Poticajno djelo slavnoga Varaždinca

Na prste se jedne ruke mogu izbrojiti Hrvati u ukupnoj našoj povijesti koji su u svojim strukama značili ono što je Vatroslav Jagić značio svojedobno u slavistici i u filologiji uopće. I ne samo da je bio slavistički prvak u svoje vrijeme nego je i dugo nakon smrti bitno utjecao na slavističke smjerove i bez pretjerivanja možemo reći da je i danas njegovo djelo živo, suvremeni autori hvale njegove radove, polemiziraju s njima, zovu ih kao svjedoke za svoje teze, njegove misli sudjeluju u nama suvremenim znanstvenim i stručnim raspravama.

Slavni je Varaždinac živio dugo (Varaždin, 6. srpnja 1838 – Beč, 5. kolovoza 1923), dakle 85 godina. Opsežnom i raznolikom znanstvenom djelatnošću uvelike je pomogao da se slavistika po dosezima izjednači s germanistikom i romanistikom, za kojima je prije njegova vremena očigledno zaostajala. Njegovo je djelo završni dio onoga razdoblja u razvoju slavistike kada je međuzavisnost njezinih dijelova snažna, a središnje mjesto zauzima proučavanje staro(crkveno)slavenskoga jezika i ćirilometodske problematike. Djelovao je kao zagrebački gimnazijski profesor (1860–1870) te sveučilišni profesor u Odesi (od 1871), Berlinu (od 1874), Petrogradu (od 1880) i Beču (1886–1908). Umro je 1923. u Beču, a sahranjen je, po vlastitoj želji, u Varaždinu.

Sva su ga sveučilišta željela, sa svakoga je otišao svojom voljom u potrazi za boljim uvjetima rada, za većim mogućnostima znanstvenoga i stručnoga djelovanja. Utemeljio je čuveni časopis Archiv für slavische Philologie (od 1875. do 1929. izašlo je 37 opsežnih svezaka). Upravo preko toga časopisa omogućio je da slavistika postane ravnopravna s germanistikom i romanistikom. U slavenskim zemljama mnogi su mu zamjerali što je za jezik toga čuvenoga časopisa izabrao njemački. Pragmatičan, kakav je uvijek bio, odlučio se za njemački jer je to osiguravalo čitateljsku publiku i širok krug suradnika koji su pod njegovom dirigentskom palicom napravili jedan od najboljih i najpoznatijih filoloških časopisa koji su se do dana današnjega pojavili. Da to nisu prazne riječi, svjedoče izjave brojnih istaknutih znanstvenika, pa ćemo u ovoj prilici navesti mišljenje mađarskoga slavista Oszkára Asbótha: „Koliko sam samo puta napisao ovo meni toliko drago ime, kada sam svoje mađarske kolege višekratno upozoravao što sve mogu naučiti od ovoga svestranog visokoumnog muža, i to ne samo u neposrednoj vezi s pitanjima koja zadiru u mađarsko jezikoslovstvo, već također u pogledu temeljnijeg upoznavanja slavenskog svijeta, što je od važnosti za svakog obrazovanog Mađara . . . jedva mogu zamisliti kako bih inače mogao da se snađem u ovoj mnogogranoj nauci, kada ne bih nalazio upute u Jagićevu časopisu Archiv, kada ne bih crpio pouke i nalazio upute ne samo u njegovim obuhvatnijim radovima nego i u njegovim brojnim recenzijama, koje blistaju od duhovitosti i svježine.“

Jagićeva vodeća uloga u istraživanju slavenskih jezika

Najvažnija su njegova slavistička djela Zur Entstehungsgeschichte der kirchenslavi­schen Sprache (1900), Istorija slavjanskoj filologii (1910), Glagoličeskoe pisьmo (1911). Izdavao je važne kanonske staroslavenske kodekse (Zografsko tetraevanđelje, 1879, Marijinsko tetraevanđelje,1883) te starohrvatske, staroruske, starosrpske, starobugarske tekstove.

Kako su izgledala njegova važna djela? Istorija slavjanskoj filologii (1910) imala je blizu tisuću stranica (VIII+ 961) velikoga formata. Nadao se da će je najbolji slavenski filolozi prihvatiti jer je nastojao obraditi najvažnija slavistička pitanja svojega vremena. Poslije je sa žaljenjem ustvrdio da se djelo slabo čitalo i bio je uvjeren da je to zato što ga je napisao na ruskom jeziku. Slaveni s juga, pisao je Jagić, priviknuli su se, što milom, što silom, na njemački, kod Poljaka izbiše na vidjelo stare rusko-poljske razmirice, u Češkoj su bili vrlo hladni prema svemu što je dolazilo iz Ruske akademije itd. Sam je bio uvjeren da je riječ o velikoj i jako potrebnoj kompilaciji. Zanimljivo je da su u naše vrijeme ocjene toga djela bolje no u Jagićevo pa ruska slavistica Irina Arbuzova kaže da bi se s Jagićem „…teško itko u slavenskom svijetu (i izvan njega) mogao mjeriti po sposobnosti da podjednako zahvati sve slavističke discipline. Pritom širina znanstvenih interesa nije nikada toga znanstvenika odvodila u površnost.“

