Provedeno prvo javno savjetovanje o hrvatskom jeziku u RH

Javno savjetovanje Vlade Republike Hrvatske sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedlogu Zakona o hrvatskom jeziku trajalo je mjesec dana, od 1. do 31. kolovoza 2023, tijekom kojeg je 125 sudionika poslalo 323 komentara. Oba kvantitativna podatka nisu osobito indikativna sama po sebi jer su neki sudionici pod jednim unosom uvrštavali desetke napomena, odnosno istupali u ime skupine građana. Želimo li ipak stvoriti širu sliku o odazivu, savjetovanje o hrvatskom jeziku imalo je veći odjek javnosti u odnosu na, primjerice, savjetovanje o Nacionalnoj razvojnoj strategiji Republike Hrvatske do 2030. iz prosinca 2020. (69 sudionika sa 181 komentarom), ali i mnogo manji odaziv u odnosu na Zakon o visokom obrazovanju i znanosti iz lipnja 2022. (785 sudionika sa 2388 komentara). Kolovoz je sigurno utjecao na slab odaziv institucija, koje nisu stigle usuglasiti stajališta unutar svojih redova, ali ova isprika ipak ne stoji za pojedince. Osobito pritom iznenađuje činjenica da na javno savjetovanje nije upućena niti jedna napomena iz kroatističke ustanove s brojnim zaposlenim stručnjacima, unatoč tomu što je njezin čelnik i medijski najavio sudjelovanje, a zaposlenici medijski istupali vezano za zakon.

Istaknutiji stručnjaci, čiji se rad može povezati s jezičnom politikom i/ili standardologijom, a koji su poslali svoj primjedbe, jesu (abecedno poredani): Marko Alerić, Lada Badurina, Gordana Čupković, Vjekoslav Ćosić, Davor Dukić, Tamara Gazdić-Alerić, Alemko Gluhak, Ranko Matasović i Anđel Starčević. Pritom treba istaknuti Hrvatsko filološko društvo, tijelo predviđeno da sudjeluje u radu budućega Vijeća za hrvatski jezik, koje je provelo anketu vezano za savjetovanje među članstvom, javno obznanilo ishode i potom pozvalo članove da sudjeluju na savjetovanju.* Po iskazu samih članova, to je napravilo njih desetero (6% od ukupnoga broja članova).

Javno savjetovanje Vlade o Nacrtu prijedlogu Zakona o hrvatskom jeziku trajalo je od 1. do 31. kolovoza 2023. tijekom kojeg je 125 sudionika poslalo 323 komentara

Sudeći po pokazanoj organiziranosti, demokratičnosti, transparentnosti i konstruktivnosti, čini se da je zamišljanje HFD-a u radu budućega Vijeća za hrvatski jezik bila ispravna odluka i da bi po tim svojim obilježjima mogli doprinijeti stvaranju isto takve buduće hrvatske jezične politike. S druge strane, prava je šteta što sličan entuzijazam nije pokazan i od strane dvaju prevoditeljskih društava (Društvo hrvatskih književnih prevodilaca i Hrvatsko društvo konferencijskih prevoditelja), također predviđenih za uključivanje u rad Vijeća za hrvatski jezik. Od 369 članova Društva hrvatskih književnih prevodilaca, čiji je popis javno dostupan, samo ih je dvoje sudjelovalo na savjetovanju što predstavlja pola postotka ukupnog članstva. Nitko od 53 člana Hrvatskoga društva konferencijskih prevoditelja nije uputio svoje primjedbe. Za razliku od njih, Društvo hrvatskih audiovizualnih prevoditelja institucionalno je sudjelovalo i istaknulo vrlo zanimljivo pitanje za promišljanje buduće hrvatske jezične politike vezano za nepostojanje domaćih titlova na platformi Disney+ koja se nudi građanima u zemlji. Odaziv i kvaliteta komentara otvaraju zanimljivo operativno pitanje: ako stručnjaci zaposleni u ustanovama predviđenih za članstvo u Vijeću nisu pokazali želju i htijenje, ne bismo li se onda trebali prije osloniti na one koji su kvalitetom komentara pokazali da znaju i mogu konstruktivno doprinositi hrvatskoj jezičnoj politici? U tablici 1 daje se pregled sudionika po tipu, broju i opisu. Među društvima koja su ­sudjelovala ističu se svojim primjedbama Hrvatsko društvo pisaca, Hrvatsko kulturno vijeće i Zajednica žrtvoslovnih udruga Osječko-baranjske županije.

