Vijenac – 30 (+124)

Ime koje od svog nastanka 1869. pod palicom mnogih važnih ljudi naše kulture, nosi vrijednost i breme povijesnih putova i stranputica koje je Hrvatska prolazila u posljednje stoljeće i pol. U početku Vijenac je počesto bio jedino mjesto gdje su hrvatski literati mogli objaviti svoje radove. Od Dežmana, Šenoe, Tkalčevića u prvim godinama, preko Gjalskog, Klaića, Matoša, Domjanića, do Nazora, Cesarca, Ujevića, Cesarića, Krkleca, Vijenac je otvarao prostor najboljima, bez obzira na povremena posrtanja, političke pritiske i turbulencije, gašenja i neuspješna obnavljanja.

Ime je ostalo u kolektivnom kulturnom pamćenju i sa stvaranjem samostalne Hrvatske pojavila se ideja za obnovu Vijenca: prvi je broj izišao na Božić 1993. pod okriljem također obnovljene Matice hrvatske, nastojeći stvoriti riznicu tekstova u kojima se zorno ogleda put hrvatske kulture u novim prilikama. Novo stoljeće donijelo je nove izazove: novi ratovi bukte na starim postavkama, klimatske promjene došle su nam pred kućni prag, umjetna inteligencija puše za vrat. Umjetnička je kreativnost na raskrižju, status čovjeka kao jedinog koji svojim djelovanjem oblikuje svoju stvarnost postaje relativan.

U tim skliskim vremenima Vijenac bi kao brend trebao i dalje ostati otvorena tribina za sučeljavanje mišljenja, svjedok puta hrvatske književnosti, znanosti i umjetnosti u kontekstu vremena, putokaz za promišljanje.