Sustanari na stranicama

Ove godine (2023) Vijenac slavi 30. godišnjicu izlaženja u samostalnoj Republici Hrvatskoj. Kako ja u tom listu pišem već dugo i redovito, zamoljena sam da se prisjetim nekih suradnika s kojima sam nekoć dijelila stranice ovoga lista, a danas ih mahom više nema među nama. Moram odmah reći da moja redovita suradnja s tim listom ne traje 30 godina, no i brojka od 24 godine pisanja iz broja u broj mislim da je respektabilna. Počela sam pisati u Vijencu 1999. godine, kada je glavni urednik bio moj dragi kolega iz fakultetskoga hodnika, Mladen Kuzmanović. I premda bi čovjek pomislio da će me u Vijenac ubaciti netko od kolega s fakulteta (jer osim glavnog urednika, s našeg Odsjeka za kroatistiku bilo je još nekih kolega visoko pozicioniranih u Matici hrvatskoj, od kojih sam s više njih bila na „ti“, a neki su od njih bili i predsjednici Matice hrvatske ili nekih njezinih odjela), to se nije dogodilo. Na suradnju me nije pozvala ni tadašnja glavna urednica izdavačkoga sektora Matice hrvatske, Jelena Hekman (bile smo na istoj godini studija).

Razne kolumne krasile su stranice Vijenca posljednjih 30 godina

Zapravo me preporučila njezina kći Ivana Mandić, mlada osoba, koja je u ono vrijeme obnašala dužnost neke tajnice (uglavnom „Katice za sve“), no svidjele su joj se moje polusatne emisije na Katoličkom radiju – Tu pokraj nas (jezična) i Poetski putopis (literarna) – pa je pomislila da bih nešto slično mogla pisati i za Vijenac. I tako sam ja, uz svoj predavački posao na fakultetu, počela pisati za novine. Nije mi to, doduše, bilo i prvo pisanje za novine . Pisala sam za Vjesnikove listove Studio i Svijet, no bio je to drugi format od ovoga u Vijencu. Ondje su to bili usputni članci, u samom listu Vjesnik izlazili su mi jezični savjeti, a u Vijencu to su bile priče o riječima, što one znače danas, što su značile nekad, odakle im je korijen i sl. S nazivom rubrike nisam u početku bila baš sretna (kolumna se zvala Što znači, odakle dolazi), no i to se s vremenom mijenjalo. Ono što se pak nije mijenjalo bili su svi oni usputni slojevi života bez kojih jezik ionako ne živi, pa se slobodno može reći da je kroz značenja nekih riječi bio ispričan i dobar sukus mojega prošlog i sadašnjeg života.

Razgovori u popodnevnoj tišini fakultetskih kabineta

Mladen Kuzmanović (1940–2001) bio je glavni urednik Vijenca potkraj života, pa je u to vrijeme objavio u tom listu niz izvrsnih intimističkih tekstova, koji su posmrtno izašli u knjizi MH Čuvari vremena (2004). Neke od ljudi koje je spominjao Mladen u svojim tekstovima i ja sam poznavala, o mnogima od njih znali smo razgovarati u popodnevnoj tišini fakultetskih kabineta. Bili su to ugodni prijateljski razgovori, za kakve danas nemam više sugovornika. Inače se Mladen cijeli život bavio Krležinim Baladama Petrice Kerempuha, zapravo kajkavštinom i njezinim raznim stadijima. Ljudi koji su se s raznih aspekata bavili Krležom uvijek su markantni (kao npr. Stanko Lasić, Predrag Matvejević, Aleksandar Flaker, Viktor Žmegač, Krunoslav Pranjić, Josip Vaništa, Marija Ujević Galetović i dr.).

