Zakon koji su Hrvati čekali desetljećima

Prvoga dana kolovoza Vlada Republike Hrvatske predstavila je Zakon o hrvatskom jeziku. Nacrt prijedloga Zakona izradili su pravni stručnjaci Vlade Republike Hrvatske na temelju nacrta Zakona Matice hrvatske na čelu s Mirom Gavranom, koja je glavni inicijator ovog zakona. Matičin prijedlog izradila je radna skupina u sastavu: akademik Stjepan Damjanović, prof. dr. sc. Mario Grčević (voditelj radne skupine), akademik Mislav Ježić, akademik August Kovačec i dr. sc. Tomislav Stojanov.

Predstavljanje Nacrta prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici / Izvor Vlada RH

Detalje Zakona u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici iznijeli su ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs te ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Marin Piletić koji je kao student kroatistike bio supotpisnik poziva Vladi i Saboru za zaštitu naziva i položaja hrvatskoga književnog jezika još 2007. godine.

Zaštita hrvatskog identiteta

Zakon je detaljno predstavio ministar Fuchs, obrazlažući njegovu svrhu kao zaštitu identiteta hrvatskog naroda kroz skrb o hrvatskom jeziku te osiguravanje razvoja i promicanja kulture hrvatskog jezika u službenoj i javnoj uporabi. „Jezik nije statična forma, već je podložan razvoju i promjenama kroz godine i stoljeća, stoga Vlada Republike Hrvatske skrbi o zaštiti i osiguravanju slobode uporabe hrvatskog jezika, što uključuje svakako i osiguravanje pravnih temelja za njegov daljnji razvoj“, rekao je ministar i dodao da većina država članica Europske Unije ima takav zakon, koji se nadograđuje na ustav. Ustavom RH određeno je da je u Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski standardni jezik pod nazivom hrvatski jezik i latinično pismo. Hrvatski jezik, ističe se u Zakonu,  sustav je uređen normom na svim jezičnim razinama. On je autonoman i neovisan u drugim idiomima hrvatskog jezika, te svi uče njegova pravila tijekom cijele vertikale školovanja.

Kao dio identiteta i kulture hrvatskoga naroda, Zakon prepoznaje trodiobu hrvatskog jezika na tri ravnopravna narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko te obuhvaća i idiome narječja, kao i idiome Hrvata u inozemstvu poput bunjevačkih i bokeljskih govora, moliškohrvatskoga, gradišćanskohrvatskoga ili karaševskohrvatskoga jezika. Hrvatski je i dio jezične baštine EU, gdje se hrvatski građani mogu obraćati institucijama na svom jeziku i dobiti odgovor na hrvatskom. U javnom savjetovanju provedenu od 1. kolovoza do 1. rujna mnogo je savjeta građana da se ta odredba produbi, spomene više hrvatskih zajednica u svijetu, kao i da se spomene zaštita manjinskih hrvatskih govora. Primjerice, u Srbiji se nastoji bunjevački govor standardizirati kao nehrvatski, što znači da bi Zakon imao mogućnost zaštite osobina bunjevačkog kao hrvatskoga govora.

Zakon o hrvatskom jeziku komplementaran je sa Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u RH. On potiče uporabu svih idioma, funkcionalnih stilova i povijesnih pisama hrvatskoga jezika, te se njime ne ograničava sloboda književno-umjetničkoga izražavanja, privatna komunikacija, prava nacionalnih manjina na svoje jezike i pisma, jezik u vjerskim obredima ili uporaba hrvatske brajice za slijepe osobe.

Predviđeno je osnivanje Vijeća za hrvatski jezik koje će okupiti istaknute stručnjake hrvatskog jezika iz različitih kulturnih, znanstvenih i obrazovnih ustanova kako bi pratili provedbu Zakona te iznosili Vladi mjerodavna mišljenja o službenoj i javnoj uporabi hrvatskoga jezika.

