Obljetnica i obzornica

Nerijetko su obljetničke proslave neodvojive od svojevrsnih komemorativnih gesta. U takvim prilikama sjećanje na (sjajnu) prošlost u isti je mah i, manje ili više očit – nekrolog. To ne znači da se time isključuju i buduće obljetničke proslave ili osvrti. Na njih navodi već i kalendarski optimizam. S njegovom se pomoći lakše ustaljuje obveza njegovanja obljetničkog sjećanja kao mehaničke nužde. To dostaje za ustaljivanje neke vrsti dobra običaja u životu zajednice. Ali ostavlja posnim sam odnos spram obljetničkog sudionika ili događaja. Kratko rečeno: najbolje kada su obljetnički osvrti u isti mah i „obzorni“ osvrti. Oni u obljetnički tekst i odnos unose „obzorne“ uvide, osloncem na koje se iznosi na vidjelo što, zapravo, neka obljetnica u životu zajednice znači; i na koje obveze u sadašnjosti i budućnosti zajednicu obvezuje.

Ne treba posebno podsjećati da takva revitalizacija obljetničkog sjećanja u Vijencu i jedino ima smisla. U tom je pogledu dopuštena jednadžba: obljetnica = obzornica. Vijenac je glasilo s nemalom povijesnom zalihom. Pa je toliko lakše posegnuti za spomenutom mehaničkom reciklažom poruke kako „nismo od jučer“. No zahvaljujući opiranju takvoj „lagodnosti“ neke su redakcije Vijenca u prošlosti, a i ova u sadašnjosti, uspijevale / uspijevaju polumjesečnik, „književni list za umjetnost kulturu i znanost“, voditi „obzorno“ ponajprije vodeći računa o kvalitetnoj razini (teksta) i upućenosti autora. U ovoj kratkoj bilješci o pjesničkim tekstovima (koje najprije pročitam) korisno je podsjetiti da je Vijenac i u, ne baš preglednoj, suvremenoj hrvatskoj pjesničkoj produkciji tom načelu ostao privržen. Nezamjenjiv je i tematski i autorski vodič u tom živom „šarenilu“. Prije spomenuta jednadžba, ali napisana preokrenuto: obzornica = obljetnica, ovdje je na svome. Šteta što nije tjednik.