Moj kolega s kojim sam od 2000. do 2003. dijelila stranicu u listu bio je i jezikoslovac akademik Dalibor Brozović (1927–2009). Kolumna mu se zvala Prvo lice jednine. Prešutno sam trebala shvatiti smještanje svoje rubrike uz Brozovićevu kao čast, pa sam to tako i shvatila. Bila sam uz autora iz svoje studentske literature, pa sam ga tako i poznavala. U živom kipu uvijek sam imala osjećaj da me ne prepoznaje, no s obzirom na njegovu dioptriju (naočale poput pivskoga dna) nisam mu ništa zamjerala. A i zašto bi on mene uopće prepoznavao?! On nije znao da ja znam kako je on muž polusestre moje školske prijateljice Jasne Pavelić. Žena mu je bila Jasnina polusestra Nevenka Košutić, a njihovo troje djece Jasnine nećakinje i nećak (od njih pokojna Lada i prijateljica).

Iza kulisa najdugovječnije kazališne predstave

Drugi kolumnist koji je ušao u list nekako u isto vrijeme kad i Brozović (od 2000. do 2002. godine) bio je legendarni kazališni glumac Pero Kvrgić (1927–2020). Kako bi se njegova rubrika i mogla zvati nego Stilske vježbe?! Pa se tako i zvala. Pero je u njoj znao ispričati mnoge anegdote koje su mu se događale na kazališnim daskama, pa tako i ovaj štiklec s psima iz predstave u Kastvu. Priča Pero: „Na trgu pred šesto gledatelja, kada sam govorio filozofsku varijaciju: ‘Filozof koji se popeo u potrošeno nebiće jednog tramvaja’ – iznenada, tko zna odakle, pojavio se neki pas. Pas je pozorno slušao moga filozofa, upiljio svoju njušku u mene, naćulio svoje velike uši, čak je prestao mahati repom … publika se počela glasno smijati, pas je bio jako ozbiljan, naravno, kao da potvrđuje onu čuvenu Aristotelovu izreku: ‘Čovjek je jedina životinja koja se smije’ … pogledao sam svoju partnericu Lelu koja se smijuljila … nastavio sam govoriti svoga filozofa, malo psu, malo publici … uljez od psa mahne repom, ravnodušno se okrene i ode sa scene popraćen smijehom i aplauzom, međutim nakon nekoliko minuta pojavi se taj isti pas sa drugim psom, svojim kolegom, i mrtvo hladni bulje u publiku neko vrijeme … dok se publika gromoglasno smijala i aplaudirala, kao da su došli na poklon publici i zatim su napustili scenu i nestali … Te smo večeri igrali u kvartetu glumačko-pasje Stilske vježbe.“

To je samo jedna popratna sekvenca te najdugovječnije kazališne predstave s istom glumačkom postavom ne samo kod nas nego i na svijetu. Istini za volju treba reći da je onaj najdugovječniji stup bio upravo Pero Kvrgić, kojemu je od 1968. partnerica najprije bila Mia Oremović, a od 1970. do kraja (2020) Lela Margitić. I prijevod i adaptacija toga komada Raymonda Queneaua djelo su još jednoga Matičina zaslužnika, Tonka Maroevića (1941–2020), a režiser predstave bio je Tomislav Radić, zvan Žira. Smještanje teksta u zagrebački tramvaj broj 11 raslo je improvizacijama samih glumaca na pozornici.

Drago mi je što sam rast te genijalne predstave pratila i sama na daskama ITD-a. Imam nezaboravnih uspomena oko te kultne predstave, pa evo jedne jedinstvene. Jedne večeri igrale su Stilske vježbe za građanstvo, a mojih zainteresiranih studenata bilo je previše da bismo s građanstvom stali u Malu dvoranu toga kazališta, pa sam izvođačima predložila nešto što im sigurno nije predložio nitko drugi: da, ako mogu, odigraju samo za nas posebnu predstavu nakon termina za građanstvo. Uprava mi je postavila samo jedan uvjet: da rasprodam cijelu dvoranu. Meni ništa lakše od toga, ionako sam im godinama pomagala dovođenjem publike u teatar. I tako su jedne večeri, samo za nas, studente Kroatistike, Lela i Pero odigrali tu predstavu. Naravno da smo na Stilske vježbe vodili i svoju djecu, to su svakako morala vidjeti. Sjećam se kako su naši dečki na jednoj predstavi (dobro odgojeni da odgovaraju na postavljena pitanja) na Perin višestruko postavljen upit, zapravo poštapalicu: „Razumijete, je li?“ zdušno iz prvog reda glasno odgovarali: „Razumijemo!“ Sve dok ih Pero u jednom času nije diskretno upozorio da su već odgovorili, pa ne moraju to činiti svaki put.

