Preobrazbe glumačke maske

U monodramama već dokazan glumac Dražen Šivak u dramskome repertoaru Dubrovačkih ljetnih igara predstavio se na Bokaru, što je samo po sebi dobar repertoarni potez s ugodnim horizontima očekivanja, posebice kada je najavljeno da će se u formi lecture-performancea, odnosno izvedbenog predavanja, baviti temom maske. Glumačke i antropološke, s fokusom na maske commedije dell’arte, koje će tradiciju pokušati oživiti, reinterpretirati.

U suradnji s mladim dramaturškim timom, Patrikom Gregurcem i Karlom Leko, Dražen Šivak vodi publiku kroz genezu sama pojma maske, u antropološkom smislu, koju tek onda vezuje uz pojam bilo kakve mimeze, odnosno glumca u suvremenom smislu riječi. Jako je zanimljiva paralela sa svijetom životinja, koja postoji još od šipljskog, prethistorijskog doba, a može se pronaći, osobito u ovoj interpretaciji, i u svakoj maski commedije dell’arte.

Ono što je u ovoj predstavi, a zahvaljujući formi izvedbenog predavanja, osobito osvježavajuće jest lakoća i mirnoća mnogih Šivkovih preobrazbi / Snimio Marko Ercegović

Osobito je dramaturški bio efektan i publici dobrodošao povijesni okvir podrijetla svake maske, jer objašnjava njezinu osnovnu motivaciju, kao u slučaju maske zanni, zatim njezinu transformaciju, nasljednike, posebice Arlecchina, na kojega se fokusirao, te njegove književne odraze, Držićeva Pometa Trpezu i Krležina Petricu Kerempuha. Na tom putu do kanonskih književnih mjesta Dražen Šivak postupno gradi lik glumca, u dijalogu je sa svojim kolegama iz prošlosti, smještajući i sebe u taj isti kontekst današnjeg vremena, improvizirajući, snalazeći se, komunicirajući s publikom kao i njegovi slavni kolege u razdoblju procvata commedije dell’arte.

Glumački, Šivak je promišljen, staložen, fokusiran, točno lociran, vješt u preobrazbama. Njih je mnogo, od dramaturške pozicije naratora do igranih maski, odlomaka i cjelovitih glumačkih interpretacija. Arlecchinova transformacija u Pometa Trpezu bila je iznimno zanimljiva, premda ne ostvarena na način i u interpretacijskom dosegu dosad viđenih. Dražen Šivak svog je Pometa, njegov poznati, pametno i ambiciozno odabran monolog o hrani, donio zaigrano i kvalitetno, premda ga je vidljivo raslojio u funkcije maske o kojoj je ranije govorio, i na nju nadodavao značajke svima (nekada) poznata Pometa. Koherentna interpretacija lica zato je bila vidno različita od dosadašnjih, no dosljedna dramaturškoj formi.

Kao sjeverni rođak Arlecchina, Till Eulenspiegel, koji se transformira u Petricu Kerempuha, bio je mnogo uvjerljiviji, interpretacijski i emotivno slojevitiji, a moguće da su raslojavanja maske i lica bila namjerno vidljivija u slučaju Pometa, zbog blizine veza lica i maske (Italija – Dubrovnik), kao i zbog činjenice da je Petrica Kerempuh Draženu Šivku mentalitetski bliže i kompaktnije lice.

 Odličan je izbor upravo ta dva dramska odlomka kao i strukturiranje cijelog izvedbenog predavanja oko maske Arlecchina i njegovih odjeka i daljih rođaka, jer su reprezentativna za našu književnost i jako dobro publici prikazuju život maske i njezin odjek u pisanoj književnosti, kao i sam kraj – klauneriju u kojoj je Šivak izvrstan: neposredan, dubok, promišljen, smiren i djetinje komunikativan. Song Željka Vukmirice temeljen na jednoj iz Krležinih Balada Petrice Kerempuha (Gumbelijum roža fino diši) izvrsno je zaključio monodramsko putovanje u Šivkovoj izvedbi te povezao književnost, masku, izvorišta talijanske glumačke tradicije s uvijek živim principom klauna i cirkusa.

Ono što je u ovoj predstavi, a zahvaljujući formi izvedbenog predavanja, osobito osvježavajuće jest lakoća i mirnoća mnogih Šivkovih preobrazbi, bez frenetičnosti tempa i iscrpljivanja u davanju publici i sceni kakvim se inače odlikuju monodrame. Ne u smislu kritike te forme, nego afirmacije staloženosti i različitih mogućnosti tog dramaturškog modela. Naravno, za razliku od klasičnih monodrama u njemu ima mnogo manje dramske napetosti, unutarnjih zbivanja i sukoba, no daje publici na drugom, edukativnom planu, što ga ne lišava duhovitosti, komike, zaigranosti i prostora za glumačku interpretaciju.

Ovakvi formati put su kojim treba nastavljati u veće i složenije, osobito kada je riječ o tematici starije književnosti i kazališta, kojima naša baština ponajprije u kvalitativnom smislu obiluje. Ipak, prečesto se zaboravlja da je taj tematski i žanrovski bazen izvorište ideje Dubrovačkih ljetnih igara i da bi ovakva izvedbena predavanja trebala biti tek popratni program festivala koji bi trebao u punom zamahu producirati cjelovita dramska djela iz bogata korpusa klasika naše starije dramatike.