Trogirsko ljeto uz poljske i hrvatske pjesnikinje

Ogranak MH u Trogiru u kolovozu je organizirao predstavljanje dviju zbirki pjesama. U dvoru Kneževe palače u Trogiru predstavljena je zbirka Gwiazdy nad Adriatykiem / Zvijezde nad Jadranom poljske pjesnikinje Kaline Izabele Ziole. Zbirku su predstavili književnici Nikola Šimić Tonin, Valerio Orlić, i pjesnik gost Ante Gregov Jurin. Toliko povijesnih niti povezuje Hrvatsku i Poljsku, upletene su u cjelinu slike, u cjelinu srca, koji svojom poezijom nadopunjuje Kalina. Polazi od osobnog, singularnog i izoliranog iskustva i stilizira ga u osjećaj čitave jedne goleme nacije, njezine i naše Poljske. Povezani smo molitvom i svetosti Ivana Pavla II, hrvatskom uzdanicom svetosti, stihovima Kalina zbori ljubav. Dvije zemlje potpomognute i njezinim stihovima ruke su u molitvi ljubavi, jednome svecu, papi putniku, Poljaku, koji je dotaknuo dušu i srce Hrvata. Kod Kaline Izabele Ziole Eros je poezija. Heroizam je poezija. Milovanje je poezija. „Kalina je poetesa kojoj treba ustati i nakloniti se“, istaknuo je na predstavljanju Nikola Šimić Tonin. Kalinine pjesme čitale su trogirska pjesnikinja Ana Čagalj, Ante Gregov Jurin i sama autorica.

Vera Horvat, Marina Čapalija i Danka Radić

Drugu zbirku pjesama, I lito i svitlo hrvatske pjesnikinje Marine Čapalija u autoričinu rodnom Drveniku Velom na istoimenom otoku, u Ateljeu Tramontana predstavile su književnica Vera Horvat i Danka Radić u ime nakladnika, trogirskog OMH. U novoj zbirci Marina je ostala dosljedna svom tihom, komornom glasu, rodnom dijalektu i promišljanju vječne teme čovjekove egzistencije u sada već po njegov opstanak otvoreno prijetećem ambijentu. Zahtjevnijem čitaocu neće promaknuti da nad svakim stihom lebdi prisutnost trezvene filologinje i lingvistice koja dobro zna da, kako bi rekao Heidegger, „svi putovi misli na manje ili više opipljiv način tajanstveno vode kroz jezik“. A jezik je, opet, kuća bitka. Ona pjeva o smislu osame i bola u kojoj najjače sja „svjetlo duha, plam u otajstva zori“, ali ne krije da se poslije velikog plamsanja – sagorijevanja i samosagorijevanja – odmorište duše može naći tek na malenom, mukom izvojevanu tajnom mjestu, dakle u svojoj oniričkoj domaji. Tamo gdje je vazda i lito i svitlo. To je otok kome se sama uvijek vraća i na koji je čitalac pozvan. Posebno onaj koji osjeća strepnju i neizvjesnost u ovom našem raskućenom, osiromašenom i sve izbezumljenijem svijetu. Marina Čapalija nadahnuto je čitala svoje pjesme.