Sadisti, nobelovci i buduće kraljice

Iako je, ako se dobro sjećam, ideja Marka Gregura za pisanje ovoga teksta bila da napišem zgode i nezgode, anegdote iz svog uredničkog rada u vezi s domaćim piscima, nekako mi se ipak nametnula potreba da zapišem pričice o susretima s velikim i važnim stranim piscima. Imao sam prilike urediti djela pisaca poput Ludvíka Vaculíka, Lenke Procházkove, Bernarda Tirtiauxa, Susan Elizabeth Phillips i ugostiti ih u Zagrebu. No priče za koje sam se odlučio čine mi se zanimljivijim čitateljima, manje su o knjigama, a više o piscima i meni. Često i samo o meni koji sam, s pravom ili ne, propustio neke možda i važne trenutke koje drugi ne bi za živu glavu propustili. Kako karijeru glumca čine i uloge koje je odbio, tako su meni važne neke priče i događaji koje sam izbjegao, možda podjednako kao i one koje sam isforsirao, često idući glavom kroza zid. Evo tri takve priče.

Zoran Maljković dosad je uredio 1500 knjiga  / Snimio Josip Regović / PIXSELL

Snop kožnih remena
s naslovnice

Iako tada još nisam bio student književnosti, kao „sveto pismo“ čekao sam izlazak svakog broja časopisa Quorum, relevantnog i agilnog časopisa koji je u vrijeme bez interneta jako brzo detektirao i donosio vijesti (i ulomke) o svim novotarijama u svijetu književnosti i književne teorije. Jedan se broj tako bavio generacijom pisaca nazvanom Brat Pack (Bret Easton Ellis, Tama Janowitz, Jay McInerney, Jill Eisenstadt), koji su preko noći postali popularni i koji su i nama, jer ih je Quroum nahvalio, postali zanimljivi iako ih se nije moglo čitati kod nas. No jedna je beogradska kuća u samo dvije godine (1988. i 1989) objavila čak dva romana Breta Eastona Ellisa, koji su nama, mladima i nadobudnima, potvrdila da je Quorum bio u pravu. I Pravila privlačnosti i Manje od nule čitali smo više puta.

Nakon toga prošlo je dosta godina, dobio sam mjesto urednika i htio objaviti sve knjige za koje mi se činilo da im je mjesto na hrvatskom tržištu, ali i pokazati koliko znam o kretanjima u suvremenoj literaturi. Jedna od njih bila je i Ellisov Američki psiho (1991), roman koji je postao najveći Ellisov uspjeh, ali i jedan od najvećih skandala američkoga nakladništva s početka devedesetih. Ellis je želio kritizirati ondašnje potrošačko društvo stvorivši lik sadističkog ubojice koji ubija iz dosade i bez nekog (ne)objašnjivog razloga. Današnja cancel kultura zapečatila bi tada Ellisovu karijeru zauvijek, ali on je zahvaljujući kontroverzijama iz svojega romana koji je odbio izdavač što ga je naručio, a odmah prihvatio najveći konkurent, postao još veća zvijezda i knjiga se samo još bolje prodavala. Roman nije dobio nijednu pozitivnu kritiku, ali svi su govorili samo o njemu, o tom katalogu užasa koji je utjecao (manje ili više vidljivo) i na neke hrvatske pisce. Roman sam uspio objaviti 1999, a izlazak knjige nije izazvao nikakav medijski odjek, prošao je potpuno nezapaženo, kritičarko-novinarska elita nije ga primijetila. U to vrijeme nije još bilo stockova s fotografijama koje su se mogle kupiti za potrebe izrade naslovnica i jedino što smo mogli učiniti za knjigu bilo je ukrasti reklamu nekog talijanskog proizvođača remena s fotografijom gologa muškarca sa snopom kožnatih remena prebačenih preko ramena. To je bilo najbliže do čega se moglo doći, a da istodobno asocira i na sadizam i na pretjeranu potrošnju koju je (navodno) autor htio kritizirati. I sam osupnut sadržajem romana, htio sam zadržati neki odmak (nisam zažalio što sam ga objavio, ali sam mislio da bi ga ipak trebalo nekako dodatno objasniti), prenio sam odličan i upućen pogovor iz slovenskog izdanja istoga romana, i to iz pera sjajnoga Aleša Debeljaka. Pogovor je bio kompetentan, ali obilježen oštrom kritikom, pa sam se i sam pitao je li ikad izašao roman s tako negativnim pogovorom.

