Rekvijem

 Josip Mlakić suvremeni je bosanskohercegovački pisac. Rođen je 1964. u Bugojnu. Živi u Gornjem Vakufu te se bavi književnošću i pisanjem scenarija. Dosad je objavio petnaest romana i pet zbirki kratkih priča. Roman Živi i mrtvi donio mu je 2002. V.B.Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada. Nagradu Vladimir Nazor 2014. dobio je za roman Svježe obojeno, a nagradu za najbolji domaći kriminalistički roman dobio je dva puta, za Božji gnjev 2014. i za Crni gavran i bijele vrane 2018. Za roman Skica u ledu dobio je Nagradu Mirko Kovač 2018.

- - -

Kada su do bosanskih samostana stigle prve vijesti o tome da je vojska Eugena Savojskog prešla Savu i da se kreće prema Sarajevu, zavladalo je neviđeno slavlje. Svi su u tom trenutku pomišljali kako je to kraj turske Bosne, onaj trenutak koji su generacije prije njih željno iščekivale. Svi osim rijetkih sumnjičavaca, kakvih je uvijek bilo, i koji na sličan način razmišljaju o svemu, pa bio to događaj poput ovoga ili nešto drugo, sasvim nevažno. Ti površni ljudi kao da imaju neku jaku unutarnju potrebu da se uvijek i u svakom trenutku suprotstave većinskom mišljenju, bez obzira što su i sami često razmišljali na isti način kao i oni kojima se suprotstavljaju. Ako treba za lijepa i vedra dana pokupiti s njive sijeno koje, možda, nije dokraja suho, i ako netko to slučajno izgovori naglas, uvijek će se naći netko tko će prizivati kišu i predlagati da se sijeno odmah pokupi. Isto se događa i u slučaju kada je nebo oblačno: uvijek će, jedni te isti, predlagati da se sačeka, da se sijeno dokraja osuši, da se ne bi kojim slučajem užeglo kada ga ufojaju ili uplaste, ili ubace u staju, na pojatu. A ako se kojim slučajem dogodi da budu u pravu, onda hodaju uokolo i svima to daju do znanja:

„Jesam li vam reko“, govore.

Ili:

„Džabe ja vama govorim. Onako sijeno, a mi ga pustili da propadne.“

Njihova sumnjičavost, bez obzira što je najčešće neopravdana, pokaže se ponekad dragocjenom, kao što se to dogodilo u ovom slučaju.

„Ne pada snijeg da prekrije brijeg...“, govorili su sumnjičavci.

Ili su ismijavali euforiju koja je zavladala:

„Svaka budala ima svoje veselje“, govorili su.

Provincijal je odmah sazvao vanredni kapitul u fojničkom samostanu, na koji je pozvao i fratre iz okolnih župa, one koji su za relativno kratko vrijeme mogli stići do Fojnice. Razgovaralo se jedino o Savojskom i njegovu pohodu. Nakon molitve uslijedila je žučna rasprava u kojoj su neki mlađi fratri predlagali da kršćani oforme vojsku i da se stave na raspolaganje Savojskom, čije su ime izgovarali s poštovanjem i neskrivenim divljenjem. Ti su, na prve vijesti o prinčevu prelasku preko Save, naglo živnuli i cijelo su se vrijeme važno sašaptavali po samostanskim hodnicima. Provincijal ih bezuspješno stišava, govoreći im kako nije fratarsko i redovničko voditi ovozemaljske bitke. Međutim, jedan od njih, fra Bono Duvnjak, onizak i debeljuškast fratar, otvoreno se suprotstavlja provincijalu, bijesno sijevajući svojim kratkovidnim očima, spominjući fra Luku Ibrišimovića koji je sedam-osam godina prije podigao ustanak u Slavoniji. Na spomen fra Lukina imena, fra Boni se pridružuju još neki fratri, sve dok provincijalu u jednom trenutku nije dozlogrdilo. Tada je ustao, sačekao da se stiša žamor, a zatim došao do Duvnjaka i oštro mu rekao:

„Ako ti je više stalo do ratovanja negoli do Riječi Božje, ti onda skini habit pa opaši sablju. Rečeno je kako nijedan sluga ne može služiti dvojicu gospodara, pa ti vidi.“

Fra Stjepan Begić sve to promatra sa strane i ne uključuje se u raspravu. Krišom promatra lica onih najvatrenijih, koji svako malo ulijeću drugima u riječ pokušavajući ih nadglasati. U jednom ga trenutku podsjete na zaigranu djecu, a drugi put na zakrvljene seljake koji tvrdoglavo istjeruju neku svoju pravdu. I ta druga slika, ružna i deprimirajuća, kod fra Stjepana izaziva neku gorčinu i bijes. Najglasniji su Fojničani i Kreševljaci, što je blisko povezano s višestoljetnim ustrojem Provincije, po onome da je onaj tko je bliži vatri, taj se bolje i ogrije, koji zbog blizine samostâna pretežu i brojem i nâmom nad onima koji su došli iz nekih drugih dijelova Bosne, kao što je to bio slučaj s fra Stjepanom, koji je bio rodom iz Posavine. Ono što je bilo najzanimljivije u svemu tome, svi oni, uključujući i njega, bespogovorno su se povinovali tom redu stvari kao nečemu što je bogomdano i što je razumljivo samo po sebi. Fra Stjepan se sjetio osjećaja izgubljenosti koji ga je pratio dugo nakon što je stigao iz Plehana u Kraljevu Sutjesku. Imao je osjećaj kao da mu taj svijet ne pripada, i u nekim je trenucima čak pomišljao da napusti samostan i vrati se u Posavinu.

Donesena je odluka da delegacija fratara krene u susret Savojskom i ugovore s njim sastanak, pa da tako, koliko je to bilo moguće, ispipaju njegove namjere. Kao predvodnik je odabran fra Stjepan, koji je dobro govorio pet-šest stranih jezika, uključujući njemački i turski. To je bio jedini mogući izbor, jer je fra Stjepan bio vičan sličnim poslovima: nekoliko je puta ispred Provincije putovao u Istanbul, i svaki je put sve poslove posvršavao brzo i uz najmanju moguću štetu.

O fra Stjepanovim istanbulskim misijama kružile su brojne priče, od kojih je bila najpoznatija ona kako je jednom isposlovao ferman u Istanbulu za tri jabuke senabije. Vješt i iskusan u sličnim poslovima, dobro upoznat sa zakučastim stambolskim labirintima kroz koje se najlakše moglo doprijeti do dvora, fra Stjepan je taj put otputovao u Istanbul zbog obnove krova na samostanskoj crkvi u Kraljevoj Sutjesci koji je na jednom mjestu prokišnjavao i trebalo ga je prije zime popraviti, jer je prijetila opasnost da se vlaga do proljeća uvuče u zidove i raskvasi ćerpić od kojeg je samostan bio sazidan, što je moglo dovesti čak i do urušavanja zida na tom mjestu.

S njim je putovao i jedan mlađi fratar iz fojničkog samostana, fra Petar Gujić, kojega je provincijal poslao da peče zanat uz fra Stjepana. Bio je to bistar i oštrouman mladić iz ugledne fojničke obitelji Gujića koja je već generacijama davala Redu barem po jednog fratra. Mladić je imao oštro oko i zlatne ruke i u svojoj je sobi popravljao sve i svašta: od mlinova za kavu pa do satova. Imao je mnoštvo raznoraznog alata, koji je tko zna gdje nabavljao, dok je u jednom kutu sobe držao lijep hrastovi banak. Pogotovo se izvještio u popravljanju satova. Donosili su mu ih odasvuda, najprije iz samostana i župa, a zatim, kada se pročuo, počeli su mu i bogatiji fojnički turci slati preko gvardijana svoje satove na popravak. Ponekad je, čak, zalazio i u kuće nekih viđenijih turaka, gdje je trebalo popraviti naročitu vrstu satova, one koje nije bilo moguće skinuti sa zida i donijeti u samostan.