U Vijencu su kolumne pisali i pišu poznati hrvatski intelektualci

I još jedna crtica iz mojega davnog sjećanja: jedno smo vrijeme Pero Kvrgić i ja stanovali u istoj ulici na Volovčici. Ulica se tada zvala Mećarova po narodnom heroju Ivanu Mećaru, a poslije joj je ime promijenjeno u Ulicu Frana Alfirevića (mislim da tada više u njoj nismo stanovali ni on ni ja). Netko se našalio, pa preko sadašnjeg imena ulice nalijepio ono staro, Ivana Mećara. Rat s „onima drugima“ traje i danas. A Lelu još povremeno susrećem na pretplatničkim koncertima Zagrebačke filharmonije u Lisinskom. Kimnemo si blagonaklono, razmijenimo koju riječ, a katkada se i vozimo istim tramvajem na Trešnjevku. Naravno, u taj kasniji noćni sat tramvaj se ne može zvati drukčije nego kao čežnja (u novije vrijeme postala je žudnja).

Tonko Maroević, koji je, vidimo, i u kazališnoj uspješnici imao svoje prste, napisao je mnogo tekstova u Vijencu, a još je više knjiga predstavio hrvatskoj čitalačkoj publici. Između ostalih, predstavio je u dvorani MH i moju, Pod Velikim medvjedom. Prijateljevao je s mnogim autorima rubrika u Vijencu (Zvonimir Mrkonjić, Željka Čorak, Igor Zidić), pa je sasvim normalno da je predstavio i sve njihove knjige.

Ukorak s Viktorom Žmegačem

Dugogodišnji kolumnisti Vijenca bili su i Pavao Pavličić i Viktor Žmegač (1929–2022). Žao mi je što Viktor Žmegač više nije s nama. Znam da je bio i akademik, no za mene je bio i ostao profesor, u onom smislu kako sam doživljavala i Zdenka Škreba, Ivu Frangeša, Ljudevita Jonkea, Eduarda Hercigonju, Rudolfa Filipovića, Ivu Hergešića i mnoge druge.

U smiraj života pisao je prof. Žmegač svoju posljednju kolumnu, Večernji zapisi. Rado sam je čitala, kao i njegove epohalne knjige, koje poznaje svatko tko iole prati Matičinu izdavačku produkciju. Lako sam ga i okretno pratila pogotovo u njegovim kulturno-povijesnim tekstovima o europskim gradovima (Četiri europska grada, MH, 2017), u kojima govori o Parizu, Beču, Pragu i Berlinu, jer sam u tim gradovima i sama neko vrijeme živjela, pa sam mogla usporediti Žmegačeva i svoja znanja i dojmove o njima. U njegovim Portretima gradova (MH, 2019) nije više bilo isto, jer su u toj knjizi zastupljeni gradovi London, Venecija, Sankt Peterburg i München, a njih poznajem manje od prethodno nabrojenih (Sankt Peterburg, na primjer, ne poznajem uopće). Svi uvijek ističu Žmegačevo dobro poznavanje europske muzike kroz stoljeća, u tome ga mogu sasvim solidno pratiti, jer o europskoj glazbi (bez lažne skromnosti) znam poprilično – što od temelja koje sam upila kod prof. Huberta Pettana u Srednjoj muzičkoj školi Lisinski, što od sad već 70-godišnjega praćenja koncerata klasične glazbe i slušanja takve glazbe na nosačima zvuka i/ili na današnjim rasprostranjenim elektroničkim medijima. Tu sam s profesorom koračala paralelno, kao u zamišljenom tandemu.

