Zakon o hrvatskom jeziku – „sigurnosni“ ključ nacionalnog identiteta

Nedugo je tomu kako sam na hrvatskoj televiziji gledao emisiju o moravskim Hrvatima. Gledao i divio se s koliko ljubavi i „žilavosti“ taj puk tamo, dvaput prognan, prvi put od Turaka, potom od komunista, živi svoj identitet, uz ostalo čuvajući lijepu hrvatsku ikavicu. A koliko im se sustavne državne skrbi posvećuje?

Kiritof moravskih Hrvata, 3. rujna 2022. u Jevišovki / Izvor: Ministarstvo vanjskih i europskih poslova

U kontekstu razgovora i raspri o Zakonu o hrvatskome jeziku, naše manjine, iseljenici i Hrvati u Bosni i Hercegovini adut su više svima koji ga zagovaraju i već sada u e-savjetovanju daju prijedloge što ga mogu učiniti boljim. Uzimam si stoga pravo treći puta potegnuti tu temu. Naime, o razlozima zašto treba donijeti Zakon o hrvatskome jeziku dva puta sam opširno pisao u Vijencu, prvi put (702/2020) pledirajući da se prvotni Matičin prijedlog izvuče „iz ladice“, doradi i pogura „u proceduru“, te drugi puta s književnikom i publicistom, profesorom hrvatskoga jezika (i njegovim izvrsnim znalcem) Zdravkom Gavranom (729/2022) u povodu Matičine najave novog nacrta Zakona. Pisao sam unatoč onima koji su me (u „dobroj“ hrvatskoj tradiciji) uvjeravali da od toga neće biti ništa, uvjeren, nasuprot tomu, da, kakvi god bili, Hrvati nikada neće odustati sami od sebe kao što nikada nisu i da će se naposljetku takav zakon donijeti kao izraz naravne težnje da hrvatski jezik ima zakonsku potporu i zaštitu, to više što ih širinom našega duha (koji u mnogim tzv. demokratskim državama manjka) imaju jezici nacionalnih manjina. 

Zakon o hrvatskome jeziku „sigurnosni“ je ključ nacionalnog identiteta. Zato ima toliko potpore ali i otpora. Još ima onih koji ga ne žele, iako ni s jednim valjanim razlogom, ako se pod tim ne razumijeva kvazikozmopolitizam. (Neka svoju priču ispričaju, primjerice,  Francuzima ili Srbima, pa da vidimo kako će se provesti.) Argumenata pak da se Zakon donese ima napretek, a jedan je od njih taj da i on bude poluga, osnova, oslonac, stožer skrbi za nacionalni identitet naših starih manjina u prstenu od Gradišća i Moravske preko Karaševa do Molisea. Dobro je što je predlagatelj to uvidio i oblikovao u čl. 2. st. 3., gdje ističe da „uz narječja navedena u stavku 2. ovoga članka, sintetizirana formulom ča-kaj-što, hrvatski jezik obuhvaća i njihove idiome te idiome kojima se služi dio Hrvata u inozemstvu, poput bunjevačkih i bokeljskih govora, moliškohrvatskoga, gradišćanskohrvatskoga ili karaševskohrvatskoga jezika.“ I moravskohrvatskoga, dakako.

Pod opravdanom pretpostavkom da će Zakon biti prihvaćen, njegova punovrijednost i punosnažnost doći će do izražaja upravo i samo ako njegova protežnost dosegne i te naše stare hrvatske zajednice i njihove govore kao integralne dijelove hrvatskoga jezika. Osnutak hrvatskih škola odnosno dopunske nastave, lektorati, obostrana gostovanja hrvatskih pisaca i kazališta, posjeti djece i mladih Hrvatima izvan Hrvatske (zašto se u programima „maturalaca“ ne bi predvidjeli i takvi posjeti, a takva putovanja s državne strane i novčano poticala?) – sve to i štošta drugo nepisane su zadaće i ovoga zakona jer svi Hrvati izvan Hrvatske trebaju trajnu identitetsku, poglavito jezičnu skrb. Stoga je dobro što se u čl. 6. st. 1. prijedloga obvezujuće ističe da se „Zakonom potiče uporaba svih idioma hrvatskoga jezika, svih funkcionalnih stilova hrvatskoga standardnog jezika i hrvatskih povijesnih pisama u primjerenim prilikama, kao bitnih odrednica nematerijalne kulturne baštine i nasljeđa hrvatskoga naroda, što je osobito važno za njegovo očuvanje, njegovanje i budući razvoj“, a još je važnije konkretno preuzimanje obveze u čl. 13. st. 5., u kojem se kaže da „Vlada vodi posebnu skrb o učenju i očuvanju hrvatskoga jezika i kulture među Hrvatima koji žive izvan granica Hrvatske i njihovim potomcima te se brine o promicanju hrvatskoga jezika u svijetu potičući njegovo poučavanje na inozemnim obrazovnim ustanovama.“

Jezicima tih hrvatskih manjina uglavnom se bave lokalni zanesenjaci i poneki filolog, što će reći da je taj važan posao, kao i mnogošto u nas, prepušten entuzijazmu. Bez entuzijazma dakako ništa, no jezik u cjelini treba da bude jedna od prvih briga državne politike. Stoga je, uz ostalo, donošenje Zakona o hrvatskome jeziku toliko važnije koliko u toj politici već podulje vrijeme nema dovoljno sustavnosti i usredotočenosti. Iako Hrvatska kroz nekoliko ministarstava, ureda i ustanova ima razrađene strategije, programe i projekte kulturnog djelovanja među Hrvatima izvan Hrvatske, tako i što se tiče jezika, nedostaje jedna ključna točka iz koje bi se oni usklađivali i usmjeravali. Zakon o hrvatskome jeziku ne može ispuniti tu ulogu, ali može i u tome smislu biti poticaj za daljnje normativno i operativno koncentriranje „sila“ koje su posvećene ciljevima osnaživanja identiteta Hrvata izvan Hrvatske.

Matica hrvatska, kao poticateljica Zakona, može pomoći u toj zadaći, a neposredno neće propustiti učiniti što je do nje, kako osnutkom ogranaka, tako prije svega daljnjim izdavanjem naslova pisaca Hrvata izvan Hrvatske i uopće naslova njima posvećenih te, u cjelini, raspačavanjem hrvatske knjige koja će učvršćivati njihov identitet gdje god bili i kakvim god hrvatskim idiomom govorili. Pa, kako pjevaše Gaj, „nek se ori i hrvatski govori!“