Rovinj u proljeće

Već neko vrijeme izbjegavam morska odredišta u ljetnim mjesecima, pa zašto sam onda odlučila pisati baš o Rovinju, šampionu hrvatskoga (morskog) turizma? Naravno, pisat ću o njemu samo kakav je izvan ljetne sezone (iako svi u turizmu žele da im ona potraje što dulje, po mogućnosti cijele godine). Nedavno nam je jednoga proljeća znanac iznenada ponudio tjedan dana boravka u jednom apartmanu blizu rovinjske Gradske knjižnice jer ga je nešto spriječilo u dolasku. Da mu baš sve ne propadne, jedan je tjedan prepustio nama, a drugi sâm iskoristio kasnije.

Tako sam opet osvanula u Rovinju nakon što me godinama ondje nije bilo. Prvi put sam u njemu ljetovala još kao studentica. Baka moje prijateljice S. imala je u starom dijelu grada (Trevisol 20) manji stan, pa njezin poziv nisam odbila. Tada sam s tom prijateljicom provodila dio ljeta na tečaju talijanskog jezika u Perugi, pa smo u Rovinju samo nastavile ondje gdje smo u Perugi stale. A Rovinj je i Rovigno, pa se talijanski mogao vježbati i izvan Italije.

Nedavni posjet Rovinju probudio je davne uspomene. Više ionako nismo za kupanje, pa smo se muž i ja po cijele dane smucali uokolo, a iz mnogih zakutaka sjećanja su samo kuljala. Nisam o njima govorila, vrtjela su mi se u glavi kao nemontirana vrpca. Već sam na jednom mjestu spomenula da je davnoga ljeta 1965. moju prijateljicu i mene moja bivša profesorica klavira Stella Raukar pozvala na večeru koju je sama pripremila, čemu sam se silno iznenadila, jer moj je pijanizam bio loš, trebalo ga je što prije zaboraviti, pa sam mislila da me se Stella ionako više ne sjeća, a kad tamo … Bila je to vrlo ugodna večer, onakva kakve dugo pamtimo. Htjela sam provjeriti znam li još doći do kuće gdje je bila ta večera. I doista, prilikom spuštanja od Sv. Eufemije nisam morala dugo tražiti. Na jednoj kući još uvijek stoji pločica s imenom Raukar-Paspa. Mislila sam i na Uršu, Raukarovu kćer, onomad tinejdžericu, koju smo nakon večere išle sve tri tražiti na neki plesnjak. Nema više ni Stelle, ni Mladena Raukara, ni njihove starije kćeri Ive. Sve sam češće u društvu bivših ljudi.

Batana ispred Rovinja, nekad ribarska nužnost, danas turistička atrakcija / Snimio Julien Duval

Na mjestu Sv. Eufemije (Fume) bila je do 9. stoljeća crkvica sv. Jurja, a prije nje Castrum Rubini. Uz mnoga naša turistička mjesta pletu se legende, pa tako i ovdje. Dne 13. srpnja 800. doplovio je do rovinjske obale mramorni sarkofag s tijelom sv. Fume, što je potaknulo mnoga hodočašća (kako nekoć, tako i danas). No za veće pothvate valjalo je sagraditi mnogo veću crkvu, pa je za gradnju svetičine crkve od 1728. do 1736. trebalo porušiti nekoliko manjih (sv. Jurja, sv. Uršule, sv. Mihovila), a odvojeni zvonik (građen po uzoru na Veneciju i Sv. Marka) trebao je na vrhu umjesto križa istaknuti samu sveticu, pa se tako na njegovu vrhu od 1758. vrti bakrena sv. Fuma. Ona iz svojega sarkofaga vabi k sebi turiste i putnike namjernike svaki dan, a masovno k njoj hodočaste 16. rujna, na njezin spomendan.

Rovinj je u rano proljeće bez gomila turista koji ga zakrče još normalan. Park-šumom Zlatni rt možete komotno hodati bez sudaranja s drugim ljudima i biciklistima, šuma je zapravo od 19. stoljeća njegovana i obogaćivana mnogim novim biljnim vrstama, pa po njoj možete polako ići i razgledati biljke do samoga stjenovitog kraja te se preko marine vratiti do gradske rive. Sav taj areal može se i oploviti (uz Sv. Katarinu i Crveni otok) turističkim brodom, pa da vidimo i to! Već rekoh da su izvan turističke sezone ljudi još uviđavni, pa nam je tako i vlasnik brodice, vidjevši dva stara domaća umirovljenika u repu za karte, i neupitan dao 50 posto popusta. U sezoni ne bi nas ni zamijetio, bili bismo tek ruka koja pruža novčanicu. U sezoni ne bi nas ljudi upućivali ni na mjesta gdje se može nešto i uštedjeti, ne bi ih za furešte bilo briga, a sada su nam otkrivali i male tajne gdje možemo proći jeftinije. Naravno da smo ih poslušali – i jeli pod „marende“ zapravo izdašan objed (grah s kobasicom i sl.) preko puta Talijanskoga centra na vrlo ugodnoj terasi pod krošnjama. I osoblje je bilo izrazito ljubazno, dvorila nas je vrlo simpatična i uslužna plavuša, pa riječ po riječ – pokazalo se da je žena Šveđanka! Izvrsno je govorila hrvatski, no sama je samokritično rekla: da razgovaramo dulje, primijetili biste da mi zna pofaliti hrvatskih riječi. Ne znam zašto je nisam pitala ni kako se zove, pa ću je pamtiti samo kao RI, oznaci na računu.

Htjeli smo pogledati i eko-muzej Kuća o batani, posvećen ribarstvu i tradicionalnoj rovinjskoj ribarskoj brodici ravnoga dna, koja je upisana i u registar zaštićene hrvatske kulturne baštine, no očito smo došli prerano, jer su turističke aktivnosti tek dizale glavu iz zimskoga sna, pa je muzej bio zatvoren. Odnosno, pisalo je da se renovira, no hvatalo se na isto: zatvoreno.

Svaki dan prolazili smo pokraj Tvornice duhana (1872), privatne Tvornice likera Darna (1925), pekare Dan i noć (doista i radi danonoćno) te maloga parka Gradske knjižnice (i sjedišta MH), gdje je i bista Antuna Šoljana (1932–1993). U Rovinju se svake godine u travnju održavaju Šoljanovi dani, znam da je postavljena i spomen-ploča na kući u kojoj je živio (Ulica pod lukovima), no adresu sam saznala prekasno. Da sam je znala, svakako bih otišla onamo. Za književnika Mirka Kovača znam samo da je živio i radio u Rovinju, no ne i gdje. Kao i za Mignon Mihaljević, čeličnu TV-urednicu.

Iz prolazne sobice u apartmanu, gdje se moglo ugodno sjediti, čitati i gledati na sv. Eufemiju i cijeli poluotok, koji je još do 1763. bio otok, bacila sam zadnji pogled na Rovinj kao na dlanu. Torbe su na izlazu. Rovinj postaje tekst.