Strukturni pregled komentara

Za potrebe ovoga članka napravljena je raščlamba svih pristiglih komentara (Tablica 2). Omjeri između uspostavljenih kategorija mogu varirati jer nije bilo uvijek moguće pouzdano klasificirati svaki komentar. Prva je podjela na općenite i specifične. Općenitih je trećina (107 ili 33,1%) i donose načelne komentare kao što je iskazivanje potpore ili protivljenja, problematiziranje teme na apstraktnijoj razini ili postavljanje retoričkih pitanja.

Podupirajućih primjedaba (onih koje imaju jasno izrečenu djelomičnu ili punu potporu) ima više od petine (75 ili 23,2%) u odnosu na ukupan broj komentara od kojih skoro polovica (36 ili 48%) samo iskazuje potporu Zakonu. Podupirajuća objašnjenja mogu se prigodno razložiti na nacionalno-ideološka, pravna, univerzalistička i ostala (Tablica 3).

Broj napomena koje iskazuju jasno protivljenje donošenju ovoga zakona je 9 (2,7%), a temelje se na objašnjenjima da jezik nije potrebno zaštićivati jer nije ugrožen, da je zakon anakron i nedovoljno razvojan, da odražava nacionalizam i totalitarizam, da u njegovoj izradi nisu sudjelovali drugi dionici, da je Vijeće za hrvatski jezik nepotrebno, da predviđanje zapošljavanja lektora otvara prostor korupciji, itd. Reakcija Upravnog odbora Hrvatskoga društva pisaca može se smatrati oglednom, a detaljnije se razlaže na drugom mjestu u ovom broju Vijenca.

Specifični komentari predstavljaju otprilike dvije trećine od ukupno pristiglih primjedaba i mogu se podijeliti u četiri osnovna tipa: jezično-stilski, terminološki, pravni i tematski. Jezično-stilski sadržaj, koji upozorava na zatipke, jezičnu ispravnost i stil, ima 24 (7,4%) primjedaba. Terminoloških je 26 (8%) i te primjedbe odnose se na upotrijebljene stručne izraze ili nazive (npr. ustanove > institucije kad se tiče Europske unije; lingvistička smislenost izraza „nadidiomatski sustav“, itd.). Otprilike trećina komentara pravne je naravi i upućuju na potrebu definiranja pravnih pojmova (npr. što je to točno skrb o hrvatskom jeziku), ukazuju na ponavljanja ili izostanak određenih odredaba (npr. kriteriji za biranje članova Vijeća za hrvatski jezik), donose prijedloge vezano za rokove, naglašavaju termine koji se moraju usuglasiti (osobito „hrvatski jezik“ prema „hrvatski standardni jezik“), ističu pravne proturječnosti i možebitne kolizije s drugim zakonima (uključujući sumnju na diskriminaciju i totalitarizam), te govore o prekršajnim odredbama (bez obzira zagovaraju li uvođenje ili podupiru njihovo izostavljanje).

 * * *

Savjetovanje o hrvatskom jeziku imalo je veći odjek javnosti u odnosu na, primjerice, savjetovanje o Nacionalnoj razvojnoj strategiji Republike Hrvatske do 2030. iz prosinca 2020.

 * * *

I konačno, posljednji i najzanimljiviji dio specifičnih napomena, oko kojih su se razvili brojni komentari i koji čine malo manje od petine od ukupnog broja pristiglih primjedaba, sadržavaju tematska mjesta kao što su svrha jezičnog zakona, pitanja vezana za Vijeće za hrvatski jezik, odnos standarda prema dijalektu, pitanje lektorske djelatnosti, javni jezik i drugo. U nastavku ću se fokusirati na samo prve dvije teme iako bi i ostale zaslužuju poseban osvrt. Primjerice, sjajan je komentar dvoje sudionika da lektorska djelatnost, koja je u Nacrtu prijedloga Zakonu dobila važnu ulogu, uopće nije klasificirana. Javno savjetovanje o prijedlogu odluke o Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti 2025. završilo je 13. kolovoza 2023., a u njemu se djelatnost lektoriranja ili druge vrsta uređivanja teksta (korektura i redaktura) ni ne spominju.

