pišljiva boba.“

Žene su, međutim, bile odlučno i zauvijek otklonjene od našeg stola. Sva Goreova nastojanja da mu se dopusti da pozove prijateljicu – dvije bila su uzaludna. Pantazi bi bio radosno pristao, ali Pașadia je ostajao neumoljiv. Ograničavali smo se na dobacivanje kratkih mačorskih pogleda gospođama za susjednim stolovima, a one su nam prilično redovito uzvraćale lukavo prikrivenim očijukanjem.

Svojim je mutnim i turobnim pogledom Pașadia svlačio bucmastu Židovku koja je sjedila nasuprot njemu i malo podalje. Pridružih se i ja tom posve kršćanskom činu, znajući da time nimalo ne ljutim svojega velikog prijatelja. Svjesna svoje čudesne istočnjačke ljepote u punom cvatu, bijela i matirana tena nalik voštanoj maski na kojoj su oči od tamne kadife gorjele hladnim plamenom među svilenim trepavicama, ona je ostajala nepomičnom, ravnodušnom, pokazujući onaj bezgranični ponos izabranog naroda, baš kao i njezine davne pretkinje dok su ih razodjevene vukli po tržnicama robova ili ih, nešto poslije, rastezali na Torquemadinim koloturima. Kako je sjedila prekriženih nogu, haljina joj se zadigla do koljena, otkrivajući – blijede od prozirnosti crnih čarapa – besprijekorne vretenaste listove. Kad ih napokon odluči pokriti, učini to bez žurbe i crvenjenja. Pirgu je besramno buljio u neku trgovkinju lica sveg zažarena od rumenila, kosatu i nakinđurenu. Osmjehujući joj se čeznutljivo, napola žmireći, on je podizao čašu, otmjeno srkao, pa onda s tekom oblizivao usne. Jedino Pantazi nije ni u koga gledao. Sanjiv kao uvijek, pogled mu se, blag i tužan, gubio u neodređenoj daljini. On dade znak da se donese još šampanjca.

No Pirgu je pretjerao u šali. Držeći ispražnjenu čašu kao durbin, drugom je rukom odašiljao putene poljupce trgovkinji, koja je umirala od smijeha. Pașadia mu savjetova da se primiri da ne bi bilo belaja:

„Baš bi ti lijepo sjelo, čini se“, reče on, „da te dohvate za ovratnik i izbace van.“

Pirgu ga pogleda s prezirnim sažaljenjem.

„Misliš da sam ja kao ti, pa da me sad na izbace van kao kakva probisvijeta, propalicu? Pa tko me ne poznaje, ovdje i svagdje? Tko me ne voli, gdje nisam kao kod vlastite kuće?“

Kako bi dokazao rečeno, ustade i ode do trgovkinjina stola, poljubi joj ruku i reče joj nešto na uho, obiđe na brzinu i druge stolove, a kod lijepe Židovke zadrža se duže.

„Pita me Rašeljka“, reče vrativši se, „kako je moguće da se tako fin čovjek kao što sam ja, boljarski sin, druži s tako prostim ljudima. Bila je upravo bijesna. Zamolio samo je da ne obraća pažnju na to; rekao sam joj da je jedan od njih sirot oslabio starac koji je u davna vremena bio netko, ali koji je već ishlapio; a drugi da je dijete.“

Pașadia proguta i ne reče ništa. Ugledah se na njega. Ne prikrih pritom divljenje što Pirgu poznaje toliko svijeta.

Svijeta svake fele, mnogo svijeta, sav svijet. Doista, koga on nije poznavao, kamo se nije još probio? U zakračunatim kućama strašljivih i ustrašenih trgovaca, u okovanoj tvrđavi židovstva koje se kupalo u obilju, u krhkim gnijezdima skorojevićkog ološa, ma posvuda su Gorea primali raširenih ruku, premda ne uvijek na prednja vrata. Ostaje čudom kako nigdje nije izazivao gađenje ni strah, kako nitko nije htio vidjeti da je u tom kržljavom psetu, koje se vuklo po podu i istovremeno mahalo repom i režalo, pizma vazda budna i da neprekidno huška protiv svih, da je to gadna i šugava zvijer kojoj je najviše stalo do svađe, nanošenja boli, do zla, koja kao da sudbini služi kao oruđe rasapa i uništenja. Svoju pokvarenost, uostalom, nije se stidio priznati, hvaleći se djelima za koja bi zakon trebao propisivati buharu ili ludnicu.

^[1]            Franc. „…sastasmo se u krčmi.“