Odlazak slavnoga hrvatskog etnologa

Profesor Vitomir Belaj umro je 19. kolovoza u Zagrebu. Bio je oličenje srednjoeuropskoga intelektualca, priznati i poznati etnolog koji je cijeli svoj život posvetio hrvatskoj i slavenskoj kulturi. Tražio je ono što iz slavenske mitologije i danas živi u pučkom vjerovanju i mitologiji Hrvata i drugih naroda (Slovenaca, Slovaka, Ukrajinaca...).

Rođen je 8. studenoga 1937. u Mariboru, u hrvatskoj građanskoj luteranskoj obitelji. Odrastao je u okruženju triju jezika. Majka mu je bila Njemica donjoštajerskog podrijetla, s kojom je govorio njemački. Otac, koji je u Mariboru radio za Prvu hrvatsku štedionicu, bio je ponosni Varaždinec. On je sa sinom komunicirao na varaždinskom hrvatskom (građanski kajkavski idiom), a okolina u Mariboru pak bila je slovenska. Ratne 1941. obitelj se seli u Zagreb, a poslije rata vraćaju se u Sloveniju. U listopadu 1946. u napadu crvenoga terora Vitomir Belaj ostaje bez roditelja. Poslije te strašne tragedije posvajaju ga strina i stric i dovode opet u Zagreb.

Vitomir Belaj / Izvor Hrvatsko etnološko društvo

Između Hrvatske i Slovenije

Završava IV. gimnaziju i 1956. upisuje Filozofski fakultet. Prvo je upisao hrvatski jezik i književnost i etnologiju, ali sljedeće godine promijenio je grupu, etnologija postala mu je a-predmet, a njemački jezik b-predmet. Uvijek odličan đak i vrijedan student, diplomirao je 1961.

Poslije diplome postaje kustos etnografske zbirke Gradskog muzeja u Varaždinu. Na radnom mjestu upoznaje buduću suprugu, povjesničarku umjetnosti Mariju Mirković (1935–2017), također kustosicu u Muzeju. Mana Mirković i Vitomir Belaj postaju životni i znanstveni tandem, nerazdvojni par, dvije srodne duše. Životni put nosi ih 1965. u Pokrajinski muzej u Ptuju. U Ptuju im se rađaju sinovi Janko (budući fotograf) i Jura (budući arheolog). U međuvremenu Vitomir Belaj magistrirao je 1966. u Zagrebu (Utemeljitelj hrvatske etnologije dr. sc. Antun Radić).

Obitelj se vraća u Zagreb u proljeće 1970. i od 1. lipnja Belaj postaje zaposlenik Filozofskoga fakulteta. Prošao je sve znanstvene stupnjeve na Odsjeku za etnologiju. Doktorirao je 1979. tezom Kultni vrtići u Jugoslaviji i njihov etnološki okvir (disertacija o božićnom žitu). Zvanje redovitog profesora stekao je 1985, umirovljen je 2008. Profesor emeritus postaje 2009. Nikada neću zaboraviti kako mi je opisao prijelaz u to stanje, od kabineta do jednog „stolčeka“ koji je dijelio s trojicom drugih emerita, na što je zaključio da se treba po tom pitanju više ugledati na Zapad.

Glavni tumač slavenske starine

Početkom devedesetih znanstveni fokus prebacuje na ono što ga je zanimalo, a to je proučavanje povijesti hrvatske etnologije (knjiga Die Kunde vom kroatischen Volk, 1998), kao i istraživanje hrvatske i slavenske mitske baštine. Uz Radoslava Katičića, Belaj je postao glavni tumač čarobnoga svijeta hrvatske i slavenske pretkršćanske starine, što svjedoče knjige Hod kroz godinu (1998; 2007) i u suautorstvu sa sinom Jurjem Sveti trokuti: topografija hrvatske mitologije (2014.). Napisao je dvjestotinjak radova.

Najviše će ostati zapamćen kao izvanredan predavač, čovjek koji je s radošću, humorom, toplinom i nevjerojatnim znanjem pristupao studentima. Zauvijek će mi ostati u glavi priča o posljednjem mađarskom šamanu (odnosno žrecu, kako je to profesor volio reći) koji je, uz šamanske dužnosti, bio traktorist u kolhozu u Južnoj Slovačkoj. Predavao je na KBF-u u Zagrebu, na Hrvatskim studijima, na Sveučilištu u Ljubljani i Beču.

Iako za sebe nikada nije rekao da je teolog, Vitomir Belaj uvijek je blisko surađivao s teolozima (sa suprugom bio je član Hrvatskoga mariološkoga instituta, kao i dopisni član Papinske akademije Mariane). Bio je član raznih društava, pa i Matice hrvatske. Dekan Teološkog fakulteta Matija Vlačić Ilirik postaje 1999. i, zahvaljujući njemu, fakultet i danas postoji. Posebno prijateljstvo gajio je s fra Emanuelom F. Hoškom, župnikom u dva navrata u osamdesetima i devedesetima, kada je Vitomir Belaj bio moj susjed u Trnskom i moj sužupljanin (iako je ostao ponosni luteran). Nemali broj puta, pogotovo zimi, drndao sam se u njegovu crvenom Wartburgu do sigetske crkve.

Vitomir Belaj bio je neumorni znanstveni radnik, erudit, domoljub, rodoljub i pripada među velike hrvatske luteranske intelektualce kao što su Bogoslav Šulek, Ivan B. Zoch i Viktor Žmegač.