Njezin ruski kolega Georgij Haburgaev u svom udžbeniku staroslavenskoga jezika piše ruskim studentima: „No, ipak nijedan lingvist nije na području istraživanja slavenskih jezika, osobito staroslavenskoga, učinio više od I. V. Jagića, petrogradskoga akademika, Hrvata po narodnosti.“

Autor izrazito opsežna opusa

U ovakvu prilogu ne možemo ni nabrojati sve njegove knjige, a kamoli važnije rasprave. Tä izračunali su da bi njegova sabrana djela, bez njegove enormno velike i važne prepiske, iznosila 100 knjiga po 200 stranica! To je cijela biblioteka i u tom opsežnom djelu osobito zadivljuje činjenica da su slabe stranice rijetkost. Hrvatski su filolozi kadšto izricali mišljenje, bolje rečeno žaljenje, što kroatistika nije zauzela više prostora u tom djelu. Ipak, valja reći da je Jagićev kroatistički opus znatan i da je njegovo djelovanje u hrvatskoj filologiji bilo dugotrajno i plodonosno. Jagić je pripadao onomu naraštaju hrvatskih intelektualaca koji je došao poslije iliraca, za koje je on volio reći da su plovili „na lakih krilih domoljubnoga oduševljenja“. I Jagićev je naraštaj rodoljubno raspoložen, ali je počeo paziti da rodoljublje ne nudi umjesto argumenata u stručnim i znanstvenim raspravama. Jagić je taj stav višeput formulirao. Hrvatska je filologija dobila u njemu, a hrvatska historiografija u Franji Račkom vrlo darovite znanstvenike posve predane znanstvenoj problematici i organizaciji znanstvenoga rada, znanstvenike kojima se ne može poreći da u svakom znanstvenom radu teže znanstvenoj istini.

Kada je Jagić, poslije završene klasične filologije u Beču, došao u Zagreb, imao je 22 godine, a kada je napuštao glavni hrvatski grad i otišao u Odesu, imao je 33. Bio je najmlađi član novoutemeljene Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1866. imao je 28 godina) i na njegov prijedlog ta je ustanova utemeljila časopis Starine. Moramo stalno imati na umu da kad govorimo o Jagićevim zagrebačkim godinama, govorimo o djelovanju jednoga tridesetogodišnjaka. To lako zaboravljamo upravo zbog opsega i dosega toga djelovanja. Tako mlad on je širom otvorio vrata hrvatske filologije europskim dostignućima jezikoslovne znanosti. Prije njega jedva da je tko u Hrvatskoj spominjao Boppa, Schleichera, Curtiusa, Buslaeva. Unio je Jagić njihova imena ne samo formalno, ne samo kao površan pokušaj da se dokaže širina osobnoga obrazovanja, unio je dostignuća i metode genetskoga jezikoslovlja te darovitošću i radinošću umnogome smanjio razmak koji nas je u tom trenutku dijelio od Europe. Godine 1864. pokrenuo je s Josipom Torbarom i Franjom Račkim časopis Književnik, koji je imao dokazati da u Hrvatskoj ima znanstvenoga potencijala potrebna da se osnuje Akademija. U tri godišta otisnuta je 1821 stranica, a sam Jagić napisao ih je 437! U Zagrebu se uključio u onodobne filološke raspre žarom tipičnim za 26-godišnjaka, iskazivao je samouvjerenost, kadšto i netaktičnost prema onima koji se s njime nisu slagali, ali svaki je njegov tekst jasno svjedočio o iznimnu znanju i nesvakidašnjoj darovitosti te su ugledni slavisti u drugim sredinama, npr. slavni ruski znanstvenik Sreznjevski, pisali o njemu kao o budućem prvaku slavističke znanosti. Njegove jezikoslovne i književnopovijesne radnje itekako su se ticale kroatistike, njegova kritička izdanja starih hrvatskih književnika imala su sudbinu koju bi svojim tekstovima poželio svaki autor: tekstove su mu hvalili, tekstove su mu napadali, ali rijetko se događalo da bi mu tekstovi prošli nezapaženo.

Rodoljublje se iskazuje radom

Zahtjev da se znanstveni radovi bave znanošću donio mu je u mladim godinama u hrvatskoj sredini, a poslije i u mnogim drugima, brojne neprijatelje. Sudjelujući u hrvatsko-srpskim književnim i jezičnim sporovima, izražavajući svoja mišljenja o poljsko-ruskim animozitetima, suprotstavljajući se onima koji su starinu češke kulture htjeli dokazivati krivotvorenjem rukopisa, uzimajući njemački za jezik Archiva, on je nerijetko i kadšto vrlo snažno povrijedio rodoljubne osjećaje pripadnika pojedinih slavenskih naroda, a nije bilo rijetko da su ozlojeđeni bili mnogi na mnogo mjesta u isti čas. Daleko smo od pomisli da je Jagić uvijek i u svemu imao pravo, ali nema dvojbe da je njegov temeljni stav bio ispravan. Njegovo je djelovanje često bilo povezano sa sredinama koje su svoje prave znanstvenike umjesto primjerenim uvjetima za rad darivale dvostrukim prokletstvom: državni ih je aparat često ocjenjivao kao protudržavne elemente, a malograđanski i kavanski krugovi kao izdajice nacionalnih interesa. Poštovao je nacionalni osjećaj, ali mislio je da se rodoljublje najbolje iskazuje radom.