Pogled u prošlost kao smjerokaz

Jedini hrvatski ljetni nacionalni festival čije je mjesto održavanja na otoku i to u gradiću s tek nekoliko desetaka stanovnika, Osorske glazbene večeri (OGV), održan je ovog ljeta 48. put od 17. srpnja do 22. kolovoza. U nizu mnogo ranije osnovanih festivala s nacionalnim statusom, Dubrovačkih ljetnih igara (1950), Pulskog filmskog festivala (1954), Splitskog ljeta (1954), Međunarodnog festivala djeteta u Šibeniku (1958), Međunarodne smotre folklora u Zagrebu (1966) i Varaždinskih baroknih večeri (1971), OGV su jedini festival koji je 1976. započela i do smrti programski osmišljavala i vodila jedna osoba, televizijski redatelj Danijel Marušić (1931–2009), a status nacionalnog festivala dobiven je 2011. Doista, po mnogočemu jedinstven, osorski se festival izdvaja i po činjenici održavanja u turistički ne odveć „razvikanu“ gradiću i u njegovu jedinom mogućem prostoru, u nekadašnjoj osorskoj katedrali, „renesansnom biseru iz 15. stoljeća“ (Matko Matija Marušić), koja je nakon ukinuća biskupije početkom 19. stoljeća spuštena na rang župne crkve posvećene Uznesenju Blažene Djevice Marije.

Monika Leskovar / Izvor Osorske glazbene večeri Facebook

Nadalje, iako glazbeno slabije obrazovan, Danijel Marušić uvijek je znao za ostvarivanje vlastite ideje okupiti vrsne glazbene stručnjake i vrhunske hrvatske glazbenike. Naime, već je od prvog godišta ustrajavao na uključivanju hrvatskog glazbenog stvaralaštva u program svakog koncerta, a uveo je i praksu praizvođenja djela hrvatskih skladatelja pisanih upravo s namjerom da javnosti budu prvi put predstavljena u Osoru. Tako katalog 40. jubilarnog izdanja Večeri (2015) navodi da je „na OGV-u do sada praizvedeno više od 350 djela hrvatskih autora, uglavnom skladbi komorne glazbe, te da nema važnijega hrvatskog skladatelja koji nije bio pozvan da stvara za OGV, da su u Osoru u prvim godinama festivala praizvedeni velebni Osorski requiem i Osorski misterij Borisa Papandopula, da je tamo prvu suvremenu izvedbu doživjela opera Doma i u buži, oliti Đivo i Pasko Ivana Mane Jarnovića, da su festivali po godištima bili posvećeni hrvatskim velikanima čija su imena i glazbu uvijek pratili brojni posjetitelji osorskoga ljetnoga glazbenog slavlja.“ Temeljna misija OGV-a, dakle osnovni „identitet“ festivala, ogleda se upravo u predstavljanju hrvatske glazbe uglavnom inozemnim slušateljima, jer lokalna publika, pa i „politička elita“ iz središnjeg Malog Lošinja, koja se jedino odaziva na svečana otvaranja tradicionalno prenošena na HRT-u, nije ni brojčano dostatna za ispunjavanje crkvenokoncertnog prostora. A zahvaljujući toj misiji dobiven je nacionalni status i omogućeno financiranje iz državnog proračuna. Osobno pratim OGV od 1977. godine, od drugog izdanja festivala i itekako se dobro sjećam dugogodišnje suradnje s ravnateljem Danijelom Marušićem, koji je kao „čovjek čelične volje i upornosti, programski već na početku odredio glazbeni festival u Osoru (...) kao mjesto na kojemu će biti afirmirana hrvatska glazba i zbog toga nije dopuštao (...) da na programu nije bilo zastupljeno najmanje jedno djelo hrvatskog skladatelja. Istom je uvjerenošću u vrijednosti hrvatske glazbe animirao naše suvremene skladatelje na pisanje novih djela.“ Budući da su u prvim godinama organizirani muzikološki skupovi, pa i omogućena notna izdanja djela hrvatskih skladatelja, moguća je konstatacija da je upravo glazbeni festival „Osor učinio mjestom koje asocira na uzdizanje hrvatske kulture te poticaj lokalnim vlastima na očuvanje arheološke baštine i restauraciju postojećih spomenika. Time su glazbene večeri u Osoru idealan primjer utjecaja kulture na destinaciju.“ (Marijana Anna Materlock, Nacionalni festivali u kontekstu kulturnog turizma i brendiranja, diplomski rad, 2015).