Glavna fra Stjepanova veza u Istanbulu bio je neki Rasim-beg, koji je bio porijeklom iz bosanskog Skoplja. Nije on bio nikakav beg, međutim svi su ga tako zvali, što da mu laskaju, a što zbog toga što se ono beg prirodno zalijepilo za tog usporenog, dostojanstvenog čovjeka naizgled blage i pitome ćudi, iako se radilo o osobi premazanoj svim mastima, osobi koja je u jednom trenutku, po potrebi, mogla biti slatkorječiva, a već u sljedećem bahata i hladna. Nizak rastom i sitnih kostiju, Rasim-beg je zbog svoje nesvakidašnje pojave u sugovornikovim očima izgledao nekako veći i viši. Imao je i jedan karakterističan tik: često je treptao s oba oka istovremeno, što mu je ostalo od neke bolesti koju je odbolovao u djetinjstvu. Nije imao nikakvo posebno zanimanje, osim što je, kako je on to volio reći, poznavao prave ljude na pravim mjestima.

Fra Stjepan je najprije objasnio Rasim-begu kakav mu ferman treba, odnosno kako neće raskriti cijeli krov, već samo jedan njegov manji dio, pa zamijeniti nekoliko krovnih greda i propalu šindru. Želio je na taj način, odmah u početku, smanjiti Rasim-begova očekivanja. Onda je krenulo pogađanje koje je podsjećalo na neku apsurdnu partiju šaha: zaneseni i zacakljenih očiju, dvojica sugovornika naizmjence izgovaraju cifre, podižući ih ili spuštajući. I to traje. Obojica podižu ili spuštaju cijenu postupno, s užitkom, kao da žele da ta igra što duže potraje. Rasim-beg, ponekad, prestane s cjenkanjem, pa spomene svoje troškove: svaka karika u njegovu koruptivnom lancu ima svoju cijenu.

„Ja bi u tom slučaju osto kratkih rukava“, kaže. „Sve bi drugima razdavo.“

Fra Stjepan tada podigne svoju ponudu i igra se, potom, nastavi.

Napokon, nakon što su se našli, otprilike na polovici predviđene cijene koju je Provincija unaprijed izdvojila za tu namjenu, fra Stjepan je pažljivo prebrojio novac i gurnuo ga prema Rasim-begu.

„E jesi vidra“, govori Rasim-beg. „A ovaj mali...“, reče i pokaže na fra Petra, „on je bezbeli uz tebe da štogod nauči?“

“Brzo prolazi vrijeme, moj Rasim-beže... Treba mislit na starost i na vrijeme kad nas više ne bude“, odgovara mu fra Stjepan.

A zatim je, poput vješta čarobnjaka, izvukao odnekle tri lijepe i krupne sanabije, pažljivo zamotane u tkaninu.

„Nedavno sam išo u tvoje Skoplje i ove sam tri senabije tamo ubro. Pomiriši“, reče fra Stjepan.

* * * *

Savojski ga je, pomalo iznenađen, dugo gledao u oči, i fra Stjepan je mirno otrpio njegov pogled. Želio je na taj način pokazati Savojskom kako je ovo ovdje njegova zemlja, o kojoj princ, pretpostavljao je, nije znao gotovo ništa osim onih uvriježenih romantičnih predodžbi o Orijentu, koje su zapadnjaci mehanički primjenjivali i na Bosnu, i kako oni, koji tu stoljećima žive, bez obzira koliko bili mali u prinčevim očima, imaju pravo barem na odgovor, bilo kakav, jer je to za njih prije svega pitanje života i smrti

* * * *

Rasim-beg uzme jednu jabuku i pobožno je pomiriše.

„Nigdje tako ne mirišu senabije ko u Skoplju“, reče Rasim-beg nešto kasnije.

