Paulina P. ono je iskonsko dječje u meni

 Sanja Polak jedna je od najčitanijih književnica u Hrvatskoj. Autorica je niza romana za djecu, sada već kultnog Dnevnika Pauline P., slikovnica, učiteljica, urednica časopisa za djecu Prvi izbor, scenaristica programa za djecu i mlade i još mnogo toga. Dnevnik Pauline P. ekraniziran je ove godine, a film je postao kinohit s više od osamdeset šest tisuća gledatelja i prikazan je na Pulskom filmskom festivalu, a odnedavno ga se može gledati i na Netflixu. S tim povodom razgovaramo sa Sanjom Polak.

Čini mi se da je malo hrvatskih književnika i književnica kojima knjige zaista dopru do djece i postanu im bitne (što Paulina svakako jest). Tko je za vas bila Paulina na početku? Kako ste došli do ideje?

Književni lik Paulina P. došla je na svijet 1993. Djevojčica Paulina P. i priče o njoj bile su odgovor na poziv mog prijatelja i kolege učitelja Darka Cindrića da pišem priče za časopis Prvi izbor u kojima će glavni lik biti djevojčica. Poslije sam priče o Paulini P. objavljivala i u časopisu Smib, koji je uređivao Tito Bilopavlović. Priče sam pisala kako i kad sam mogla s obzirom da sam u to vrijeme imala dvije malene djevojčice, Paulinu i Petru, s kojima sam provodila mnogo vremena. Kad sam imala napisanih trideset priča, ponudila sam rukopis pod naslovom Dnevnik Pauline P. urednici biblioteke Stribor Veri Barić, koja je pristala objaviti knjigu u toj biblioteci. Knjiga je izišla u prosincu 2000.

Snimio Josip Regović / Pixsell

Paulina P. ime je dobila po vašoj kćeri?

Da, Paulina P. izmišljeni je književni lik koji je dobio ime po mojoj prvoj kćeri. Mislim da sam u počecima pisanja tekstova o Paulini P. pisala o onom za što sam mislila da su brige, problemi tadašnje djece, opisivala sam situacije koje sam doživljavala s djecom koja su me okruživala. Kad danas razmišljam tko je zapravo Paulina P. u vrijeme nastanka tog lika, usudim se priznati da je tada iz mene progovaralo ono iskonsko dječje u meni samoj koje, čini mi se, i danas živi.

S kojim se izazovima danas suočavaju pisci za djecu?

Imamo dovoljan broj kvalitetnih književnika za djecu i mlade i velik broj vrijednih knjiga koje su primjerene za čitanje djeci u ranoj školskoj dobi, samo što je vidljivost i književnika i njihovih knjiga tužno premalena pa zbog nedovoljne vidljivosti ne uspiju doći u dječje ruke u onolikom broju koliko zaslužuju. Osim nevidljivosti književnosti i književnika za djecu, problem je i neosviještenost odraslih koliko je čitanje djece i čitanje za djecu – važno. A čitanje je jako, jako važno, pogotovo za djecu. Uza sve projekte za poticanje čitanja kod djece još nemamo zadovoljavajući rezultat ni zadovoljavajući broj redovitih i refleksivnih mladih čitatelja. Treba i dalje, i više, i bolje raditi na problematici i području ranog učenja hrvatskog jezika, posebno čitanja kao jedne od četiri govorne djelatnosti. Hrvatski jezik trebamo čuvati kao kap vode na dlanu, a najbolji put očuvanja jezika jest osvještavanje važnosti materinskog jezika kod mladih i njihovo osnaživanje za korištenje hrvatskim umjesto stranim riječima, posebno anglizmima, u svakodnevnom govoru i pismu.

Učiteljica u školi, mentorica za studente koji će raditi kao učitelji. Spisateljica za djecu. Gdje se sve te uloge spajaju? Gdje se razilaze? Koliko je za vas upravo rad u školi bio bitan za dječje knjige? Što je vama rad s djecom donio?

