Andrija Medulić Schiavone – grafički genij manirizma

Nakon pet godina osječki je Muzej likovnih umjetnosti ponovno priredio Dane grafike. Deveta je to po redu manifestacija posvećena grafičkome mediju na kojoj se uz izložbeni segment organiziraju brojne radionice i predavanja sa svrhom popularizacije medija grafike. Posljednji su se Dani grafike održali od siječnja do ožujka 2018, kada su bile predstavljene dvije izložbe suvremene japanske grafike – samostalna izložba Harumija Sonoyame te ona tokijske skupine HAN17. U ovogodišnje je izdanje također utkana snažna međunarodna nit koja Osijek spaja s Bečom, Parizom i Zagrebom, a ujedinjuje ih umjetnički opus Andrije Medulića Schiavonea.

Izložba Andrija Medulić Schiavone – grafički genij manirizma, otvorena 7. rujna u Muzeju likovnih umjetnosti, po mnogočemu je važna ne samo za lokalnu sredinu nego i mnogo šire. Nastala je u suradnji osječkoga muzeja, bečke Albertine i Instituta za povijest umjetnosti iz Zagreba te uz pomoć brojnih institucija i privatne zbirke slikara Georga Baselitza iz koje je za izložbu ustupljeno osamdesetak grafičkih listova. Nakon velike Medulićeve izložbe održane 2015. u venecijanskom Museo Correr u povodu hipotetske 500. godišnjice njegova rođenja, osječka nedvojbeno pripada među cjelovitije i sustavnije studijske pokušaje prezentacije Schiavoneova opusa uopće. U prilog tomu govori opsežan i studiozan katalog s najnovijom studijom o Medulićevu opusu bečkoga stručnjaka Achima Gnanna iz Albertine. Uz nju se u katalogu nalaze Schiavoneova kratka biografija koju je na temelju postojećih izvora usustavio Milan Pelc, koji je u svom tekstu dao vrijedan doprinos boljem razumijevanju grafičkoga medija u venecijanskoj umjetnosti prve polovice 16. stoljeća navodeći protagoniste koji su taj svijet oblikovali. Iz Pelcova nam teksta postaje jasnija translacija i modifikacija tema i motiva koji se na grafičkim listovima javljaju u tom razdoblju ne više kao drvorezi, nego kao bakrorezi budući da oni u četrdesetim godinama postaju sve omiljeniji i cjenjeniji u krugovima poznavatelja i sakupljača umjetnosti.

Jacopo Piccini, portret Andrije Medulića, bakrorez u: C. Ridolfi, Le Maraviglie dell’arte, Venecija, 1648.

Distorzija renesanse

Vrijeme u kojem je djelovao Schiavone obilježeno je promjenama koje su nagrizale ranije renesansne poetičke ideale unoseći u stilskom smislu blage distorzije obožavane klasične manire. Nakon vrhunca visoke renesanse u dvadesetim je godinama 16. stoljeća nastupilo razdoblje u kojem uz naglašeniju uporabu antiklasičnih načela dolazi do gubljenja jedinstvenoga stila, što je zbunjivalo rane povjesničare umjetnosti oslonjene o stilsku klasifikaciju povijesnoumjetničkih razdoblja. Sa sličnim su se poteškoćama suočili i povjesničari književnosti jer je i na tom polju u prvoj polovici 16. stoljeća uslijedilo napuštanje jasnoga stilskog okrilja renesansnih tendencija, koje su mjesto ustupile nizu umjetničkih maniera.

Pavao Pavličić u studiji Poetika manirizma analizira pojam manirizma na području književnosti nastojeći mu dati čvrste stilske i vremenske konture i pokušavajući ga odijeliti od ranije renesanse i kasnijeg baroka. Polazeći od naziva stila, Pavličić ističe da se manirizam nerijetko miješa s barokom, ali i da postoji trostruka uporaba tih pojmova. Ponekad se smatra da su manirizam i barok dva imena za istu stvar. Nadalje, neki teoretičari manirizam doživljavaju određenim svojstvom barokne umjetnosti koje se javlja i u drugim epohama pa mu se daje ahistorijski karakter.

Na tom je tragu kustosica Iva Körbler strukturirala izložbu Manirizam u hrvatskoj umjetnosti 20. i 21. stoljeća (prosinac 2022–veljača 2023). Pozivajući se na misao Milana Pelca iz njegovih studija o manirizmu, ističe da se manirizam može shvatiti „kao možda najinspirativniji stilski fenomen čitave povijesti umjetnosti“, koji je „na osebujan način postao i signum modernoga doba s njegovim suprotnostima, previranjima i traganjima“. Iva Körbler je maniristička obilježja utemeljena na idealu antiklasičnosti i otklonu od dominantne stilske čistoće tražila upravo u djelima modernih i suvremenih hrvatskih umjetnika.

