Vijenac je danas potrebniji no ikad

Trideseta obljetnica Vijenca svečarska je prigoda u kojoj se treba s ponosom osvrnuti na njegova postignuća i napore tijekom ova tri povijesna desetljeća stvaranja, obrane i izgradnje hrvatske države te njezine međunarodne afirmacije. Istodobno je prilika za svojevrsnu inventuru kroz koju je nužno utvrditi kakav je trag ostavio časopis u hrvatskoj kulturi i društvu, ali i zapitati se – što je nama Vijenac danas, te jesmo li ispunili ili iznevjerili očekivanja i težnje njegovih otaca utemeljitelja iz ondašnje Matice ilirske (danas Matica hrvatska) daleke 1869, ali i vizije njegovih obnovitelja iz ratne 1993.

Snimio Goran Galić

Sama činjenica da je naš Vijenac živ i zdrav, čitan i utjecajan i u ova digitalna vremena, kad se sve manje čita, a više gleda, kad živimo u vremenu spektakla i površnosti, inflaciji informacija i dezinformacija, daje nam razloge za zadovoljstvo. Dok su se drugi časopisi pojavljivali i nestajali, Vijenac se uspio oduprijeti svim izazovima i nedaćama te je ostao vjeran svojoj misiji, sačuvavši ritam izlaženja na novinskom papiru i na internetu, ali i poziciju središnjih hrvatskih novina za kulturu i umjetnost. Baštineći bogatu tradiciju (koja itekako obvezuje) uspio je izgraditi kredibilitet i važnost modernog i nezaobilaznog književnog lista za umjetnost, kulturu i znanost, koji se uvažava, čita i citira u svim spektrima hrvatskog društva, bez obzira na regionalnu, stranačku, svjetonazorsku ili ideološku pripadnost. A to danas, budimo realni, rijetkima uspijeva.

Čuvar dobra ukusa

Vijenac je u ovih trideset godina rastao i razvijao se, grafički i dizajnerski dorađivao i uljepšavao. Imao je svojih poteškoća, pa i ponekih lutanja. Ali nikada nije odstupio od svoje temeljne ideje, niti je iznevjerio svoje poslanje, makar se izmijenio niz urednika različita profila, životne dobi, profesionalnog interesa pa i svjetonazora. Uređivačkim pristupom i stilom prilagođavao se trendovima i okolnostima, tražeći najbolji doticaj s čitateljima, ali nikada nije iznevjerio svoje temeljno poslanje čuvara i promicatelja hrvatskog identiteta i hrvatske kulture, poveznice između prošlosti i sadašnjosti, te dobronamjerna kritičara koji čuva standarde dobra ukusa i kulturne izvrsnosti. Nikada se nije elitistički zatvarao u samodostatnost umjetnosti, već je osluškivao bilo i potrebe hrvatskog naroda te otvarao i poticao rasprave o važnim društvenim pitanjima i problemima. Uostalom znamo da kulturna dobra ne nastaju u zrakopraznom prostoru, nego se prožimaju s društvenim i političkim gibanjima i trendovima, utjecajima i okvirima. Kultura i njezino stvaralaštvo nastaje uz potporu, ali i unatoč određenim politikama. Zato je Vijenac sve ove godine imao savršenu mjeru u izboru tema i sugovornika. Pritom je bio otvoren i prema onima koji ne promišljaju stvarnost na tragu Matice hrvatske, ali su spremni za dijalog i argumentirane rasprave. Uspio je sačuvati izvrsnost u novinarskom i publicističkom radu, dajući prostor vrhunskim imenima hrvatske kulturne, umjetničke, znanstvene i općenito javne scene.

Vijenac je nedvojbeno postao jedna od najuglednijih i najutjecajnijih hrvatskih kulturnih institucija ili – marketinškim rječnikom rečeno – istinski brend

Riznica hrvatske mudrosti
i kreativnosti

U ovih trideset godina stvorena je istinska medijska riznica hrvatskog umijeća, mudrosti, kreativnost i inovativnosti, pogodna za dubinska istraživanja i ponovna iščitavanja. U bogatoj riznici autorskih tekstova, svjedočanstava, izvješća, razgovora, kritika i drugih novinarskih formi zrcali se cjelokupni razvoj hrvatske kulture, ali i društva u novim okolnostima i vremenima. Na toj otvorenoj tribini pratimo stasanje mlade hrvatske države, njezin odnos prema bogatoj baštini koju smo naslijedili, umjetnosti i znanosti, sva nesnalaženja oko izgradnje institucija i demokratskog društva, ali i jačanje samosvijesti i redefiniranje suvremenoga hrvatskog nacionalnog identiteta, otvorenost stranim utjecajima, ali i onom najboljem s oznakom Made in Croatia što nudimo svijetu. Pratimo europeizaciju Hrvatske i raskide s jugoslavenskom i komunističkom prošlošću, ali i susrete s vlastitim slabostima, preispitivanjima i gubitkom samopouzdanja… Pratimo razvoj kreativne i kulturne industrije, njezinu globalizaciju i prožimanje s međunarodnim trendovima… U svim tim vremenima Vijenac mi se nekako čini poput svjetionika na uzburkanom moru, koji nam olakšava snalaženje i ukazuje na prave i trajne vrijednosti. Pritom ljubomorno čuva ono najbolje iz naše baštine, kontinuirano nas podsjeća na hrvatske velikane i njihova djela, ukazuje na posebnosti hrvatske tradicije i educira nas o vlastitoj prošlosti, kako bismo iz nje ponešto naučili… Istodobno promiče znanost i inovativnost, važnost obrazovanja i prosvijećenosti, moć pisane i izgovorene riječi, tjerajući nas na vlastito razmišljanje i promišljanje naše zajedničke budućnosti. Pritom posebno treba istaknuti razinu pisane riječi, stila i profesionalnih novinarskih standarda, koji su se odavno srozali u daleko razvikanijim i utjecajnijim medijima.