Sa zemljakom Pavlom Pavličićem (on je neusporedivo više od mene uronjen u Vukovar, u kojem sam ja samo rođena) prijateljski se pozdravljam, s Julijanom Matanović sam na „ti“ još iz zajedničkoga fakultetskog hodnika, kao što sam bila i s nažalost već pokojnom Mirom Muhoberac, koja mi je uz to (sa svojom sestrom blizankom Vesnom) bila i studentica. I Mira je ostavila traga u Vijencu, uostalom bila je u njemu i urednica književnosti. Za mnogima uminulima iz toga društva još je jak žal zbog odlaska.

Neka ptica leti

Željku Čorak (1943), povjesničarku umjetnosti, urednicu, prevoditeljicu i književnicu, upoznala sam (papirnato) mnogo prije nego što je na stranicama Vijenca počela objavljivati tekstove „sasvim privatno o javnom“ u svojoj kolumni Za 2 marke kila. Naslov je replika na izjavu nekadašnjega čuvara državnog pečata Ivana Milasa, koji je izjavio da mozak ne vrijedi više od 2 marke kilo (naravno, urbana i učena Željka Čorak ne kaže kilo nego kila). Tekstovi su joj sabrani u knjizi Ptica mojega jezika (MH, 2007). Prije toga čitala sam njezine izvrsne priloge o arhitekturi (npr. onaj o zagrebačkoj katedrali), a 1991. privukao me njezin naslov Krhotine – prilog poznavanju hrvatske provincije u devetnaestom stoljeću (Grafički zavod Hrvatske). Knjiga upravo prustovskom memoarskom manirom govori o građanskom životu u malom, više-manje zabačenom, goranskom mjestu Čabru. Poklanjala sam tu knjigu komu god sam stigla, slala je i poštom izvan Zagreba. Njezinu Pticu mojega jezika pustila sam neka leti sama. I letjela je. I ta je knjiga jedno od onih Matičinih izdanja koja su rasprodana (kao i Kuzmanovićeva knjiga, Kvrgićeva, Brozovićeva…).

Od mojih davnijih suputnika u Vijencu tu su još Mladen Mazur i Ljerka Car Matutinović. Mazur piše u svojoj kolumni Jazz ad libitum od 10. prosinca 1999. godine, pa je tako 2023. sam obilježio svoju 500. kolumnu u tom listu (kao što sam 2019. i ja sama sebe počastila spomenom na svoj dvadesetogodišnji angažman u istom mediju). Ne žalim se što to za nas nije napravio netko drugi, takva je valjda sudbina nas samozatajnih (mi smo, kao i Slamnigov dobar stari prijatelj, uvijek nekako sporedni). Ljerka Car Matutinović načitala se kojekakvih stihova (jer prati poeziju i piše o njoj i danas), a Strahimir Primorac raznorazne proze. Filmski kritičar Josip Grozdanić odgledao je svu silu filmova i o njima pisao, Zdenka Weber jednako toliko glazbe, a Vanja Babić likovnih djela.

Danas u Vijencu imaju svoje stalne rubrike ili su stalni suradnici neki novi(ji) ljudi: Boris Beck, Luko Paljetak, Domagoj Marić, Vladimir Lončarević, Mirko Planinić, Denis Leskovar, Janko Heidl, Dino Milinović i dr. O njima će, sva je prilika, o nekom okruglom jubileju Vijenca pisati netko drugi. U urnebesnom tempu kojim živimo ja se sjetih onih koji već svojim fizičkim nestankom neminovno pomalo tonu u zaborav. Venit mors velociter / Rapit nos atrociter / Nemini parcetur!

(Tko zna, zna; tko ne zna, može komotno živjeti i bez prijevoda.)