Moj učiteljski poziv i svakodnevno druženje s djecom uz želju da čitaju bolje i više glavni je pokretač moga stvaralačkog rada. Počela sam pisati jer sam željela da moji učenici u razredu čitaju više. Djeci iz mog razreda sviđale su se moje priče pa sam ih počela objavljivati u časopisima. Tako se širio broj mojih čitatelja i broj novih poticaja za pisanje. Kad sam objavila knjigu Dnevnik Pauline P., mislila sam da je to završetak kratkog izleta u spisateljsko stvaralaštvo. No djeca koja su pročitala knjigu govorila su mi: Hoćemo još. I tako sam nastavila pisati. Prvo Drugi dnevnik Puline P., a zatim i svih ostalih deset knjiga. Rad s djecom nepresušan je izvor inspiracije, vrelo svakodnevnih poticaja za razmišljanje o fenomenu djetinjstva nekad i danas, prigušeni vulkan suosjećanja prema svakom djetetu s kojim sam u susretu uživo. Svakodnevni život u školi zna biti težak i zahtjevan, no i neopisivo dragocjen, bremenit u svakodnevnom osvještavanju istinskih vrijednosti, pun ljubavi, prijateljstva, zajedništva, podrške i međusobnog povjerenja. Djeca su najbolja bića na ovom planetu i najbolji kolege na poslu, kakve je, nažalost, teško i zamisliti u svijetu odraslih.

Rekla bih da je i raditi u školi i baviti se dječjom književnosti i književnosti za mlade zapravo hrabra odluka. Čini mi se da postoji mnijenje koje je lako će se to, to je samo za djecu, da ne shvaćamo da su djeca naša i najkritičnija, ali i najvažnija publika...

Poručila bih onima koji šire mišljenje lako će se to, to je samo za djecu, malčice zastanu, razmisle, otvore srce i pokušaju napisati nešto vrijedno i poticajno za to dijete za koje se misli lako će se to. Nisam sklona suditi o težini, dubini ili širini nekog posla ako sama ne zagazim u njega. Tek onda progovorim iz vlastitog iskustva. Što se tiče hrabrosti, ne osjećam se hrabro, potpuno suprotno, često osjećam strah od pisanja, a još više strah od objavljivanja. Bojim se kolutanja očiju mladih čitatelja i odbacivanja mog teksta jer im je dosadan, nerazumljiv ili potpuno nezanimljiv. Poseban mi je užitak čitati naglas djeci svoje priče. Kao učenica poznate dramske pedagoginje Zvjezdane Ladika interpretativno čitam svoje priče djeci i tijekom čitanja osjećam neku povezanost, lijepu energiju putovanja riječi i rečenica do uha i glavice svakog djeteta. Poseban je užitak kad čitajući zastanem očekujući da oni nastave, dopune posljednju riječ u rečenici. I većina djece, ponekad ih u skupini bude i stotinu, kao slušatelji priče u zboru završe rečenicu točno riječju koja piše u mom tekstu. Pri završetku čitanja uživo djeci često čujem molbe: Hoćemo još! Ili nakon čitanja doživim tople prilaske djevojčica ili dječaka s pitanjem: Smijemo li vas zagrliti? Tada se mi, djeca koja slušaju i ja koja im čitam vlastite tekstove – dugo i toplo grlimo. Upravo zbog tih trenutaka povezanosti s mojim tekstovima meni su djeca najvažnija publika. Obično se osjetimo na prvu i bude nam lijepo.

Paulina je lik s kojim se mnogi mogu poistovjetiti, pripada dječjem svijetu, njihovim željama, emocijama. Kako i naslov kaže, knjige o Paulini pisane su kao dnevnik, jezikom desetogodišnjakinje koja pokušava zapisati bitne događaje u životu. Čini mi se da je i sama forma te knjige zanimljiva, ona je svojevrsni poziv djeci da i sami pišu dnevnik. Kao nekome tko od djetinjstva piše dnevnik, čini mi se da je to zaboravljena, a važna aktivnost. Kako je pala odluka da knjiga bude baš u formi dnevnika?