Veliki američki profesor Joseph Nye među prvima je tvrdio kako su tri izvora meke moći i utjecaja suvremene države – njezina kultura (ovisno o tome koliko je privlačna drugima), političke vrijednosti (kad se sukladno njima država ponaša i kod kuće i u inozemstvu) te njezina vanjska politika (ukoliko ju drugi vide kao legitimnu i s moralnim autoritetom). Danas je gotovo opće suglasje među autorima kad je u pitanju kultura kao središnji dio meke moći država, odnosno kultura kao ne samo ključan segment nacionalnog identiteta nego i snažan alat javne diplomacije i međunarodnog komuniciranja država. Za razliku od nekih drugih nacionalnih aduta, kultura lako prelazi državne granice i teško ju je bojkotirati, a istodobno na najbolji mogući način govori o duši nekog naroda, identitetu i vrijednostima države. Iako je kultura često degradirana u ponašanju država te im obično znači svojevrsnu dobrotvornu obvezu ili trošak, ona je zapravo istinski duh i bit države. O tome piše i poznati britanski stručnjak za nacionalno brendiranje Simon Anholt, koji tvrdi da je kultura, poput zemljopisa, jedinstvena odlika države i njezin istinski identitet. Prema njemu, kultura igra vrlo važnu ulogu u obogaćivanju ugleda države, u poticanju javnih percepcija prema punom i trajnom razumijevanju države i njezinih vrijednosti.

Moć kulture

Shvatimo li i mi u Hrvatskoj moć i važnost kulture, razumjet ćemo iskrenije i važnu ulogu časopisa poput Vijenca. I ujedno ćemo dobiti odgovor na pitanje je li Vijenac posljednji medijski bastion, uz HRT i još nekoliko hvalevrijednih časopisa, koji dijeli kulturu od nekulture, odnosno posljednji čuvar kulturnih vrijednosti pred najezdom banalizacije, utrke za klikovima, pozornosti, gledanosti i čitanosti, što nerijetko umanjuje istinske vrijednosti ili ih svodi na ispodprosječnost, kako bi se svidjele masama, pretvorenima u konzumente.

Usudim se reći da nam je trideset godina poslije Vijenac ne samo potreban nego možda i korisniji nego ikada prije kako bi nam pomogao u snalaženju u ubrzanoj produkciji kulturnih i nekulturnih sadržaja, kako bi nas informirao, obrazovao, inspirirao, prenosio nam kulturno nasljeđe pa i zabavljao nas. Također moramo biti svjesni kako to neće biti lako. Uređivanje takva časopisa, koji teži zadržati visoke standarde i ne iznevjeriti prošlost i tradiciju – s jedne strane, a s druge – otimati mlade generacije iz zagrljaja jutjubera i influensera te ih preusmjeravati da umjesto kratkih videosadržaja na TikToku čitaju duge i pametne tekstove, iziskivat će još više mudrosti i kreativnosti, upornosti, pa i borbe s vjetrenjačama. Ali bogata baština obvezuje nas da ne odustanemo. Dapače, Matica hrvatska pokazala je da je svjesna novih trendova pa je tako pomladila Vijenac, stavljajući ga u ruke najmlađem uredniku i otvarajući prostor novim autorima. Svježina koju su unijeli u sadržajnom i grafičkom smislu itekako se osjeća i pokazuje žilavost i mudrost, kako Matice, tako i Vijenca u ovim izazovnim vremenima.

Zahvaljujući svojoj bogatoj povijesti, koja je nadmašila stoljeće i pol, Vijenac je nedvojbeno postao jedna od najuglednijih i najutjecajnijih hrvatskih kulturnih institucija ili – marketinškim rječnikom rečeno – istinski brend. A ovih trideset godina od obnove časopisa pokazuje da su naše generacije postale dostojni baštinici tog velikog djela. Sačuvajmo ga za naraštaje koji tek dolaze!