Svrha jezičnog zakonodavstva i Vijeće za hrvatski jezik

Brojni komentari upućuju na to da nije posve jasno regulira li se ovim zakonom hrvatski (standardni) jezik ili hrvatska jezična politika. Možda su nazivi predloženoga zakona i Vijeća (o hrvatskom jeziku) u odnosu na Nacionalni plan (o hrvatskoj jezičnoj politici) tome doprinijeli, ali činjenica je da je to mjesto izazvalo nejasnoće. Tako mnoštvo primjedaba iskazuje želju da planirano Vijeće za hrvatski jezik ima jasno određenu normativnu zadaću, traži se da Vijeće ima svoju mrežnu stranicu s jezično-normativnim sadržajima ili da bude dominantno sastavljeno od kroatista i standardologa. Komentar upozorenja o neprihvatljivom uplitanju izvršne vlasti u struku u radu Vijeća također se može shvatiti ako na Vijeće gledamo kao na primarno normativno tijelo.

Međutim, ako Vijeće ima funkciju reguliranja jezične politike koje uspostavlja Nacionalni plan razvoja jezične politike, onda nije neočekivano da izvršna vlast želi imati utjecaj na takvu politiku imenovanjem predsjednika i brojnošću članova koje nadzire. Vladini predstavnici u više su navrata isticali da ne žele ulaziti u jezičnu normu i da ju ostavljaju stručnjacima, pa se iz toga može pretpostaviti da je svrha Nacrta prijedloga Zakona ponajprije jezičnopolitička. Svrha reguliranja jezične politike dodatno ima smisla ako se ciljaju ukloniti uzroci jezično motiviranih sukoba naslijeđeni u hrvatskom društvu, kao što je kontroverzno raspuštanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika koje je izravno vodilo promjeni pravopisnog standarda. Propisivanje demokratskih i antikorupcijskih standarda sigurno bi pomoglo za zdraviju jezičnu politiku. Nadalje, aktualni migracijski tokovi (potreba za uspostavljanjem mehanizama za standardizirano učenje hrvatskoga kao inoga) ili zabrinjavajući trend pogoršanja kulturno-političkih odnosa sa susjednim zemljama čine ideju o potrebi ozbiljnog promišljanja jezične politike smislenom. (Srpska jezična politika postigla je cilj da teza o bosanskom, crnogorskom i hrvatskom kao dijelu srpskoga uđe u srpske nastavne planove.)

Gleda li se na Nacrt prijedloga Zakona kao na zakon o hrvatskoj jezičnoj politici, sankcije o kojima se vodila velika rasprava nisu nužne. Zakonodavni akti koji uspostavljaju određenu politiku ne predviđaju prekršajne odredbe, počevši od Ustava ili Zakona o vanjskim poslovima (NN 48/96), Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi (NN 88/22) ili Zakona o osiguravanju kvalitete u visokom obrazovanju i znanosti (NN 151/22).

Prethodno pitanje što cilja ovaj zakon otvara prostor za drugu veliku temu među komentarima. Vijeće za hrvatski jezik jedna je od dvije velike novine predloženoga zakona (druga je točka Nacionalni plan o razvoju jezične politike koja i nije izazvala osobitu reakciju). Sastav predloženoga Vijeća za hrvatski jezik (ili ipak bolje za hrvatsku jezičnu politiku?) sudionici su dosta komentirali ističući argument demokratskog legitimiteta da Sveučilište u Zagrebu, koje je brojem stručnjaka veće od svih drugih hrvatskih sveučilišta zajedno, ima samo jednog predstavnika. Rješenje koje se predlagalo jest da članove Vijeća ne delegiraju sveučilišta nego relevantni fakulteti ili odsjeci/odjeli. Napomena da se u takvo tijelo mogu kooptirati i drugi specijalizirani stručnjaci opravdani su govorimo li o Vijeću za hrvatsku jezičnu politiku jer će za neke teme trebati uključiti demografe, jezične metodičare, informatičare, predstavnike manjinskih jezičnih zajednica u zemlji ili predstavnike hrvatske jezične manjine u drugim zemljama. Također, postavljeno je pitanje zašto bi baš Institut za hrvatski jezik trebao biti administrativno, stručno, tehničko i pravno središte Vijeća i ne bi li za te poslove bilo primjerenije državno ministarstvo, Matica hrvatska ili Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti na temelju svoje širine znanstvene djelatnosti i ugleda.

Zaključci

Može se govoriti o relativno slabu odazivu stručnjaka s obzirom na početni interes koji su Matičina inicijativa i Nacrt prijedloga Zakona izazvali u medijima i među stručnjacima. Očekivanje da će jezikoslovci, koji su dosad bili medijski eksponirani, biti jednako konstruktivni s komentarima kada se to konačno očekivalo od njih ipak jest dijelom iznevjereno. Unatoč izraženoj negativno intoniranoj medijskoj kampanji koja je prethodila javnom savjetovanju i koja je često imala za cilj antagonizirati javnost, pokazalo se da Nacrt prijedloga Zakona nije donio nikakav društveni prevrat ili opasnost za određene dionike, a koji bi posljedično utjecao na masovniji odaziv građana i stručnjaka na e-savjetovanje.

