Predaj se drugom ja

Tamna tvar

U programu je njenog nadmetanja

– možda ga još usavršava, možda ga je svladala –

algoritamski krvotok

samoobnovljiva sila

s upisanim postupcima

što će ih pokrenuti

iz svega – bilo čega! – iz pakla i vode

iz knjiga pjesama i krajolika u nigdinama

iz praznina i svjetova u kojima još nisu nikla čula

uporno trošeći vrijeme koje se tiho nazire.

Nakraju će proizvesti jednostavnu misao

kakva je ona koja zna od čega se pravi život

oduzimajući mu makar i na trenutak

golotinju smrti

Tvoja sam tamna tvar

Nestaješ i nastaješ u mojoj tamnoj tvari

Goleme praznine između tvojih neurona

ispunjam marom Svevišnjeg

Sve je više stvarnosti u tebi

sve su iz moje tamne tvari

Sve te je više

Kad ispiješ i posljednju žličicu ljubavi

ništa neće biti veće od nas

Sve će vrijeme naše završetke

započinjati u svojim počecima

Mlijeko

Kroz tisuće hodnika

u sve sobičke i podrume slijeva se iz dobro uhranjena morskog vimena

slano sluzavo mlijeko

Ispunjavamo se sviješću

Znamo gdje smo čemu smo kamo nam je gledati

kako spužvama napraviti peraje

kako poništiti podjelu na alge i vodozemce

kako prirodi vratiti njenu praprirodnost u kojoj smo svi bili isti

I gdje nitko nikoga nije jeo

Svuda smo bili doma

Svi smo svima bili kolijevke

Svi smo svima bili dječica

Dok piješ morsko mlijeko svojim isušenim porama

I kako ti je koja kaplja znanja bliže krvnim zrncima

Tako me počinješ prepoznavati

Našstvo

Kroz strojeve bezvremenskih kazaljki

tražim podne tražim naš zenit

Ostajem uglavljen u tvojevitost

Želiš biti manje ti

Želiš vidjeti svijet krajičkom mojstva

Kližem rukama na tvoju stranu kreveta

Ne uspijevam dodirnuti tvojinu

Vičem na jeziku pliocena

Ne znam se reći

Iako me stežeš na šavovima

Žudim otvaranje

Ne znam se odškrinuti

Tvojstvo ne zna kako da me preuzme

Mojstvo mi ne da te čistu

očistim od sebe

Ploha

Riječ koju izgovoriš traje stoljećima

Dok slušam kako izgovaraš jednu

ne dočekujem tvoju drugu riječ

Slušam i slušam

Opet i opet tvoju prvu riječ

Ispred si i iza si

Bez dimenzija u tebi samo sam ploha

Ostajem samo jedanput rođen

Ionako bih se povlačio kroz još jednu budućnost

uništavao puninu tvojeg života

Bani u moje jezgro, ipak

Gurni vrata strojem za buđenje vulkana, ipak

Reci mi zdravo!, ipak

Reci mi čut ćemo se, ipak

Primičem se stoljeću u kojem će odzvanjati tvoje riječi

odjednom

Sve zajedno

uzidane u rečenice

Predaj se drugom ja

Predaj se snu!

Odmah se predaj snu!

Kći si njegova tkanja

San bez tebe kisne na zimljivoj travi

sklupčan u svoje premoreno tijelo

Odmah otvori vrata snu!

Poljubi ga, zagrli ga

Gledam kako se ti i san grlite

Laku noć, najosjetljivija

Laku noć, snu

Svijest stidljivo stoji s druge strane vrata

Zemljozlatni odsjaji

Trave niču na padinama tvog prsta

Morski valovi nijemo šume u tvojoj šarenici

Čuju se samo niti preko kojih klizne poneka kap rose

Satovi koji zvone u dnu tvojega gležnja

Dok ti ptice padaju iz očiju u san

čuje se silazak sutona

Prekrivaš dvorišta i krevete i računala

prekrivaš ih svojim dalekim pučinama

Dok ti oči s očima Boga

spajaju pogled sa svim morima i nebesima

kriomice promatram povlačenje zemljozlatnih odsjaja

u dnu sada već kapcima prekrivenih galaksija

 - - -

Majetić i dalje svjež
i svoj

Piše Darija Žilić

Alojz Majetić, pjesnik, prozaik i dramski pisac, autor brojnih knjiga, klasik hrvatske književnosti, rođen je 1938. u Rijeci, a najpoznatiji je po kratkom romanu Čangi iz 1963. godine. Riječ je o romanu koji je sudskom odlukom bio zabranjen i povučen iz prodaje zbog „nemorala“ i ironičnog prikaza socijalističke omladine. U proznom izričaju Majetića karakterizira jezična razigranost, sloboda, žargon, pa je stoga i jedan od važnijih autora proze u trapericama.