Nakon nekoliko godina na knjižnom sajmu u Frankfurtu upoznao sam Ellisa. Na štandu svog njemačkog izdavača virio je iza paravana, introvertiran, zamaskiran sunčanim naočalama i s kapuljačom na glavi, iako nije bilo nikoga osim nas nekolicine koji smo čekali svoj red za sastanak. Pretvarao se da on nije on. Ja sam se predstavio, upitao ga je li on Bret Easton Ellis, a on je odgovorio da nije. Ja sam rekao kako ipak mislim da je to on i da sam se samo htio upoznati s njim jer sam uredio njegov roman u Hrvatskoj, na što je on odgovorio: „Aha, ono izdanje s onim gologuzim tipom!“ (iako se taj dio tijela nije vidio na naslovnici). Kad sam potvrdio, pozvao me na kavu u svoj boks i malo smo kurtoazno porazgovarali. Sjećam se da je rekao kako su mu njegovi jugoslavenski prijatelji preveli i onaj negativni pogovor, koji je, kako je rekao, bilo neugodno čuti, ali da je bez obzira na sve to jedan od najkompetentnijih tekstova o toj knjizi. To je, naravno, bio kompliment Alešu Debeljaku, a ne meni, koji se nisam usudio dodati da je isti pogovor tiskan i u slovenskom izdanju.

Na kraju, začudilo me da je jedan tako tih, povučen i stidljiv čovjek mogao napisati tako brutalan roman, ali spisateljska je imaginacija tajnovita stvar i svatko se dovija kako zna i umije.

Naslovnica prvog hrvatskog izdanja
romana Američki psiho

Kratak zapis o kratkoj konverzaciji

Bilo je to 2004. godine i Sanja Pilić i ja išli smo potkraj godine na poznat pulski knjižni sajam. Ni Sanja ni ja ne možemo se više sjetiti za koju je svoju knjigu ona dobila nominaciju za nagradu Kiklop, ali pozvali su nas na dodjelu pa smo išli. Sama dodjela odvijala se na nekom brodu (ako me sjećanje ne vara, možda je imao neke veze s Titom, iako je prostorija izgledala kao disko). Čim smo ušli, Sanja i ja htjeli smo, naravno, zauzeti mjesta u prvom redu, ali nismo uspjeli. Zamoljeni smo da sjednemo za stolove na kojima piše naše ime. Ja sam svoje ime našao u prvom redu uz ime Pamuk, a Sanja u zadnjem, ni ona se ne sjeća uz čije.

Prezime Pamuk asociralo me odmah na ime pisca za čijim su romanom Zovem se Crvena tada svi ludovali, ali sam, ne znam zašto, pomislio da to nije baš on. A bio je. Upoznali smo se, predstavili jedan drugomu i time završili konverzaciju. Ne znam više zašto ga nisam ništa pitao, a nije ni on mene. Nekoliko smo se puta usiljeno nasmijali i to je bilo to. Pomislio sam da bi me možda mogla spasiti njegova nervozna urednica, koja je bila osupnuta odlukom organizatora da mora sjediti kako je određeno, iako sam odmah pristao ustupiti joj svoje mjesto. Pokušala je još nekoliko puta, ali nije prošlo. Ja sam se bespomoćno osvrtao tražeći pogled Sanje Pilić i odsjedio tako s budućim nobelovcem gotovo tri sata. Ovaj je zapis tako kratak jer je takva bila i naša konverzacija.

Kraljevske zaruke propuštene zbog Jeremyja Ironsa

Nakon nekoliko godina urednikovanja shvatio sam da teorija književnosti i zakonitosti nakladništva jako rijetko imaju išta zajedničko, a kako je kuća u kojoj sam tada radio zahtijevala i više cijenila drugo navedene, morao sam početi raditi naslove koji donose novac. Trudio sam se tada da barem unutar žanra koji već moram objavljivati to budu najbolji naslovi. Tako sam počeo raditi naslove britanske autorice Sante Montefiore. Pisala je kultivirane ljubavne romane koji su se događali na egzotičnim destinacijama, na kojima je često i sama živjela. Knjige su joj redovito zauzimale vrhove top-lista u Engleskoj, izlazile bi pred ljeto i nijedna engleska dama koja drži do sebe nije si mogla dopustiti da ode na ljetovanje bez novoga Santina naslova.