Treća uporaba pojmova manirizma i baroka prihvaća da je riječ o dva susljedna razdoblja. Teoretičar književnosti René Wellek u pokušaju književno-kulturološkog razumijevanja baroka (a time i manirizma) pitao se da li je riječ isključivo o stilu ili ideologiji odgovorivši si da bi mogao biti istovremeno i jedno i drugo. Kojim god putem pristupili razumijevanju manirizma i baroka u odnosu prema renesansi, suočit ćemo se s činjenicom da su oni njezina čvrsta opozicija unutar koje pulsira snažan antiklasicistički naboj. Antiklasicizam toga doba nema i ne želi imati borbenu ili rušilačku snagu kakvu smo upoznali u kasnijim avangardnim strujanjima – oponiranje klasici renesanse jednostavno proizlazi iz kritičke analize njezinih stilskih i svjetonazorskih obilježja, koja počinju gubiti autentičnost i vjerodostojnost. Osnovnim stilskim promjenama koje su se tada zbile na povijesnoumjetničkom području detaljnije se pozabavio Heinrich Wölfflin analizirajući u Temeljnim pojmovima povijesti umjetnosti razlike između uočenih renesansno-baroknih opozicija: linearno – slikovito, ploha – dubina, zatvorena forma – otvorena forma, mnoštvo – jedinstvo i jasno – nejasno.

Tko je bio Andrija Medulić Schiavone?

Biografski podaci o Andriji Meduliću Schia­voneu prilično su šturi. Stoga Pelc u katalogu izložbe nastoji dati što cjelovitiji životopis umjetnika služeći se brojnim izvorima u kojima postoje zapisi i opaske o umjetniku. Rođen je u Zadru, tadašnjem središte mletačke Dalmacije. Najraniju sustavniju biografiju Andrije Medulića nalazimo kod Carla Ridolfija u djelu Maraviglie dell’arte (1648). Ridolfi je poslužio kao temelj Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom kada je pisao o umjetnicima hrvatskoga podrijetla i njihovim djelima u poznatom Slovniku umjetnikah jugoslavenskih (1858). Ondje je autor prvi put ponudio kroatiziran oblik umjetnikova imena – Andrija Medulić – dotad se naime spominjao isključivo u talijanskom obliku. Medulić je u Italiji proveo gotovo cijeli svoj život pa njegov opus trebamo razumijevati u kontekstu tadašnje talijanske, odnosno venecijanske umjetnosti. Konačno, nadimak Schiavone, koji je nerijetko u latiniziranom obliku služio kao Medulićevo prezime, odnosio se na njegovo podrijetlo jer ga se u razdoblju renesanse i baroka običavalo davati umjetnicima iz hrvatskih (slavenskih) krajeva koji su djelovali u Italiji i Mletačkoj Republici.

Snimio Davor Javorović / PIXSELL

Andrea Schiavone spominje se u Vasarijevu djelu Životi najslavnijih talijanskih arhitekata, slikara, kipara od Cimabuea do naših dana (1550; drugo prošireno izdanje 1568). O Medulićevu se obrazovanju ne zna mnogo, no kvaliteta njegova umjetničkog rada nije ostala nezapažena. Vasari u drugom izdanju Života hvali Medulićev rad navodeći da je od njega naručio historijsku sliku bitke između Karla V. i Barbarosse, koju je okarakterizirao kao „veramente belissima“. Ne propušta, međutim, istaknuti da unatoč važnosti koju umjetnik oko 1540. ima u Veneciji, njegove slike ostavljaju dojam nedovršenosti. Spomenutu su Vasarijevu zamjerku slikari poput El Greca i Annibalea Carraccija smatrali Medulićevom vrlinom. Osim Vasarija, o Schiavoneovoj je umjetnosti pisao još jedan poznati mu suvremenik – Pietro Aretino. Premda hvali umjetnikovu inventivnost u kreaciji, Aretino Schiavoneu očinski savjetuje da vodi više brige prilikom izvedbe djela. No Schiavone je cijenio svoj poetički prostor slobode na kojem je gradio vlastitu reputaciju šireći granice stilske neuvjetovanosti i nagoviještajući sve snažniji odmak od renesansnih klasicističkih ograničenja. U skladu s tim, Medulić je grafičkom mediju pristupao neposredno i slobodno, tako da se karakterističnim elementom njegovih grafika pokazuje velika sloboda u crtežu te „impresionističko“ poigravanje svjetlosnim efektima. Vidljivo je da zanemaruje renesansne anatomske ideale te karakteristike klasičnog disegna otvarajući prostor razvedenijem dinamizmu kompozicije i slobodnijem postavu likova.

