Poticanje radoznalosti ključ je napretka

Nova školska godina otvara nove prilike za stjecanje novih znanja i kompetencija. Jeste li se ikad pitali kako i kada su nastale moderne škole? U knjizi Kreativne škole Ken Robinson i Lou Aronica pišu da je masovnije obrazovanje počelo nakon industrijske revolucije u 18. i 19. stoljeću zbog potreba za radnom snagom u tvornicama. Radnici su trebali znati čitati, pisati, osnovne matematičke operacije i razumjeti neke osnovne tehničke informacije. Tako su zapadne vlade počele organizirati masovno obrazovanje ne bi li tvornice dobile upotrebljivu radnu snagu. Prije toga samo su povlašteni pojedinci dobivali neko formalno obrazovanje. U biti škole su i same bile organizirane kao tvornice. U današnje vrijeme ta je tradicija još živa, uz neke standardizacije s namjerom da nacionalna radna snaga bude internacionalno kompetitivna. Procesi standardizacije počeli su u 80-im godinama prošlog stoljeća, a veliki zamah dobili su na prijelazu u novi milenij, kad su zapadne zemlje kao SAD, Velika Britanija i Njemačka shvatile da imaju loše rezultate na PISA-testovima. Šokirane tim lošim rezultatima države su opet planirale obrazovanje kao efikasne tvornice propisujući što učenici pojedinog razreda trebaju učiti i kako to trebaju učiti.

Važno je podučavati učenike kritičnosti odnosno izvlačenju vlastitih zaključaka iz podataka / Izvor Pexels, snimio Max Fischer

Zanimljivo je da su tada pozitivno iznenađeni rezultatima PISA-testiranja bili Finci, a njihov je sustav obrazovanja bio sve samo ne standardiziran. Veliku ulogu u njihovim dobrim rezultatima imali su izvrsni nastavnici s mnogo slobode odlučivanja kako će i koliko dugo nešto podučavati. Primjerice nastavnici se nisu micali s neke teme dok osamdeset posto djece nije svladalo gradivo. Koliko je to različito od našega školskog sustava pretrpana raznim temama koje se samo površno obrađuju jer se mora juriti na druge koje čekaju. Maksima manje je više i tu je primjenjiva. Naši su rezultati na objektivnim testiranjima prosječni. Fokusiranost na količinu gradiva i velik broj predmeta problematična je jer u sebi sadrži krivu premisu da je ono što je učenik čuo u razredu dovoljno za osnovnu razinu znanja.

Druga uočljiva razlika između uspješnoga finskog sustava i našega prosječnog jest da je osnovni princip tamošnjeg obrazovanja jednaka dostupnost i izvrsnost za sve građane bez obzira gdje žive. Načelno to bi i kod nas trebalo biti tako, ali nije jer se škole financiraju dijelom iz lokalne uprave, koja može imati više ili manje sredstava. Tako opremljenost kabineta prirodoslovnih predmeta jako varira od škole do škole, a jednako tako i mogućnost usavršavanja nastavnika. Djeca u manjim sredinama nemaju jednake mogućnosti pohađanja glazbenih i plesnih škola kao djeca u gradovima i sl.

Najsretnije je društvo ono u kojem se svi talenti mogu razviti pa je zbog toga bitno imati obrazovanje jednake i visoke kvalitete u cijeloj državi. Naravno, to ne znači da svako mjesto treba imati svoje sveučilište, nego da postoji dobar sustav stipendija koji će svakom djetetu omogućiti vrhunsko obrazovanje. Pozitivni su pomaci kod nas napravljeni sa stipendijama za deficitarna nastavnička zanimanja pa je tako ove godine zabilježen povećan interes za nastavničke studije matematike i fizike na PMF-u u Zagrebu. To je samo mali korak prema tome da nastavničko zanimanje bude cjenjenije u društvu. Da bi sve škole imale vrsne nastavnike, potrebno je deficitarnim strukama dati bolje uvjete jer ih jedino tako možemo potaknuti da nakon teškog studija ne odu u IT-sektor. Liječnici su sličan problem s nedostatkom liječnika u ruralnim sredinama riješili većim plaćama, a negdje i stambenim zbrinjavanjem doktora.

Zašto davanje većih sloboda nastavnicima daje bolje rezultate, a preveliko standardiziranje guši sustav obrazovanja? Ilustrirajmo to misaonim eksperimentom u kojem znancima dajete neki posve nov uređaj ne bi li ga počeli upotrebljavati u svakodnevnom životu. Svi će oni različito pristupiti upoznavanju s novom „igračkom“. Neki će prvo pročitati upute, drugi će se početi igrati uređajem, a treći će pretražiti internet ne bi li skupili dovoljno informacija.

Poticanje radoznalosti ključ je osobnog napretka svakog djeteta. Uvijek je dobro zapitati se što mi točno želimo naučiti djecu? Do sada smo na to pitanje odgovarali s popisom predmeta i gradiva. Danas je potrebnije djecu poticati na stjecanje kompetencije, a ne na usvajanje što više gradiva. To je zato što je budućnost nesigurna i teško možemo znati da će gradivo koje danas podučavamo biti korisno u budućnosti. Osim radoznalosti, kreativnost ili sposobnost stvaranja novih ideja i njihovo provođenje u djelo kompetencija je koju želimo razviti. Važno je podučavati učenike kritičnosti odnosno izvlačenju vlastitih zaključaka iz podataka koje dobivaju. Treba ih učiti suradnji, a ne samo natjecanju. Zato dobre škole imaju timske projekte u kojima se učenici uče organizirati, raditi kompromise i rješavati konflikte u grupi. Suosjećanje i sabranost također su kompetencije koje će pomoći djeci u životu. Prema tome današnje obrazovanje treba biti mnogo šire od popisa tema koje djeca trebaju svladati, a njegova dostupnost svim našim građanima ključ je sretnog društva u kojem se svi talenti mogu razviti.