Forma dnevnika je svakako poziv djeci da i sami pišu dnevnike. Pisanje djeluje terapeutski na svako dijete, samo ih prije tog čina treba osloboditi, izvježbati tehniku oblikovanja misli u riječi i rečenice i dati im potpunu slobodu u pisanom izrazu bez križanja i ispravljanja prvih uradaka. Učenici uz mene od prvog razreda pišu na čiste bijele papire bez crta da već u najranijoj dobi svladaju strah od bjeline papira i osvijeste da mogu. Kad osvijeste da mogu, požele dalje samostalno pisati. Pisanje i čitanje je povezano. Razvijanjem čitanja i pisanja u ranoškolskoj dobi punimo svakom djetetu kovčeg neizmjernim blagom koji poslije cijeli život nosi i dopunjuje. Taj kovčeg omogućuje i dijeljenje vlastitog bogatstva drugima. To stvaranje, dijeljenje i primanje pisane riječi za dijete i odraslog čovjeka jest vrijednost koja je također nedovoljno vidljiva i malo se o tome piše i govori.

Pisali ste i slikovnice koje su se bavile osjećajima i vrlinama. Danas djecu često emotivno zanemarujemo, i dalje se može čuti ono da se ne bi trebali ljutiti, plakati itd. Mogu li upravo slikovnice i knjige pomoći ne samo da djeca nauče prepoznavati svoje emocije i nositi se s njima, nego da i mi odrasli to shvatimo?

Često s djecom osvještavam i širim njihove emotivne svjetove uz čitanje za to prikladnih slikovnica. Razvoj emocionalne i čitalačke pismenosti nedovoljno su istaknuti u razvoju svakog djeteta. Čitanje slikovnica omogućuje razvoj emocionalne pismenosti, pogotovo ako nakon čitanja slikovnice razgovor s djecom vodi mudar, blag i stručan interpretator književnog djela i poznavatelj važnosti osvještavanja emocija kod djece. Nijedan obrazovni sadržaj u učionici neće biti usvojen ako djeca nisu u stanju psihološke dobrobiti, mira i svjesnog bivanja u različitim situacijama poučavanja. Ukoliko učenika nešto muči, ako ima neriješene neke probleme, ako nakon emocionalne napetosti nije pustio emociju, ako se osjeća nesigurno, uplašeno, bijesno, ljutito, tužno, odbačeno, napušteno, neshvaćeno, nijedna obrazovna nastavna aktivnost ma kako genijalno smišljena neće doći do njega. Obično u šali svaki nastavni dan započinjem pozdravom i pitanjem: Ima li štogod što vas danas guši na duši?

Uređujete i dječji časopis Prvi izbor. Koliko su dječji časopisi važni? Jesu li, u doba ekrana i velike dostupnosti informacija, možda postali još i važniji kao određena filtracija sadržaja?

Časopisi za djecu u tiskanom izdanju izuzetno su važni i vrijedan su izvor tekstova za čitanje jer ih u udžbenicima i čitankama nema dovoljno. Svaki učenik u ranom učenju hrvatskog jezika, u učenju čitanja, treba čitati dnevno svaki dan barem petnaest minuta i za to mu je godišnje potrebno oko 800 kartica kvalitetnih tekstova. Toliko tekstova nema u udžbenicima i čitankama. Provodila sam projekt svakodnevnog čitanja priča. Već godinama svaki dan učenici koje poučavam nose kući po jednu priču za čitanje prije spavanja. Uz svakodnevno čitanje napredak u čitanju je golem, i sama sam se tome iznenadila. Međutim, koliko god se ja godinama trudila, moj glas nije toliko jak da bi me svi čuli, čitatelja dječjih časopisa je sve manje. Više nisam urednica Prvog izbora jer je Mozaik knjiga kao izdavač odlučio ugasiti taj projekt. Prvi izbor je ugašen nakon trideset godina postojanja i meni je to tužno. Mislim da je to veliki gubitak za cjelokupno naše društvo, to što Prvog izbora više nema. Iz Prvog izbora u trideset godina nastale su vrijedne i mnogobrojne slikovnice i knjige za djecu. Tisuće djece godinama su ga s radošću čitala, mnogi tekstovi su iz arhiva Prvog izbora prenijeti u današnje udžbenike i čitanke.

Napominjem da časopis Prvi izbor nikad u trideset godina svog postojanja nije od države ili županije dobio ni najmanju financijsku pomoć iako smo je tražili. I to je tužno, kad vidim koje sve projekte država ili županije financijski pomažu.

