O inherentnosti zločina

U 1985. poslanu pismu američke spisateljice Patricije Highsmith (1921–1995) znancu (malo je koga nazivala „prijateljem“) Marcu Brandelu stoji da na svijetu nema ničeg uzbudljivijeg od pomisli da i najobičnija, nevažna osoba poput susjeda, vodoinstalatera ili neugledne suputnice u vlaku može skrivati strašnu tajnu ili užasnu sklonost. „Ništa me ne pokreće kao pomisao, kao činjenica da bi svatko mogao biti sadist, serijski prekršitelj ili ubojica.“

Izd. Petrine knjige, Zagreb, 2023.
S engleskoga preveo Dado Čakalo

Nije to samo anegdota u potvrdu mita o autorici, jednoj od najvećih u korpusu često podcjenjivana kriminalističkog romana, kao okorjelom mizantropu već jedno od afirmacijskih oprimjerenja teze da, u slučaju Patricie Highsmith, osobu koja za radni stol sjeda kako bi pisala, i onu koja od njega ustaje, nije moguće (niti bi bilo pošteno) razdijeliti. Oduvijek su je zanimali osebujni ljudi i nesvakidašnja ponašanja, važna je mjesta iz osobnog, mahom ljubavnog, života opsesivno pamtila da bi joj poslužila kao lokacije (literarnih) ubojstava, a fascinacija ljutnjom, strahom i nasilnim smrtima označila je granice njezina književnog svijeta. Njegov je teritorij, zahvaljujući razmjerno veliku broju, iako nesustavnih, prijevoda većine od 22 za života objavljena autoričina romana, hrvatskim čitateljima razmjerno dobro poznat. No nezamislivo je da donedavna nije postojalo hrvatsko izdanje njezina debitantskog ostvarenja, romana Strangers on a Train, izvorno objavljena 1950, finalista ugledne žanrovske nagrade Edgar Allan Poe i predloška za eponimni Hitchcockov film, u kinima distribuiran već iduće godine.

Stranci u vlaku, dakle, s više od sedam desetljeća zakašnjenja (ili četiri, otkad se autoričina fikcija objavljuje u Hrvatskoj) dolazi pod egidom Petrinih knjiga, u prijevodu Dade Čakala, solidnom ostvarenju kojem ukupni dojam kvare nespretna rješenja poput „dnevnih časopisa“ (umjesto „dnevnih listova“ ili „novina“), ali valja pohvaliti kreativnost, primjerice pri prenošenju teksaškog u dalmatinski govor za što se legitimacija pronalazi u „blesavom južnjačkom govoru“. Prevoditelj pronalazi i suptilne načine jezičnih odvajanja pri promjenama točaka fokalizacije dvojice protagonista, posebice nakon počinjenja prvog od dvaju ubojstava, okidača radnje zapetljane pripovjedne linije.

Okidača, ali ne i temeljnih gradivnih elemenata. Jer, premda opsjednutu ubojstvom i odnosom ubilačke (uništavalačke) prema seksualnoj želji, autoricu mnogo više zanima pitanje krivnje, njezine manifestacije i reprezentacije od pukog intelektualnog nadmetanja zločinaca i istražitelja. Istom se mišlju dolazi do zaključka kako nisu Guy Haines, perspektivni arhitekt u usponu i Charles Anthony Bruno, bogati skorojević i probisvijet, muškarci čiji slučajan susret u vlaku i razgovor o neobičnoj razmjeni usluga završe nekolicinom oduzetih života, ali ne donose željeno rasterećenje, glavni likovi već reprezenti, agensi u službi onih metafizičkih, a stvarnih – iluzije, morala i opsesije. Zgađena popularnim, ali površinskim propitivanjem navedenog, autorica iskušava granice pojmova i čitateljske sklonosti suosjećanju s karakterno prikladnijim protagonistom spremnijim na pokajanje. Ili bar nesposobnim da se otme osjećaju progonjenosti počinjenim djelom.

Nakon susreta u vlaku, u kojem Bruno Hainesu ponudi da, u duetu savršenih ubojstava, ubije njegovu nevjernu ženu kako bi on uzvratio ubojstvom autoritarnog oca, Patricia Highsmith pokazuje vještinu nesvojstvenu debitantima, prenoseći njihove svakodnevice, jednu sadržajnu i drugu sasvim uzaludnu, oblikuje dva dijametralno suprotna karaktera i gradi slučajeve, u korist jednog na štetu drugoga. Stoga se Brunovo davljenje Guyeve žene čita kao logičan čin poremećena uma dok sve što će uslijediti, a kulminirat će hladnokrvnim ubojstvom Bruna starijeg, biva amnestirano serijskim zlostavljanjem, proganjanjem i podmetanjem, kojem jedan od dvojice izlaže drugoga. Autorica će na nekoliko mjesta naznačiti svoj stav i otvoriti mogućnost drugim ishodima, ali nisu oni, već pitanje s početka teksta, u središtu njezina interesa.

Može li se svakoga nagovoriti na ubojstvo? Pokojom manipulacijom i mentalnim iscrpljivanjem organizma – očito može. Mnogi su, i prije početka pedesetih, pisali o ugovoru s vragom i njegovim posljedicama, ali tek je Patricia Highsmith uvela jednostrano potpisivanje obvezujućeg dokumenta. Ostavljajući drugu stranu u situaciji s mnoštvom izbora, od kojih ona bira onaj, naizgled, najjednostavniji.

Ipak, nije inherentnost zločina ljudskoj prirodi ono čime će roman ostaviti trag. Nije to ni potreba za završetkom, želja za razvojem sveprožimajuće krivnje. U pitanju je, prije no nemogućnost realizacije homoerotske ljubavi (premda je i ona u podtekstu), nesposobnost postojanja jednog bez drugog. Kao da su dva komadića iste slagalice (ili dva ogranka ljudske psihe) Haines i Bruno, dijelom i zbog podijeljena tereta, u biti su neodvojivi, što do izražaja najsnažnije dolazi u trenucima nakon konačnog razdvajanja. Tek će tada Patricia Highsmith dopustiti potpuno proždiranje krivnjom i izraziti potrebu za kažnjavanjem. Time će već prvim romanom dokazati da nije „samo“ autorica krimića, kakvom su je smatrali Amerikanci, nego majstorica psiholoških studija i mračnih identitetskih igara, što joj je donijelo priznanje u Europi. Naposljetku, možemo li zanemariti činjenicu da svaka čitateljska naklonost prema Amy Eliott Dunne i junakinjama „kućanskog noira“ zasade ima upravo u Guyu Hainesu?