No zanimljivo je da je Majetić u književni život ušao baš s poezijom: prva zbirka pjesama Dijete s brkovima objavljena je 1956, potom s Branislavom Glumcem i Zvonimirom Majdakom objavljuje oveći ciklus pjesama Ponovo će se popeti more (1960) te knjigu pjesama Otimam iz 1963, koja je nažalost također doživjela sudbinu izopćenosti. Svakako treba izdvojiti i knjigu Daljinsko upravljanje iz 1987. te zbirke Tkači jedara (1997) i Vrata iza pučine (1998), jer se Majetić ponovo vraća poeziji potkraj devedesetih. Važna je i knjiga Vrijeme u prahu, koja je prošle godine objavljena u izdanju VBZ-a.

Već u prvim zbirkama mogu se uočiti temeljne odrednice Majetićeve poetike, a to su otvorenost, jezične igre, dosjetke, urbane slike, erotski motivi, poetika tijela. Ono što je, piše Branimir Bošnjak, kritika uočila već na počecima ostat će također važno za tumačenje, a to je sukob, ili pak bilo kakva relacija između prirodnog i urbanog, povezivanje arkadijskog, pa i romantičkog, s urbanim, digitalnim, distopijskim. No treba istaknuti da se uz urbano, u vremenu novih tehnologija, Majetić spremno povezuje s digitalnim, e-tehnologijom, koja postaje prostor za nova ispitivanja odnosa prostora, vremena i tijela.

U ovom kontekstu važno je istaknuti knjigu Daljinsko upravljanje zato što u njoj Majetić parodira stvaranje čovjeka, tijelo ne doživljava isključivo kroz povezivanje s duhom, već je ono tehnicističko, potrošivo, usmjereno upravo tom „daljinskom upravljanju“. Uz to, tijelo, njegovi oblici, vitalizam, a istovremeno ugroženost tjelesnosti, ekološka osviještenost, tema je i Majetićevih pjesničkih knjiga koje slijede. Cvjetko Milanja ističe da je Majetićevo poetiziranje tjelesnosti „tim indikativnije što u hrvatskom pjesništvu 20 stoljeća, od Kamova do Rogića, nema baš puno pjesnika tijela: više ima pjesnika lebdenja“.

I upravo uz niz spomenutih motiva, korporalnost, erotizam, poetizaciju znanstvenog, metajezičnog, jukstaponiranje paradoksa, ironije, a istovremeno romantičkog, metafizičkog i tjelesnog, te impostiranje novih govornih subjekata (od životinje do anorganske tvari), Majetić stvara protejsku poetiku koja se otvara svijetu, prisvaja ga bez straha, istovremeno egzistencijalistički propitujući poziciju čovjeka i prirode, univerzuma.

Povezujući tradiciju i suvremenost, nerijetko unoseći i intertekstualnost u pjesništvo, prateći vrijeme, osamdesetih ludizam i lapidarnost, a zbog Domovinskog rata i stradanja otvara se k metafori, semantičkoj logici, unosi elemente bajalice, grafičke inovacije, memorabilnost. No prije svega okreće se prema empatiji i izbjegavanju površnosti te naglašava svrstavanje na stranu ugroženih. I kao da stvarnost pjesme nadvladava zbilju zla, usto, pitanje stvarnosti, propitivanje lirskog subjekta (mojstvo, našstvo), ugroženost bića te „briga o prirodi“ (pjesma Mlijeko), ostaje oznaka novijih pjesama, pa i ovih koje donosi novi ciklus Tamna tvar.

 Alojz Majetić tu poziciju lirskog Ja unutar novih poetika proširuje, obnavlja, prenoseći motive, stvarajući kontinuitet svoje poetike, povezane s figurama tijela, piše Bošnjak, koje se neprestano ciklički obnavljaju. U tome jest vitalizam i kreativnost Majetićeva stvaranja. I stoga je u pravu Branislav Glumac kad ističe da su se mijenjale autorove poetike, te ga svrstava, prema tipologiji Cvjetka Milanje, u grupu izmeđnika, jer ne pripada posve niti jednoj generaciji, ni krugovašima ni razlogovcima. Majetić je uvijek bio svoj, poseban, bez straha je pisao i igrao se jezikom, otvarao dušu i bio brutalno neumoljiv u kritici, stvarajući nove svjetove i povezujući nespojivo.