Inicijativa Matice hrvatske da doprinese razvoju hrvatskoga jezika već je ostvarila uspjeh. Građani su prvi put u povijesti mogli izravno izreći svoje mišljenje bez medijskih i političkih posrednika. Prikupljeno je mnoštvo korisnih savjeta, a osobito su korisne i izraženije kritički intonirane napomene. Kao što ova analiza pokazuje, osim ukazivanja na konkretna mjesta za poboljšanja, ona su ujedno otkrila teme koje traže bolju komunikaciju (jezičnih) političara s javnošću i strukom. Može se činiti kontradiktorno, ali upravo kritički komentari govore u prilog potrebi postojanja jezične legislative. Usuglašeni dokumenti u vidu bijele knjige o razvoju hrvatske jezične politike definirat će što jest, a što nije jezičnopolitičko pitanje ili što su kritična jezičnopolitička pitanja u društvu koja se trebaju prioritetno rješavati. Hrvatski jezik doduše već svoju bijelu knjigu, nastalu u širem europskom kontekstu 32 europska standardna jezika i objavljenu 2012. u sklopu edicije uglednoga izdavača Springer (autori Marko Tadić, Dunja Brozović Rončević i Amir Kapetanović).

 Međutim, iznesena analiza tematski je ograničena (digitalno doba) i u više aspekata već zastarjela (npr. gledište jezično-tehnoloških alata dostupnih za hrvatski). Bijela knjiga o razvoju hrvatske jezične politike, koja bi prethodila Nacionalnom planu, odgovarala bi na pitanja koja ističu najstroži kritičari sa e-savjetovanja: Zašto je potrebno promišljati jezičnu politiku? Koji su trenutačni izazovi za hrvatsku jezičnu politiku? Koje su posljedice ignoriranja ili odgađanja rješavanja nekog problema? Kako su slične izazove rješavale druge sredine? Što bi mogla biti rješenja? Po tome se može iščitati da se od članova budućega Vijeća očekuju priličan radni angažman i odgovornost, te da članstvo nije zamišljeno kao počasno.

Činjenica je da ovaj zakon ima potencijal pokriti široki nacionalno-politički spektar. Jedni bi mogli biti zadovoljni da se teži reguliranju demokratske, transparentne, antikorupcijske, nadzirane i planirane jezične politike. Drugi bi mogli biti sretni da se o važnoj hrvatskoj nacionalno-jezičnoj ideji institucionalizirano skrbi i da će se uspostaviti mehanizmi koji će spriječiti pojedince na poziciji moći u institutima, vijećima i ministarstvima da preko noći promijene jezični standard i/ili da pritom još na tome dobro zarade. Najzanimljivije su točke gdje se različita politička gledišta preklapaju. Ono što se čini desnom političkom opcijom, npr. isticanje potrebe da se javni natpisi oglašavaju (i) na hrvatskom jeziku, lako se može protumačiti lijevim političkim diskursom: nitko ne smije biti diskriminiran u zemlji ne poznaje li strane jezike. Iako Nacrt prijedloga Zakona ne sadrži tu odredbu, čini se da bi ova tema mogla biti jedna od očekivanih zadaća budućega Vijeća.

Javno savjetovanje o Nacrtu prijedloga Zakona može se iskazati sportskom metaforom. Igralo se na polupraznom stadionu domaćeg terena zagovornika zakona s uvjerljivo brojnijom publikom, ali pobjednik će se ipak tražiti u uzvratnoj utakmici jer su kritičari zakona pokazali dobru igru. Sportski analitičari s optimizmom vjeruju da će u uzvratu biti povoljna vremenska prognoza, da će sudjelovati igrači u najjačim sastavima, a suditi sudac u čije se odluke mnogi pouzdaju. Gledatelji i sportski novinari s optimizmom očekuju da će uživati u igri.

Na temelju ishoda javnoga savjetovanja i kvalitete brojnih konstruktivnih komentara može se reći da imamo razloga za optimizam i da iščekujemo da će se hrvatska jezična politika u budućnosti moći razvijati u skladu s najvišim profesionalnim, etičkim i civilizacijskim standardima.

*
https://hfiloloskod.hr/o-rezultatima-ankete-hfd-a-vezane-uz-prijedlog-zakona-o-hrvatskom-jeziku/