Umjetnost unutarnje senzacije

Spomenuto je da o Medulićevu obrazovnom putu nemamo mnogo saznanja, no njegova nam umjetnička produkcija pokazuje da se oblikovao na iskustvima venecijanskoga slikarstva prve polovice 16. stoljeća, kojim je dominirao Tizian. S druge strane, Schiavone je bio dobro upoznat s nizom slikara i grafičara iz srednje Italije kao što su Rafael, Perino del Vaga, Francesco Salviati ili Domenico Beccafumi, dok su osobit utjecaj na njega ostavila djela Parmigianina. Stilska isprepletenost Medulićeva djela s Parmigianinovim radovima toliko je očita da se Schiavonea smatralo njegovim učenikom, iako za takva nagađanja ne postoje dokazi. Parmigianina je zasigurno upoznao preko crteža i grafika koje su tada kolale umjetničkim krugovima. Tomu u prilog govore brojni citirani motivi i kompozicijske sheme koje je Medulić preuzeo od parmskog umjetnika. Schiavone je također često koristio predloške drugih umjetnika, što ukazuje na njegovu upućenost u tadašnju grafičku produkciju. Treba imati na umu da su strategiju preuzimanja i citiranja tada primjenjivali i ostali umjetnici i ona se ne može uspoređivati sa suvremenim pojmom plagijata jer je u načelu kod vrsnih umjetnika uvijek bilo riječi o inventivnom pristupu.

Andrija Medulić Schiavone, Judita i Holoferno, bakropis i suha igla;

Otmica Helene, bakropis i suha igla, 1547.

Autori izložbe su uz pomoć komparativnog materijala nastojali prikazati na koji način Schiavone nasljeduje svoje uzore. Oslanjanje na Parmigianina uvelo je Medulića u okrilje manirizma kome su put pripremili Mali iz Parme i Tizian, tada najvažniji venecijanski predstavnik visoke renesanse, koji je iz renesansnog stila otišao u „umjetnost unutarnje senzacije“ te anaturalizam oblika, boje i kompozicije (Max Dvořák). Parmigianinova su istraživanja bila važna u razvoju tehnike bakropisa. Smatra se prvim talijanskim umjetnikom koji je dosljedno primjenjivao tu grafički tehniku, premda je u njegovoj ostavštini ostalo svega šesnaest bakropisa.

O statusu koji je Medulić uživao kao slikar govori činjenica da je uz Tiziana, Tintoretta i Veronesea bio u povjerenstvu za procjenu mozaika Vizija sv. Ivana Evanđelista na Patmosu što su ga u crkvi sv. Marka izradila braća Zuccato

Radeći na tragu Parmigianina, Medulić je u Veneciji svojim bakropisima širio tzv. „parmski“ stil utječući izravno ili posredno na druge umjetnike poput Tintoretta – za kojega se pouzdano zna da je učio kod njega – Bassana, Tiziana, Veronesea, El Greca. Osim Schiavonea, širenju Parmigianinova stila u bakropisu doprinos je dao i Francesco Salviati, no usprkos tomu Medulić je bio taj koji se uspio prometnuti u vodećeg bakropisaca Venecije, čiju su tradiciju poslije nastavili Canaletto, Giovanni Battista  i Domenico Tiepolo. Parmigianinov odnos prema formi kojom omekšava krute renesansne konvencije ostavio je velikoga traga na Schiavonea, čiji je stil bio još izražajniji, nekonvencionalniji i spontaniji negoli u parmskoga majstora. Nasljeduje Medulić i Parmigianinov ritam i dinamiku linije s pomoću koje uspijeva postići tonsku gradaciju sjene, zahvaljujući čemu „njegovi bakropisi odražavaju slikarsku koncepciju i postižu izrazito slikovito djelovanje“ (Gnann). Zanimljivo je uočiti da se unatoč bliskoj stilskoj povezanosti s Parmigianinom na području grafike na Medulićevim slikama ne može vidjeti snažniji odjek slikarskog stila parmskog umjetnika. Isto tako, Parmigianino umire 1540, a upravo u četrdesetim godinama počinje veća produkcija Medulićevih bakropisa.

Sto četrdeset prihvaćenih bakropisa

O detaljnijoj se kronologiji njihove izrade teško može sa sigurnošću nešto više reći jer sâm umjetnik nije datirao ni jedno svoje djelo izuzev bakropisa Otmica Helene na kojem stoji 1547. godina. Gnann je u svom kataloškom tekstu nastojao na temelju ranije utvrđenih kronologija te stilskih odrednica svakoga pojedinog grafičkog lista dati argumentirani kronološki slijed Schiavoneovih djela koji i dalje ne možemo smatrati nepogrešivim, ali zahvaljujući njemu možemo uvjerljivije pratiti konture Medulićeva umjetničkog razvoja. Broj je originalnih grafičkih listova koji se sa sigurnošću mogu pripisati Schiavoneu s vremenom rastao. Prema Bartschovu popisu iz 1818. Schiavoneu je pripisano 87 grafičkih listova, od kojih je tri lista bilo dvostruko bilježeno pa govorimo o 84 lista. Zahvaljujući istraživanjima brojnih povjesničara umjetnosti do danas se njihov broj povećao na približno 140 prihvaćenih bakropisa, no nemamo sačuvanu ni jednu njegovu bakropisnu ploču.