Vaše su knjige nagrađivane mnogo puta, Paulina P. dio je lektire, ali čini mi se da je najveća nagrada činjenica da su te knjige zaista čitane i voljene. Žalimo se da nam neprestano pada broj čitatelja, kako mladi ne čitaju, da sve manje ljudi čita. Kako možemo od djece i mladih stvoriti buduće čitatelje?

Od djece i mladih dobit ćemo ono što im primjerom, marom i trudom pokažemo i nastojanjima da shvate što vrijednost jest, a što vrijednost nije. Za početak treba prestati govoriti kako je čitanje naporno, teško, kako je lektira dosadna. Lektira je prekrasna riječ, čitanje je divna i blagotvorna ljudska aktivnost i o tome treba više govoriti. Blagotvornost čitanja treba djeci pokazati vlastitim primjerom, odličnim interpretacijama književnog djela, svakodnevnom brigom jesu li i što su pročitali, vlastitim čitanjem novih književnih naslova za djecu i tome slično.

Paulina P. nedavno je postala kinohit sa više od osamdeset šest tisuća gledatelja. To je u Hrvatskoj pravo čudo. Kakvo je za vas iskustvo bilo gledati kako junakinja koju ste stvorili postaje stvarna na filmu? Koliko ste i sami sudjelovali u procesu snimanja?

Zahvaljujem nebu na čudu koje se dogodilo i pokazalo da su čuda moguća i da je filmove za djecu vrijedno i korisno snimati. Jako sam zadovoljna filmom, zahvaljujem producentu Juri Bušiću i redatelju Nevenu Hitrecu na velikom trudu u vođenju i stvaranju ovog velikog projekta. Filmska umjetnost je posebna umjetnost. Drago mi je da je filmskim umjetnicima moje književno djelo bilo poticaj za stvaranje filma. Potpuno sam odstupila pri tom stvaranju, nisam bila u kontaktu sa scenaristima, nisam bila ni na jednom setu snimanja jer mi je bilo važno da umjetnicima ostavim potpunu slobodu stvaranja, svidjelo se to poslije meni ili ne. I rezultat je odličan. Mislim da su svi članovi filmske ekipe dali u ovom projektu mnogo veći doprinos nego što se od njih očekivalo i to se jednostavno osjeti. Pri svakom novom gledanju filma otkrijem neku novu čaroliju, toplinu i ljepotu koju u ranijim gledanjima nisam zapazila. Sretna sam zbog filma i zahvalna svima koji su sudjelovali u njegovu stvaranju, distribuciji i prikazivanju.

Može li upravo ovakvo spajanje i komunikacija dviju umjetnosti biti poticajna za obje? Hrvatski filmovi nose se s malom gledanosti u kinima, a ne možemo se pohvaliti ni brojem čitatelja. Prema istraživanjima knjigu je u zadnjih godinu dana pročitalo 40 posto ispitanika. Ipak, šuška se da se mlađe generacije okreću prema knjigama...

Fenomen knjiga o Paulini P. tiskanih u četvrt milijuna primjeraka u posljednjih dvadeset godina, 90.000 gledatelja kazališne predstave koja igra više od sedamnaest godina, 80.000 gledatelja filma u prva tri mjeseca prikazivanja pokazuju da se može uspješno stvarati, širiti radost i kvalitetu susreta djeteta s književnim, dramskim ili filmskim djelom. Pustimo istraživanja gdje je često upitan broj ispitanika i primimo se posla u kojem djeca neće biti tržište i prilika za zaradu već bića koje treba maziti, paziti, njegovati ne misleći na financijsku već životnu dobit odraslog čovjeka koji prepoznaje prave i trajne vrijednosti. Pozivam sve da svaki dan gledaju dijete koje im je u blizini, čitaju mu, razgovaraju s njim i sebe, čovjeka, stave na mjesto ekrana u koji dijete sve više gleda.

Što nam iduće spremate? Na čemu sada radite?

Pripremam novi roman za djecu i nadam se da ću ga do jeseni napisati. Upravo sam napisala tekst za slikovnicu, obavila razgovor s urednicom i ilustratorom i radujem se njezinu skorom izlasku. Radim i na sebi, koristim ljetne praznike i više se odmaram, razmišljam i sanjarim – tako da na jesen budem još malčice svjesnija, savjesnija, odmorenija, ljepša, bolja i korisnija svima koji me trebaju i žele, posebno djeci.