„Trebaš vidit kako mirišu one posavske“, reče fra Stjepan kroz smijeh.

To je, također, bio jedan od načina na koji je fra Stjepan pokušavao omekšati Rasim-bega, pobuđujući kod njega osjećaj nostalgije, gradeći kod njega dojam da nikada nije zauvijek otišao iz Bosne, i da je tu, u Istanbulu, samo privremeno.

„E jesi vidra...“, reče Rasim-beg, raznježen do suza, i činilo se kao da mu pred očima promiču slike iz nekih davnih i dragocjenih sati djetinjstva. „Uzmi“, reče zatim, gurajući natrag prema fra Stjepanu određenu količinu novca. „Nek ti je halal.“

„Ne treba“, govori mu fra Stjepan.

„Nema para koje mogu ovo platit“, govori Rasim-beg pokazujući na jabuke, istovremeno gurajući novac prema fra Stjepanu.

Taj dan, nešto kasnije, dok su čekali obećani ferman, njih dvojica su otišli na stambolsku pijacu. Fra Stjepan je želio pokazati fra Petru taj nesvakidašnji prizor, da mu na taj način, preko utrobe koja ga je hranila, barem donekle približi veličinu Istanbula. Mladić je u čudu promatrao tu neviđenu raskoš i upijao bogatstvo stotina različitih mirisa koji su lebdjeli zrakom oko njih.

„Jesi li ih baš nabro u Skoplju?“ upita iznenada fra Petar, misleći na senabije.

Fra Stjepan se nasmijao. U tom su trenutku prolazili uz dugi niz izloženog voća. Gdje god da se čovjek okrene, pred njim se otvarao prizor voća naslagana po improviziranim stolovima, pažljivo složena na gomile ili poredana u redove po vrstama, poput vojnika, ili ubačena u sepete poredane ispred stolova. Uz taj prizor išlo je neviđeno bogatstvo boja. Upravo je na tom dijelu pijace bila i najveća gužva, gdje su se u jednom jedinstvenom misteriju miješali ljudski i voćni mirisi.

Fra Stjepan je u jednom trenutku zastao na mjestu gdje se nalazilo nekoliko sepeta različitih jabuka, te iz jednog od njih uzeo jabuku i pružio je fra Petru.

„Pomiriši“, reče.

Fra Petar je pomirisa, pa onda zbunjeno pogleda u fra Stjepana.

„Sad mi reci“, reče fra Stjepan, „gdje je ubrana ova jabuka?“

Fra Petar se nasmija i vrati natrag jabuku u sepet.

„Isto mirišu senabije i u Skoplju i u Kraljevoj Sutjesci“, reče fra Stjepan.

„A u Posavini?“ upita mladić s osmijehom.

„E, o tome bi se dalo razgovarat“, reče fra Stjepan kroz smijeh. „Vidim da si shvatio lekciju. Možda bi i ja, ko moj Rasim-beg, pao u behut i povjerovo da su jabuke koje mi neko gura pod nos ubrane negdje na Plehanu, pogotovo ako se to događa u nekoj dalekoj zemlji, deset ili više konaka daleko od kuće? Ovo dobro zapamti što ću ti reć: u ovom poslu ljudi ti neće puno vjerovat, sve je to jedna stara, isprobana igra u kojoj je dozvoljeno sve, od kuknjave pa do laganja i varanja. Al je jako važno na koji to način radiš, da uvijek gledaš da onog drugog ne povrijediš, da taj ne bi u jednom trenutku pomislio kako praviš budalu od njega. I moraš znat da će onaj drugi svaku tvoju riječ prihvaćati kao laž i samjeravat je sa svojim lažima. Znaš kako kaže Evanđelje: ‘Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.’ Al će svi, uvijek, povjerovat u ono u što žele povjerovat. To vrijedi i za mene i za tebe. Sve ti je umijeće u tome da procijeniš šta je ljudima važno. Kako čovjek stari, sve ga češće progone mirisi djetinjstva. Nema onog, ma kakav čovjek bio, dobar ili loš, do čijeg srca ti mirisi neće doprijeti. Pa i do onog najtvrđeg, kako je ono u mog ahbaba Rasim-bega. I to nek ti je uvijek na pameti, ako se nekad budeš bavio ovim poslom.“

