O teoretičarima koji su se odlučili okušati u praksi

Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, u sklopu studija komparativne književnosti, neki se studenti bave kazalištem. Ništa neobično, studij je to u čiji je program integrirana teatrologija, znanost o kazalištu. No studenti komparativne književnosti ne bave se kazalištem samo teorijski, kako im je to uokvireno u studijski program koji su upisali. Već desetu godinu svoja teorijska znanja provode u praksu kroz Teatar K., kazalište studenata komparativne književnosti. Od osnivanja 2013., za što su ponajprije zaslužne tadašnje studentice Ana Fazekaš i Sendi Bakotić, Teatar K. producirao je niz predstava i dobio ponešto nagrada, a neki su se njegovi članovi u različitim kreativnim ulogama nakon studija nastavili baviti kazalištem. Ipak, možda je najvrednije to što je kazalište studenata „komparativne“ uspjelo održati svoju temeljnu zadaću – radost i kreativnu zaigranost u stvaranju kazališta.

Sve to daje dovoljno povoda Vijencu za razgovor sa sadašnjom generacijom Teatra K. U prethodnoj sezoni, 2022/23. studenti okupljeni u Teatru K. producirali su dva projekta. Bez glume, molim! niz je glumačkih improvizacija temeljenih na estetici Tomija Janežiča, dok je Lysis tipično postmodernističko ironijsko poigravanje nasljeđem. Razgovor s voditeljima i članovima Teatra K. vođen je ubrzo nakon što su „odradili“ obje premijere.

Teatar K. u predstavi Lysis / Snimila Paula Škaro

Sara Klobučar i Mihael Željko Crnčec „iskusniji“ su članovi, u Teatru K. su otprilike četiri godine, Sara je ujedno glumica i voditeljica, dok je Željko glumac i redatelj. U Teatru K., naime, kreativne se uloge dijele po afinitetima, članovi se sami, kako kažu, mogu opredijeliti i nastoji im se, ovisno o ulogama, i udovoljiti. Na pitanje što ih motivira da se praktično bave kazalištem, Sara i Željko odgovaraju da je motivacija upravo u tome da se, kao teoretičari, okušaju i u praksi, povežu ono što proučavaju s izvedbom. Zato su svi projekti, nastavljaju, teoretski informirani i teže teorijskom presjeku. Ipak, naglašavaju, sve što rade ipak je, u konačnici, potaknuto interesom za kazalište, bez doživljavanja kazališne prakse kao poslovne ili studentske obveze. To potvrđuje i njihov posljednji projekt, Lysis, koji je, po Željkovim riječima, neka vrsta „inscenacije teorijskog aparata koji se izučava na studiju komparativne književnosti“.

Kako Teatar K. broji već cijelo desetljeće, logično se nametnulo sljedeće pitanje. Naime, može li se u tom razdoblju pratiti razvojna linija Teatra K., postoje li neke teme kojima se studenti „komparativne“ stalno vraćaju? Sara, nakon kratka razmišljanja i uz ogradu da ne prati Teatar K. od sama početka, ipak navodi autoreferencijalnost kao tu, središnju, temu Teatra K. Projekti uvijek završe nekako eksperimentalno, „brehtijanski“, referirajući se na teorijsku podlogu koju članovi teatra nose sa studija. Željko nastavlja da je postaviti klasičan dramski komad, zapravo, najzahtjevnije i jako teško bez profesionalnih glumaca.

Članica Teatra K. Adna Hebib sudjelovala je kao glumica u obama projektima realiziranim u protekloj sezoni. Govoreći o Bez glume, molim!, evocira spomenuti pomak u eksperiment. Naime, predstava je zamišljena kao evociranje stvarnih događaja iz života protagonista provučenih kroz kazališni filtar, gdje se pomiču granice fikcije i fakcije. Na pitanje što je u tome bilo najteže, Adna odgovor ne nalazi na uobičajenim mjestima poput učenja teksta ili borbe s tremom, već upravo u tom pomaku između kazališne i izvankazališne stvarnosti.

Zanimljivo je čuti i kako oni koji se školuju za teoretičare umjetnosti (između ostalog, i kazališta) promišljaju zagrebačko profesionalno (a osobito – institucionalno) kazalište. Čini se da njihove ocjene i nisu osobito pohvalne. Naime, kaovci su gotovo unisoni u kritici repertoara zagrebačkih kazališta, koji im se ne čine dovoljno hrabrima, angažiranima, spremnima na rizik i propitivanje društva u kojima djeluju. Slično, međutim, misle i o mogućem (budućem) poslu nekih od njih, kazališnoj kritici. Osim što je za nju sve manje prostora u medijima, što je već poznato, čini im se da ni kritika nije dovoljno hrabra u suočavanju sa svojom temom, kazališnom predstavom.

Sve u svemu, Teatar K. zanimljiva je družina kazališnih entuzijasta kojoj to nije samo odmak od stvarnosti, hobi, već i mjesto promišljanja onoga što na studiju promatraju kroz teorijske naočale.