Za umjetničko vodstvo i osmišljavanje festivalskih programa nakon smrti Danijela Marušića bilo je angažirano više glazbenih stručnjaka (Berislav Šipuš, Ivana Kocelj, Branko Mihanović), dok je od ove sezone hrvatska ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek umjetničko vodstvo povjerila Marinu Kaporelu, nekadašnjem voditelju Glazbene mladeži Splita, donedavnom ravnatelju Hrvatskog doma u Splitu, pravniku i tenoru-amateru. Kako je većim dijelom program 48. OGV-a već bio utvrđen, Kaporelo je mogao intervenirati samo s nekim programima, a novost koju je uveo bilo je nekoliko razgovora i susreta te jedno predavanje prije koncerta u prostorima izvan crkve neposredno prije koncerata.

Zbog ograničenosti novinskog prostora izostavljam pobliže osvrte na svaki od dvanaest koncerata koje sam ljetujući u Osoru imala zadovoljstvo čuti. Sveukupno je bilo petnaest programa, ostvarena je tradicija praizvedbi pa su prvi put zazvučale partiture Srećka Bradića, Dubravka Palanovića, Lovre Stipčevića i Dubravka Detonija, a kao središnja skladateljska ličnost bila je u povodu 100. obljetnice smrti istaknuta Dora Pejačević. O njezinu sam životu i stvaralaštvu održala predavanje, pijanistica Martina Filjak izvela je Dvije skice za klavir, op. 44, dok je sopranistica Evelin Novak s pijanisticom Nadiom Varga Modrić otpjevala deset Dorinih popjevaka na hrvatskom i njemačkom jeziku.

Od otvaranja i nastupa Festivalskog okteta violončela pod vodstvom Monike Leskovar i uz sudjelovanje sopranistice Darije Auguštan, do završne večeri na kojoj je nastupio Euskal Barrok Ensemble (Baskijski barokni ansambl) redali su se hrvatski i inozemni glazbenici od kojih valja po kvaliteti izvedbi istaknuti hrvatske sastave Papandopulo kvartet i Acoustic Project Strings te posebno vrhunske već spomenute umjetnice Martinu Filjak i Evelin Novak. Od gostiju oduševio je danski Puhački kvintet Carion, čiji svi članovi sviraju stojeći i napamet (!), bilo je zabavno doživjeti Accademia Strumentale Italiana iz Verone s glumcem Lorenzom Bassotom te slušati mađarskog violinskog virtuoza Kristófa Barátija i pijanista Valentina Magyara. Dva koncerta uglednog britanskog Arditti Quarteta isključivo s djelima suvremene glazbe, pa i s trima gudačkim kvartetima Berislava Šipuša, moguće je popratiti tek klimanjem glave. Publike je bilo malo, no hrvatski si je skladatelj za svoj 65. rođendan omogućio vrlo lijep poklon.

Međutim, Kaporelov poziv baskijskom sastavu postavlja temeljna pitanja o smjeru kojim će OGV ići u budućnosti. Ne samo da ni taj inozemni ansambl, poput svih stranih glazbenika osim Arditti Quarteta, nije imao uključeno neko djelo hrvatskog autora nego je riječ o stilskom iskoraku, o sastavu prikladnu za glazbene etnosvečanosti. Da je bila moguća izvedba na trgu ispred crkve, bilo bi sve još i lakše prihvatiti. No Marin Kaporelo preuzeo je funkciju, dakle i odgovornost, pa pričekajmo 49. OGV.