Vjesnik vikenda

Prijatelj ili tek dobar znanac, teško je reći. Svakako drag. Na svoj način blizak. Drago mi ga je svaki put iznova vidjeti kad petkom maše iz sandučića u stubištu. Vjesnik vikenda. Pouzdan, već desetljećima, gotovo nikad ne kasni, a i kad zakasni – rijetko to čini svojom krivnjom. U svojem demodiranom ogrtaču od recikliranog papira izdvaja se od ostale slične pošte hermetički slijepljene u blistave plastične folije i vrištećih letaka koji žele odmah otkupiti moj stan ili mi utrapiti krastavce nepoznatog EU-porijekla po najnižoj cijeni svih vremena. Njegova samozatajna pojava sasvim pristaje njegovoj naravi – uredno složen na falde, zagasitih boja, slikom i oblikom koji u naznakama odišu njegovom dugovječnošću, on je glasnik koji će strpljivo pričekati na stoliću u predsoblju dok za njega ne nađeš malo slobodnog vremena i pozoveš ga da ti se pridruži na trosjedu. No, čim zasjednete, umah će se raspričati i živahno podastrijeti brojne doživljaje i dojmove koje je sakupio od prošlotjednog susreta, a nema ih malo. Nema gdje nije bio, nema što nije vidio i što nije čuo – ne prati samo razvikane događaje kojima druga glasila obično pune marginalizirane stupce kulture, on uporno pronalazi vremena i načina da uzduž i poprijeko obiđe svekoliku nam domovinu, ma gdje ona bila i što god neki o njoj a i samome tom pojmu mislili. I pritom je podjednako živo zainteresiran za njezinu prošlost kao što mu je stalo i do boljeg sutra za koje se, usprkos crnim demografskim i inim prognozama, čvrsto nada da dolazi. Pripovijeda o viđenom blagim glasom, biranim rječnikom i rijetko podiže ton, iako nastoji imati jasan stav o vremenu u kojem živi. Ostavlja dojam nekoga tko se, i kada kudi, načelno dobronamjerno osvrće na zbivanja oko sebe. Možda se ponekad čini da se ne snalazi najbolje u nemilosrdnoj medijskoj areni u kojoj mu je bitisati, ali to mu se, s obzirom na godine, zapravo može i oprostiti – vremešnjaci poput njega gledaju stvari iz neke druge perspektive i nerijetko mudro šute dok karavane prolaze – jer znaju da su putovi ti koji ostaju. Velim, nakon toliko vremena provedena zajedno teško je lučiti je li tu riječ o prijateljstvu ili tek o dugom i dobrom poznanstvu – svakako Vijenac je već godinama, iz tjedna u tjedan, u mene vazda dobrodošao gost.