Kao mjesto susreta odabrana je Lašva, gdje su fratri planirali sačekati Savojskog, jer se austrijska vojska, po posljednjim informacijama koje su imali, u tom trenutku nalazila negdje u blizini Žepča sa zeničke strane. Krenuli su pred zoru, za mraka, da što manje upadaju u oči, birajući sporedne putove gdje god je to bilo moguće. Naprijed jaše mladi i okretni fra Serafin Kudić, a za njim fra Lovro Jozić, sijedi, dostojanstveni starac. Sva su trojica tečno govorila njemački i upravo su zbog toga baš oni odabrani. Provincijal je i na taj način želio pokazati Savojskom da bosanski fratri nisu neki neuki, poturčeni barbari, kako su ih, pretpostavljao je, doživljavali na bečkom dvoru, već da je riječ o nečemu posve suprotnom: većina fratara, razapeti sada već više od dva i pol stoljeća na vjetrometini između Istoka i Zapada, silom su prilika poznavali barem jedan ili dva strana jezika, najčešće talijanski i turski, ne računajući tu latinski kojim su vladali svi, po prirodi stvari.

Jacob van Schuppen, Eugen Savojski

Fra Stjepan jaše posljednji. Još na prve vijesti o prinčevu prelasku Save obuzeli su ga oprečni osjećaji: zebnja i strah s jedne i neka neodređena mržnja s druge strane, neko nadmoćno i ružno likovanje. Plašila ga je ta jalova, izjedajuća mržnja kojoj se nije mogao oduprijeti i koja ga je još uvijek držala, ali ni približno onolikom snagom kao u početku, kada je čak zamišljao i konkretne bitke u kojima kršćanska vojska nadmoćno pobjeđuje. Sada je prevladavao strah i neizvjesnost. Jedino čega je fra Stjepan bio duboko svjestan bilo je to da nakon svega, bez obzira na prinčeve krajnje namjere, ništa više neće biti isto kao što je bilo.

Savojski ih je primio nakratko, u svome šatoru, koji je bio smješten u blizini mjesta gdje se Lašva ulijevala u Bosnu, na uzvišenom platou odakle se pružao lijep pogled na mutnu maticu Bosne i na zapjenjenu vodu na mjestu ušća. Uveli su ih u šator i posjeli na niske drvene klupice koje su gledale prema unutrašnjosti šatora, što je kod fra Stjepana izazivalo neki neugodni osjećaj stiješnjenosti. Savojski se pojavio petnaestak minuta kasnije. Izrazito niskog rasta i nerazmjerno dugih ruku, Savojski je cijelo vrijeme stajao na nogama, kao da im je na taj način želio pokazati kako mu se žuri. Nije ni približno izgledao onako kako su ga oni zamišljali, kao neko svemoćno, mitsko božanstvo koje je žestoko prodrmalo same temelje do jučer neprikosnovene turske vlasti i koje, evo, dolazi sada njima, kao osloboditelj Bosne. Desna strana usta povremeno mu se krivila u ružan i podsmješljiv grč. Pritom bi, kao da se radi o dobro uvježbanoj gesti, podigao glavu, i iz pozicije fratara u tom je trenutku izgledao mnogo viši nego što je bio.

Fra Stjepan je, nakon početnih hvalospjeva austrijskoj vojsci, pokušavao izokola saznati kakve su prinčeve konačne namjere, što je bio glavni cilj njihove misije.

„Mi vam se stavljamo na raspolaganje, samo nam trebate reći šta nam je činit“, rekao je fra Stjepan u jednom trenutku.

