Pukotine kroz koje ulazi svjetlo

Dramaturginja i autorica teksta Marijana Fumić, uz suradnju dramaturginje Stele Mišković i redateljice Dore Ruždjak Podolski, stvorila je na temelju istraživanja znanstvene i povijesne literature predstavu fragmentarne dramaturgije i poetskog izričaja, s devet ženskih lica i jednim muškim na sceni, od kojih su neka više poentirana i zaokružena, a neka manje, upravo zbog fragmentarnosti i brojnosti priča.

Gloria Dubelj kao Filipa Menčetić, kotorska plemkinja udata u srednjevjekovni Dubrovnik, uspješna lihvarica i poslovna žena, zaokružen je lik, u odnosu sa svojim ljubavnikom, ali i njoj primarnu odnosu prema moći, novcu i nekretninama. Uspjeli smo vidjeti i naličje njezine priče, uvjetovano gubitkom djece u kužnoj pošasti, u čemu je Gloria Dubelj bila glumački točna i suverena.

Nika Našimoka, žena iz puka, dubrovačka trznica, pekarica, samostalna bogata obrtnica, udovica, također je lice s posve zaokruženom pričom i sudbinom, umiljato i snažno istodobno. Interpretirala ju je Nikolina Prkačin, emotivno točno.

Premda svaka u svome stoljeću, sve žene komuniciraju međusobno, usidrene u svojim prezentima / Snimio Marko Ercegović

Anica Kontić igra hodočasnicu Marušu iz 14. stoljeća, s mnogo duhovitih glumačkih pasaža, čije putove i dogodovštine po svim svetim mjestima pratimo s lakoćom i bez zadrške.

Nataša Kopeč izvrsna je kao Jelena Dorotka Hoffman, dubrovačka kubistička slikarica, slobodoumna i sebetkana, izvan svih okvira. Dominira scenom i jedno je od najdojmljivijih lica, što je i dramaturški i režijski točno, s obzirom na koncepciju i stav predstave.

Lucija Rukavina kao Lucija Miladinović, mlada, u djetinjstvu (u dobi od devet godina) silovana žena, sada udata za svog silovatelja, također je bila glumački dosljedna, potresna u iskazu, trajno oštećene psihe nakon svega što joj je učinjeno. Njezina je strašna priča zaokružena i čini protutežu kao oslonac ostalim jakim ženama, kao kontrast.

Vrlo je zanimljivo interpretiran lik Anice Bošković, igra je Lana Meniga. Pjesnikinja i književnica locirana je u prostor plahosti i izolacije, u lik dumne koja to nije, a ujedno je lišena svih briga i moranja. Često je u polemici s likom umrle Pavle Ćelović u interpretaciji Lidije Penić-Grgaš. Pavla je prijestupnica, ubojica muža, a to su za nju učinila njezina dva ljubavnika: umrla i nemirna, kao neka stalna pobunjenica, nemirni duh i vječna pankerica u dijalogu je s Anicom Bošković jer se pojavljuje u njezinoj kući.

Jelenu Pucić Sorkočević glumački je dosljedno utjelovila Iva Kraljević, no u njezinoj je priči bilo donekle teško objediniti i pratiti sve iznesene povijesne podatke. Nataša Dangubić, kao Marija Gučetić, iz početka mi se nije učinila primjerenom u podjeli za slojevit i suptilan lik naše prve filozofkinje, no kako radnja odmiče i dramskost se zgušnjava, u scenama s mužem, Nikolom Vitovim Gučetićem u čijim se djelima i pojavljuje kao lik filozofskih dijaloga, Nataša Dangubić dobiva na slojevitosti i oštrini, na odlučnosti i do kraja svoje priče uspijeva ujednačiti početno odveć jednostavno postavljenu ulogu. Publici koja nema predodžbu o liku i djelu Mariji Gučetić to vjerojatno neće zasmetati, no svaka predstava, pogotovo ovakva, mora funkcionirati na svim razinama, za različite vrste publike.

Marin Klišmanić bio je izvrstan u mnogim ulogama različitih muškaraca svih gore opisanih Dubrovkinja. Bilo da je bio muž, ljubavnik, sin ili partner, pouzdan je u scenskoj igri.

Premda svaka u svome stoljeću, sve žene komuniciraju međusobno, usidrene u svojim prezentima. Povezane su iznimnošću i odudaranjem od uobičajenih onodobnih ženskih životnih scenarija; zato se razumiju, vide i prate neovisno o svakom okviru, makar i onom višestoljetnom.

Predstava je unatoč fragmentarnosti uspjela postići dramskost, napetost praćenja, no događa joj se da nakon klimaksa pada u tempu i taj se ritam nekoliko puta ponavlja. Osobito je upitan kraj, jer nakon poentiranih i zaokruženih priča slijede razasute, i završavaju plesnom scenom (suradnik za scenski pokret Saša Božić) kojom predstava i počinje, a ima tendenciju objediniti sve žene. Lociranost izvan vremena i svojevrsna poetičnost ocrtava se i u tom plesnom broju, kao i u divnim, bezvremenskim bijelim kostimima Manuele Paladin Šabanović. Glazba Mara Marketa primjerena je i decentna, nenametljiva, a opet tako rječita.

Prostor Parka Gradac, odabran tako da scena u pozadini ima vizuru Grada i tvrđave Lovrjenac, s nenamteljivim scenografskim intervencijama Stefana Katunara, uz dizajn svjetla Elvisa Butkovića, primjeren je ambijentalni potez. Već nekoliko godina, od Salečićeve Glave lava, nismo vidjeli predstavu koja se radnjom referira na stvarni prostor u kojemu se igra kao ovdje, dakle obraća se Gradu o kojemu govori, ili prostoru vješala na Gracu koji „vonja na smrt“.

Dubrovački govor (jezični savjetnik Maro Martinović) nije bio problematičan, primijetila su se odstupanja tek na pokojem mjestu, kod ponekih lica.

Riječ je svakako o najuspješnijoj od četiri ovoljetne premijere na Dubrovačkim ljetnim igrama; o maštovito režiranu, vizualno dojmljivu, poetskom scenskom kolažu iznimnih sudbina jakih žena, za koje je, osim jedne, najbolje reći da su pukotine u rigidnoj strukturi kroz koje je ulazilo svjetlo.