Studentska inicijativa za Zakon o hrvatskome jeziku

Pri završetku studija nekoliko apsolvenata kroatistike zagrebačkog Filozofskog fakulteta – motivirani spoznajama o složenu razvojnom putu hrvatskog jezika u uvijek nesigurnim, ponekad i opasnim političkim okolnostima („višestoljetno uzmicanje pred latinskim, mađarskim, njemačkim, talijanskim i srpskim jezikom“), a nezadovoljni ondašnjim položajem hrvatskog jezika u društvenoj okolini (uporaba bošnjačko-hrvatsko-srpskog jezika pri Međunarodnom kaznenom sudu za ratne zločine u Den Haagu i potreba pravne regulacije jezičnih pitanja pred pristupanje Hrvatske Europskoj Uniji) – osjetilo je potrebu potaknuti institucije Vlade i Sabora Republike Hrvatske da donošenjem Zakona o hrvatskom jeziku očuvaju i zaštite hrvatski jezik „od suvremenih opasnosti koje narušavaju njegovu autonomnost“.

Studentska inicijativa, prethodno iznesena na sjednici Vijeća Filozofskog fakulteta, a objavljena 2007. u obliku apela u časopisu Hrvatski (u izdanju Hrvatskoga filološkog društva) poslužila je kao jedan od oblika potpore Ivi Škariću koji je još prije predložio Vladi izradu prijedloga i donošenje Zakona o hrvatskom jeziku, zbog čega je 2005. kompromisno osnovano Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika (ukinuto 2012). Nije riječ o prvom pokušaju inzistiranja na izradi Zakona o hrvatskom jeziku (1995. inicijativa Vice Vukojevića), a svakako ni posljednjem (2010. Hrvatski laburisti; uz nekoliko čestih i upornih, ozbiljnih nastojanja Matice hrvatske). No specifičnost ondašnje ideje u tome je što je u osnovi proizišla iz studentskog okruženja, s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a kao motivacija poslužila su joj iskustva i razgovori s profesorima, ne samo s Katedre za hrvatski jezik i književnost; zapažanja kolega studenata i prva iskustva nastavne prakse u školama – doticaj s budućim kolegama profesorima u osnovnoj i srednjoj školi i učeničkom populacijom te naša ondašnja i vlastita društvena, kulturna i medijska iskustva. Bilo je očekivano, ni tada nismo nailazili na bezrezervno odobravanje i potvrdno kimanje. Pojedini profesori s fakulteta, a ni studenti, nisu bili oduševljeni idejom, navodeći u argumentaciji da ograničavanje jezika donosi i određenu represiju te kako u samoj ideji o zakonu ne vide praktični smisao, ali istaknuli bismo osobitu potporu i poticaj profesora Vlade Pandžića i Marka Alerića s Odsjeka za kroatistiku.

Iako nismo imali eksplicitno razrađenu koncepciju ni nacrt prijedloga, ideja Zakona o hrvatskom jeziku iz našeg gledišta nikad nije bila usmjerena na bilo kakvo kažnjavanje jezičnih prijestupnika, purističko uklanjanje „kukolja“ i svega „nepodobnog i nepoćudnog“ iz jezika, nismo bili za stroge okvire sagledavanja jezičnih praksi ili bilo kakvu represiju; za nas ideja Zakona o hrvatskom jeziku jest bila – pokušaj očuvanja našeg nacionalnog i kulturnog identiteta koji se velikim dijelom gradi upravo jezikom, u društvenom i pravnom smislu; promišljanje o određenim jezičnim pitanjima koja su proizvela zbunjenost u javnosti, a time i otežavala primarnu svrhu jezika, komunikaciju (neusklađene i različite pravopisne tendencije npr.); no sve to ponajprije sa željom da se jeziku kao slobodnom tijelu koje raste, razvija se i mijenja ovisno o mnogim društvenim (pa i političkim) okolnostima pruži čvrsta kralješnica koja ni na koji način neće taj jezik u njegovim mijenama sputavati.

Danas, petnaest godina nakon pomalo idealističke i romantične studentske vizije, potpisnici pisma i dalje su posvećeni hrvatskom jeziku, predavali smo ili predajemo Hrvatski jezik te i dalje entuzijastično pokušavamo učenicima prenijeti ponajprije ljubav prema hrvatskom jeziku, sada još više svjesni koliko je struktura bitna, a Zakon potreban hrvatskom jeziku. Neki od nas na razne načine aktivni su i u kulturi, a jedan od nas je i ministar rada, koji je, kao jedan od predstavnika Vlade, imao osobitu čast i zadovoljstvo 1. kolovoza u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici predstaviti javnosti izrađeni Nacrt prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku, čime ova naša mladenačka ideja dobiva puni smisao i napokon se približava realizaciji.

Zašto je Zakon potreban danas?

Primarno iz obrazovne perspektive, pokazatelji loše jezične pismenosti mladih koje poučavamo evidentni su, o tome eksplicitno svjedoče razočaravajući rezultati državne mature iz Hrvatskog jezika (u usporedbi s onima iz Engleskog jezika), osrednji rezultati čitalačke pismenosti naših učenika na međunarodnim PISA testiranjima, a sve niža kvaliteta pisanih učeničkih radova vječna je žalopojka u nastavničkim kuloarima. Odgovornost nije i ne može biti samo u obrazovnoj politici i praksi; ona se, između ostalog, velikim dijelom veže uz današnji medijski prostor i neprimjereno, loše i jezično nepoticajno izražavanje onih koji bi u javnom okruženju trebali služiti kao primjer – novinara, političara i javnih osoba različitih profila, iz toga ne izuzimam ni pojedine kolege profesore. Također, poplava anglizama i nekritički preuzetih tuđica u javnoj komunikaciji te zbrka u području hrvatske stručne terminologije, naravno, samo su neki od razloga.