Andrija Medulić Schiavone, Bogorodica s Djetetom, Zagreb, MUO

Istraživači pretpostavljaju da Schiavone možda nije rabio bakrene ploče, već da je u pitanju bio neki manje otporan materijal – vjerojatno napravljen od legure kositra, mnogo mekše od bakra i time sklonije pucanju. Medulić je radio tako što bi najprije ploču obradio jetkanjem unoseći poslije suhom iglom korekcije i promjene. Suhu je iglu rabio kako bi osvježio slabije vidljive linije izbrisane nakon čestih otiskivanja. S druge strane, uočeno je da je nerijetko ispravke radio izravno na ploči. Budući da za neke listove postoji više različitih otisnutih stanja, vjerojatno je matrice u procesu rada mijenjao. Bakropise je isto tako znao bojiti ili ih otisnuti na toniran ili obojen list kako bi naglasio koloristički aspekt djela te grafici dao dodatnu vrijednost.

Osječko je predstavljanje Andrije Medulića Schiavonea posvećeno ponajviše njegovim grafičkim djelima, no uz njih je umjetnik paralelno razvijao i slikarski dio opusa, koji nije bio zanemaren od strane njegovih suvremenika. U prilog tomu svjedoči već spomenuti Vasarijev zapis o slici koju je naručio od Medulića kao i – doduše oskudna ali važna – dokumentacija koja ukazuje na venecijanske narudžbe Schiavoneovih djela, među kojima su slike na stropu i u koru crkve Carmini iz 1553, tri kružne slike za strop velike dvorane u Knjižnici sv. Marka (1556–1557), oltarna slika Isus i učenici na putu u Emaus u kapeli Pellegrini u crkvi San Sebastiano (1557–1558) te nedovršeni prikaz Čuda sv. Marka za Scuola di San Marco, koji je 1562. naručio liječnik i filozof Tommaso Rangone.

O statusu koji je Medulić uživao kao slikar govori činjenica da je uz Tiziana, Tintoretta i Veronesea bio u povjerenstvu za procjenu mozaika Vizija sv. Ivana Evanđelista na Patmosu što su ga u crkvi sv. Marka izradila braća Zuccato. Zanimljivo je da se ni Vasari ni Aretino nisu referirali na grafički opus Schiavonea, već samo na njegova slikarska ostvarenja. Na izložbi u Muzeju likovnih umjetnosti svega je nekoliko Medulićevih slika. Starozavjetni prizor (Trijumfalni doček kralja Šaula nakon Davidove pobjede nad Golijatom?) (oko 1540–1545), Apolon i Dafne (oko 1543–1546), Apolon i Kupidon (oko 1543–1546), Bogorodica s djetetom (oko 1545–1550), Sveta obitelj sa sv. Katarinom i malim Ivanom Krstiteljem (oko 1550), Sveta obitelj s anđelom (oko 1552–1553) ili Dijana i Akteon (1556–1559) neka su od izloženih slikarskih ostvarenja u kojima se uočavaju ostaci renesansnog stila uz vidljiv odmak od njegovih krutih postulata.

Infrastruktura za velike izložbe postoji i izvan prijestolnice

U vremenu dok nemali broj zagrebačkih muzeja i galerija sanira i obnavlja svoje izlagačke prostore zbog posljedica potresa sve se više izložbenih sadržaja premješta u druge hrvatske gradove ili u virtualni prostor društvenih mreža. Nacionalni muzej moderne umjetnosti u gostima je u zadarskoj Providurovoj palači, u Osijeku se trenutno u Muzeju Slavonije predstavlja pregled zbirki Muzeja za umjetnost i obrt, a Umjetnički paviljon mapira povijest institucije koristeći se Facebookovom platformom. Osječka izložba Andrije Medulića Schiavonea pokazuje da infrastruktura za organizaciju velikih i važnih izložbi postoji i izvan granica hrvatske prijestolnice. Sada nam preostaje tek da vidimo koliko će ovaj osebujan, kulturološki vrijedan i po visokim standardima struke priređen izložbeni projekt, kojega se ne bi postidjela ni najveća europska kulturna središta, privući interes publike te se u sljedeća tri mjeseca uvući u kulturno bílo grada.