Santa i ja uskoro smo postali prijatelji na društvenim mrežama. Ona bi meni pisala o novim knjigama, ja bih njoj slao prijedloge naslovnica hrvatskih izdanja da si sama izabere. Njezin je suprug Simon Sebag Montefiore, povjesničar, i sam izvrstan pisac koji je napisao vrlo utemeljene biografije Katarine Velike, Staljina i obitelji Romanov te odličnu knjigu o povijesti Jeruzalema. Oboje su vrlo obrazovani, dragi i skromni ljudi, koji s posebnom pažnjom vode svoje karijere. Na tom su tragu tijekom jednog od londonskih sajmova knjige u svoju kuću u Kensingtonu pozvali svoje strane urednike na večeru i druženje s njima i njihovim londonskim prijateljima. Mene, opterećena Ishigurovom literaturom, Merchant/Ivory produkcijama i upstairs/downstairs serijama, priznajem, uhvatila je trema od ulaska u jednu gospodsku i bogatašku kuću iako sam znao da su domaćini opušteni i posve normalni ljudi. Nisam znao što da kažem Santi, koja je uvijek bila samo klik na mobitelu udaljena od mene. No spasio me Jeremy Irons.

Naime, igrao je na West Endu glavnu ulogu (drugi čin predstave bio je samo njegov monolog koji se ne zaboravlja) u predstavi Embers. To je bila dramatizacija popularnog romana Kad svijeće dogore slavnoga Sándora Máraija. Valja dodati i da je dramatizaciju radio Christopher Hampton pa je odmah postalo jasno da se to ne smije propustiti. Slagao sam Santi da sam dobio (skupu) ulaznicu (a kupio sam je) i da mi je neugodno odbiti je pa da se ispričavam što neću, eto, doći k njima na večeru. Ona mi to nije zamjerila i dodala je da bi na mom mjestu učinila isto. Jeremy Irons bio je čaroban, cijeli je monolog zvučao poput duge melodije. Englezi do mene sve su vrijeme žmirili i uživali, a jedna je žena na izlasku poljubila muža zahvalivši mu što ju je izveo, ali da joj je ipak trebao reći da je izvodi na koncert, a ne na kazališnu predstavu. Poslije te predstave samo sam još jednom čuo glazbu u glumačkoj interpretaciji. Bila je to Alma Prica u monolozima predstave Glumica u zagrebačkom HNK-u. Idućega dana na sajmu naletio sam na neke od hrabrijih koji su se odvažili odazvati Santinu i Simonovu pozivu i koji su mi rekli da je bilo izvrsno, opušteno i zabavno i da su na večeri bili i sam princ Charles i, kako su rekli, „buduća kraljica“ Camilla te da su i oni vrlo zabavni i opušteni ljudi. Moram priznati da mi detalj o njihovoj nazočnosti (kao i moguća činjenica da je put od Donjeg Miholjca do kraljevskih dvora tako kratak) danas zvuči malo sumnjivo, ali neki podaci govore da su prestolonasljednik i „buduća kraljica“ zaruke obznanili baš u kući Montefiore.

Ali ni ja nisam imao razloga za žalost. Nakon nekoliko godina, opet na londonskom sajmu, vidio sam „buduću kraljicu“ kako s dvjema prijateljicama obilazi izdavače i gleda knjige. Nakon nekog vremena, u jednom paviljonu većina je ljudi otrčala vidjeti Brigitte Nielsen, koja je osobno došla promovirati svoju biografsku knjigu. Negdje u toj gužvi zadržale su se i prijateljice „buduće kraljice“, a ona je sama stajala na pola puta između te gužve i „izlaza samo za zaposlene“, kraj kojeg su je čekala dva zaštitara i crni auto. Ugledao sam je i nisam je odmah prepoznao, pa sam pogledao opet. I opet. Onda sam shvatio tko je. I ponovno pogledao. Ona se nasmijala i slegnula ramenima, kao da je htjela reći da ni kraljevski život nije što je nekad bio.