Suvremenost antičke misli

Da je antička filozofija nepresušan izvor inspiracije, potvrđuje multimedijalna izložba Četiri elementa otvorena od 10. kolovoza do 24. rujna u Galeriji umjetnina u Splitu, oblikovana prema koncepciji kustosa Vanje Babića i Bože Majstorovića. Vodeći se filozofskom mišlju antičkog filozofa Empedokla (5. st. pr. Kr.) o četirima osnovnim elementima koji sačinjavaju materijalni svijet – Vodi, Vatri, Zraku, Zemlji – na izložbi su predstavljeni radovi autora i autorica koji na sebi svojstven način pridonose spomenutoj temi. Od djela nastalih za vrijeme posljednje trećine dvadesetog stoljeća pa sve do novih radova suvremenih umjetnika i umjetnica, Empedoklovi osnovni elementi sveprisutni su i lako prepoznatljivi, a iskazani u široku rasponu umjetničkih tehnika i medija.

Iz postava izložbe  / Snimio Zoran Alajbeg

Beskrajne mogućnosti četiriju elemenata

Teorijom o četiri elementa Empedoklo je predvidio bit nekih od osnovnih koncepata materije i sile koje možemo prepoznati u modernoj znanosti, kozmologiji i astrologiji. Empedoklo četiri elementa ili korijena, kako ih je on nazivao, izjednačava s grčkim božanstvima – Zeusom, Herom, Perzefonom i Hadom – te identificira dvije suprotstavljene sile Ljubavi i Mržnje. Dok Ljubav spaja elemente u homogenu cjelinu, pospješujući stvaranje novog života, Mržnja ih razdvaja i stvara kaos. Spomenuti elementi tako vječno egzistiraju u neprestanim, ponovljivim kozmičkim ciklusima kreacije i destrukcije, a stanje materije u svijetu i života općenito varira ovisno o snazi dviju sila. Empedoklovu teoriju poslije su usvojili i Platon i Aristotel, koji korijene počinje nazivati elementima, pod kojim su nazivom poznati i danas.

Četiri osnovna elementa prisutna su i u svijesti suvremenog društva, a umjetnici i umjetnice zastupljeni na ovoj izložbi nekada svjesno, a nekada podsvjesno istražuju njihove fizičke i simboličke karakteristike, mogućnosti i međuodnose. U nekim izloženim djelima elementi djeluju kao gradbeni čimbenici, ukazujući na prevalenciju sile Ljubavi, dok u drugim prevladava Mržnja koja izaziva degradaciju ili potpuno uništenje. Tako, na primjer, postojanje oblaka koji tvore glavni motiv foto-videoinstalacije Sandra Đukića, arch_0001_324/2023-elementi_nebo (2000–2023) omogućava uravnotežena koegzistencija dvaju od četiri elementa, vode i zraka, odnosno vodenih kapljica zarobljenih u Zemljinoj atmosferi. Stvaranje novog (kulturnog) života, nadalje, događa se u dotad praznu prostoru četvornog metra zemlje, koje umjetnica Jelena Lovrec u sklopu projekta Mein Kulturkampf (2014–) sustavno kupuje diljem Hrvatske. Nova svrha zračnom prostoru u ovom se slučaju pridaje posredovanjem čina prisvajanja djelića zemlje. Oprečno tome, sila Mržnje možda se ponajbolje očituje u zemljanoj strukturi Maka Melchera, gdje izaziva razdor između elementa zemlje i vode. Odsutnost elementa vode stvara praznine – pukotine u materiji koje vode postupnoj eroziji forme i njezinoj eventualnoj razgradnji.

U kontekstu Empedoklove teorije, dio radova može se protumačiti kao proizvod kozmičkog ciklusa promjene koja se očituje u rađanju novog života iz namjerno izazvane destrukcije materije. Po tome možemo prepoznati Crnu strukturu s tri ogrebotine (1957), autora Ive Gattina, predvodnika umjetničkog pravca enformela u Hrvatskoj. Gattin spaljuje pijesak i smolu i lijepi ih na platno, a takav eksperimentalni pristup kreativnom procesu i materijalima jedan je od glavnih principa enformela. Učinak vatre na materiju i njezine značajke kao nestalne i nedodirljive pojave istražuje i Marijan Molnar, koji u radu Paljenje papira (iz ciklusa Vatra, 1977) u različitim medijima dokumentira proces sagorijevanja papira. Eksperimentu teži i Gorki Žuvela (Portreti – vodoslikar, 1981), koji promjene na željeznoj plohi prepušta kemijskoj reakciji korozije. Primarno destruktivan proces stvaranja hrđe, koja posredovanjem zraka i vode nagriza željezo, u tom slučaju udiše nov život metalu i sukreira Žuvelina umjetnička djela.

Stare i nove interpretacije

Simboličku komponentu pojedinih elemenata pronalazimo u radovima kao što je Vječna vatra gnjeva (2007–) Dalibora Martinisa, koji čin paljenja automobila prikazuje kao iskaz pobune protiv povlaštenih klasa i izraz nezadovoljstva društvenim ustrojem, ili pak u djelu Željka Kipkea We Turn in the Fire, Consumed by Subterraneus (2018), u kojem se sadržaj knjige Vodič kroz subterraneu spaljivanjem znakovito vratio subterraneusu – kao pepeo pepelu. Naposljetku, na neizmjernu destruktivnu moć elemenata s kobnim posljedicama upozorava nas Totalka (2019) Lava Paripovića. Umjetnik prikazom četiri velike katastrofe – rušenje Kule babilonske, Svjetskoga trgovačkog centra u New Yorku, eksploziju nuklearnog reaktora u Černobilu i uništenje dijela povijesnoga grada Palmire – ukazuje na nepovratnu štetu učinjenu prirodi i čovječanstvu uzrokovanu ljudskom aktivnošću. Totalka je, stoga, iskaz kaosa koji je dio kozmičkog ciklusa kreacije i destrukcije koji se ponavlja. S obzirom na trenutnu situaciju u svijetu – aktualnost rata u Ukrajini, Siriji ili Afganistanu, sve veću prijetnju nuklearnim oružjem, neravnomjernu raspodjelu bogatstva i besramno izrabljivanje prirodnih resursa – ne čini se nevjerojatnom pretpostavka da se trenutno nalazimo u razdoblju kaosa. Optimistično bi bilo misliti da nas u budućnosti očekuje razdoblje obnove, no trebamo li povratak elemenata u ravnotežu prepustiti pukoj sudbini?

Bio kaos ili sklad, fascinacija Empedoklovom teorijom svevremenska je, što potvrđuje i izložba koja raznolikost ideja i medija djela nastalih u rasponu od modernizma do suvremenosti uspješno oblikuje u koherentnu cjelinu. Postavljanjem odabranih radova u nov kontekst otvaraju se mogućnosti oblikovanja novih dimenzija predstavljene umjetnosti i nove ikonografije koja egzistira unutar novokreiranoga misaonog prostora. Prostora za drukčije interpretacije i dalje ima, što se čini kao dobar razlog za posjet izložbi.