Nadalje, gotovo sve zemlje članice Europske Unije imaju barem neki oblik zakona o jeziku pa je reguliranje položaja hrvatskog jezika potreba i obveza hrvatske države. Ne samo radi zaštite uporabe hrvatskog jezika u međunarodnoj suradnji nego i konkretno u vezi s aktualnom situacijom priljeva velikog broja stranaca koji se uključuju u tržište rada bez ikakva poznavanja hrvatskog jezika; a spomenimo i određena posezanja za dubrovačkom književnosti za koju se tvrdi da je integralni dio i tuđe kulture.

Nitko ne očekuje da će se Zakonom o hrvatskom jeziku kao magičnim štapićem izbrisati svi postojeći problemi u jezičnom obrazovanju i jezičnoj kulturi, ali njegovo donošenje sigurno može biti dobar početak za kreiranje pozitivnije jezične produkcije u budućnosti.

Prostor za poboljšanje

Nakon završenog savjetovanja s javnošću u koje je upućen prijedlog Zakona pokazala se potreba eksplicitnijeg razlikovanja termina hrvatski jezik i hrvatski standardni jezik, što je sasvim opravdano. U nekim područjima, također, Zakon o hrvatskom jeziku prilično je općenit i ponavlja već definirane pravne osnove o jeziku (npr. članak 12. Ustava Republike Hrvatske; Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj); a mora uslijediti i njegovo usklađivanje s nekim drugim zakonima (npr. o stranim nazivima tvrtki sa Zakonom o trgovačkim društvima). Nema ni konkretnije razrade načina na koji će pojedini stavci biti provođeni pa i to pitanje ostaje otvoreno. Na primjer, nejasno je kako će se članak 13, stavak 4 (koji propisuje da je barem polovina sadržaja nastavnog predmeta Hrvatski jezik izravno usmjerena na jezične teme) zaista provoditi u školama. Uz svjesnost o eventualnom monopolu koji može proizlaziti iz pozicije u kojoj jedno tijelo (Vijeće za hrvatski jezik) ima važnu ulogu u formiranju jezične politike, s činjenicom da političkim pitanjem postaje i izbor predsjednika Vijeća ako ga izabire Vlada (a ne članovi Vijeća natpolovičnom većinom), određena manjkavost trenutnog Nacrta prijedloga Zakona jest i to što među članovima Vijeća nema predstavnika profesorskog tijela (iz osnovnih i srednjih škola).

Kad bi donošenje Zakona popratilo i osiguravanje dodatnih financijskih sredstava iz Državnog proračuna, briga o jeziku mogla bi se eksplicitnije definirati i provesti, a uz to svakako stoji i prijedlog da se u osnovnim i srednjim školama poveća satnica predmeta Hrvatskog jezika u nacionalnim kurikulima (o čemu se godinama raspravlja i na što se često upućuje) te uvede i određena satnica Hrvatskog jezika u visokoškolsko obrazovanje (kao nastavak učenja Hrvatskog jezika na visokim učilištima, s osobitim naglaskom na poučavanju jezika struke). Također, Zakonom bi se mogla uspostaviti minimalna razina poznavanja hrvatskog jezika u tijelima državne vlasti (što bi bilo zanimljivo), uprave i državnim i javnim službama pa i u uslužnim djelatnostima. Ne bi bilo loše ni definirati normativne priručnike u službenoj uporabi kao osnovu za ujednačeno djelovanje lektorskih službi – u javnoj uporabi hrvatskoga standardnog jezika.

Strukturirana jezična strategija

Pozdravili smo proglašavanje čakavsko-štokavsko-kajkavske osnove hrvatskog jezika zaštićenim nematerijalnim kulturnom dobrom od strane Ministarstva kulture 2019, a sada, nakon prvotnog iščitavanja, pozdravljamo i Nacrt prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku te osobito ideju izrade Nacionalnoga plana hrvatske jezične politike s popisom prioritetnih ciljeva i mjera.

Ono što Zakon najopćenitije donosi bolja je i bolje strukturirana jezična strategija. Ako i postoje određene manjkavosti i prijepori, što je i logično i očekivano jer je riječ o nacrtu, on će i kao takav zasigurno pridonijeti još konstruktivnijem i svrhovitijem promišljanju o jeziku u budućnosti. A ako istaknemo da Zakon čak ni u službenoj i javnoj komunikaciji ne donosi nikakve sankcije; poštuje različite idiome i idiolekte te ni na koji način ne ulazi u govor pojedinca i umjetničke slobode, iznesene zamjerke u kojima se koriste termini „jezično zlostavljanje“, „jezična diskriminacija“ i „formaliziranje jezične nelagode“ zaista ne nalaze osnove u njegovu tekstu.

Na kraju, prisjetimo li se kakvu je ulogu Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. imala u poticanju primjene hrvatskog jezika u javnom prostoru nekadašnje države, možemo, referirajući se na Humboldtovu tezu „Prava domovina je zapravo jezik“, vjerovati kako je i donošenje Zakona ključan korak u osmišljavanju i dosljednom provođenju konzistentne i u budućnosti svrhovitije nacionalne jezične politike koja će „zaštititi, poticati razvoj i osigurati slobodu uporabe, urediti službenu i javnu uporabu hrvatskog standardnog jezika te osigurati sustavnu i stručnu skrb o hrvatskom jeziku“, a za nas i ostvarenje mladenačke vizije o kojoj smo snatrili kao studenti kroatistike.