Zakonom se utvrđuje nužnost službene uporabe hrvatskoga standardnog jezika i latiničnog pisma u pismenoj i usmenoj komunikaciji svih javnopravnih tijela u Hrvatskoj, uz koju se mogu koristiti i inačice na drugim jezicima prema potrebi. Da bi se ta odredba provela, Zakon nalaže javnopravnim tijelima da osiguraju jezično uređenje svih dokumenata putem angažiranja lektora za hrvatski jezik. Kako bi se osigurala terminološka ujednačenost u službenim dokumentima na nacionalnoj i europskoj razini, lektori će izvješćivati Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Vijeće za hrvatski jezik o terminološkim nedoumicama i leksičkim prazninama u hrvatskom jeziku koje se odnosne na nove pojmove.

Nema jezične policije

S obzirom koliki je medijski interes posljednjih mjeseci vladao za Zakon, ministar Fuchs jasno je istaknuo da Zakon nije jezična policija, ne propisuje jezičnu normu, ne sadrži prekršajne odredbe, nema kazni i nije represivan.

Ministrica Obuljen Koržinek istaknula je da se od stjecanja hrvatske neovisnosti često razgovaralo i raspravljalo o jeziku na različitim forumima te podsjetila na razdoblja aktivnosti i borbe za priznanje hrvatskog jezika za što je presudnu ulogu imao upravo njegov kontinuitet.

„Namjera ovog zakona nije penalizacija i nametanje normi. Jezik ima svoj način na koji se razvija, razvijamo ga svi mi koji ga govorimo i koristimo“, naglasila je ministrica te ukazala na ulogu medija koji podizanjem razine svijesti o važnosti i vrijednosti hrvatskog jezika mogu značajno utjecati na jezičnu kulturu u našem društvu. Naposljetku ministrica je pozvala da se uključe u javnu raspravu svi oni koji smatraju da mogu doprinijeti kako bi ovaj zakonski tekst bio što bolji i omogućio kvalitetan daljnji razvoj hrvatskog jezika.

 Poziv na uključivanje u javno savjetovanje i podupiranje Zakona istoga je dana „svim matičarima, hrvatskoj intelektualnoj javnosti i domoljubnim građanima Republike Hrvatske“ uputilo i Predsjedništvo MH koje je jednoglasno poduprlo nacrt Zakona o hrvatskom jeziku koji je Vlada uputila u javno savjetovanje. 

Ideološka hajka

U tijeku e-savjetovanja, većina komentara o prijedlogu Zakona je pozitivna, s ponekim dobrodošlim savjetima, ponajviše iz stručnog područja. No javnost je zasuta nizom kritika izvan okvira savjetovanja, osobito lažnim pa i namjerno krivim tumačenjima Zakona kao ideološkog i totalitarnog čina. Obilato se koriste vlastite ideje o tom zakonskom prijedlogu, često i bez ikakve poveznice sa samim zakonskim tekstom. To se osobito vidi u naglašavanju zakona kao konzervativno-nacionalističkoga (jer druge zemlje valjda štite svoje jezike vjerojatno zbog protunacionalnih osjećaja?), spominjanju „zabrana“ (a Zakon uopće nema sankcije), ugrožavanju dijalekata (što je suprotno slovu i duhu Zakona), purističkom spram srpskog jezika (što se nigdje ne vidi, dapače ne spominje se nikakva svrha obrane našeg jezika od bilo kojeg drugog), ili ideja da jezik nije važan za identitet naroda (što samo govori o neukosti takvih komentara).

„Zakon o hrvatskom jeziku Hrvati su iščekivali desetljećima znajući da njegovim donošenjem skrb o hrvatskom jeziku i književnosti dobiva nužan institucionalni okvir kojim se našem jeziku omogućuje nesputan razvoj na dobrobit hrvatskoga naroda i sveukupne hrvatske kulture“, ističe se u izjavi Predsjedništva Matice hrvatske od 1. kolovoza koja na najbolji način sažima svrhu i cilj Zakona o hrvatskom jeziku.