Te riječi je smislio prije, da njima probije postojani zid oko Savojskog, na što se unaprijed pripremio, jer je bio svjestan da mu tu neće biti od neke naročite koristi njegovo stambolsko iskustvo. Hladni i neprobojni prinčev gard nije bilo moguće probiti nikakvim sentimentom ni suosjećanjem: na trenutke je imao osjećaj kao da razgovara s kamenom, a ne sa živim čovjekom od krvi i mesa.

Savojski ga je, pomalo iznenađen, dugo gledao u oči, i fra Stjepan je mirno otrpio njegov pogled. Želio je na taj način pokazati Savojskom kako je ovo ovdje njegova zemlja, o kojoj princ, pretpostavljao je, nije znao gotovo ništa osim onih uvriježenih romantičnih predodžbi o Orijentu, koje su zapadnjaci mehanički primjenjivali i na Bosnu, i kako oni, koji tu stoljećima žive, bez obzira koliko bili mali u prinčevim očima, imaju pravo barem na odgovor, bilo kakav, jer je to za njih prije svega pitanje života i smrti. Osjetio je kako u njemu raste bijes.

„Ništa. Budite uz narod...“ rekao je Savojski pa zastao.

Govorio je pravilno njemački, ali s jakim francuskim naglaskom.

„Kao i dosad“, dovršio je.

Fra Stjepana je stegnulo nešto oko srca. Prinčevo uporno izbjegavanje bilo kakva konkretnog odgovora nije slutilo na dobro. A i to njegovo budite uz narod bilo je dvosmisleno, jer nije bilo isto biti uz narod tu, u Bosni, ili negdje drugdje.

Savojski je u jednom trenutku pljesnuo dlanovima i time je razgovor bio završen.

„Šta ovo bi?“ upita fra Lovro nešto kasnije, čim su se izvukli iz logora i krenuli natrag prema Fojnici.

Fra Stjepan je šutio.

„Šta ćemo reć provincijalu?“ bio je uporan fra Lovro.

„Ne znam. Meni ovo ne sluti na dobro“, reče fra Stjepan.

Put do Fojnice prešli su u tišini, zabavljeni vlastitim mislima. Fra Stjepana je najviše brinulo jedno: veliki dijelovi Slavonije bili su prazni i napušteni nakon što su s tog područja protjerani Turci, i bilo je moguće da je Eugen Savojski stigao u Bosnu samo s jednim ciljem: da naseli te prostore ovdašnjim katolicima, koji, nakon njegova krvavog pohoda, neće imati drugog izbora već napustiti zemlju zajedno s njim i njegovom vojskom. Na to je pomišljao i prije, ali nikada mu se to kao sada nije ukazalo u tako jasnu svjetlu. Sjeti se i glasina koje su se počele širiti, u koje fra Stjepan nikada nije dokraja povjerovao, o emisarima koji su potajno dolazili iz Hrvatske u pojedina katolička sela, nagovarajući stanovništvo da se iseli u ispražnjenu Slavoniju.

Jašu uz neki potok, a fra Stjepanu u glavi neprestano odzvanja ono budite uz narod. Da je Savojski imao bilo što drugo na umu, osim da pokrene ovdašnji narod na bijeg, barem bi im to u jednom trenutku spomenuo? I ta ga je činjenica najviše brinula, taj prešućeni i neizgovoreni razlog cijelog pohoda.

Jašu dalje, kroz rijetku grabovu šumu, jedan iza drugog, uskom stazom koja se spušta prema glavnom drumu koji vodi od Busovače prema Kiseljaku, a u fra Stjepanovoj glavi još uvijek vlada neviđena zbrka. Trudi se razmišljati o nečemu drugom, ali o čemu god pođe razmišljati, tok misli ga u jednom trenutku odvede do one zloslutne prinčeve rečenice, koja ga u mislima vrati na početak. Učini mu se u jednom trenutku kao da zna pravu istinu, da su stvari toliko jasne i očite, a da se on, podsvjesno bježeći od nje, bespomoćno vrti u krug, tražeći u prinčevim riječima neka druga značenja.